Pitajte Beškera

Predrag Matvejević u predgovoru kaže kako Beškerova knjiga “zaslužuje vidno mjesto u bibliografijama jezikoslovlja i napose leksikografije”. Osim toga upravo je nominirana za pulskog Kiklopa u kategoriji knjige eseja godine. Sjećam se da je Vladimir Anić na jednom od svojih fakultetskih predavanja, usputno govoreći o tome što bi netko koga zanima jezik morao imati u vlasništvu od literature, rekao da bi to bio rječnik te neka knjiga koja nadahnjuje. Tada je Anić već bio autor i Rječnika i jedne od najneobičnijih te potencijalno inspirativnijih knjižica o jeziku u nas – Glosara za lijevu ruku. Pisac Filoloških dvoumica čita i citira Anićev rječnik, a i inače su leksikografska djela u središtu Beškerova filološkog interesa. O svojoj knjizi autor kaže kako u prvom redu želi navesti na razmišljanje, bez obzira na (ne)slaganje u mišljenju.

Promatrajući o kojim se rječnicima u ovoj knjizi piše, vidi se što Beškera u vezi s jezikom najviše zanima. S jedne je strane to zavičajna, dalmatinska tema jezika u sjeni (degradiranog izborom štokavskog standarda) ili u nestajanju, pri čemu je razvidna emotivna nota (na jednom mjestu autor će u samoobrani istaknuti da je čakavac, i tako pripadnik jedinog ekskluzivno hrvatskog narječja); a s druge strane tu je internacionalna i interkulturna problematika, koja se s prvom djelomično prožima, ali i odaje obaviještenost i širi pogled autora koji dobar dio života i rada provodi u inozemstvu. Prikazuju se tako ovdje i razmatraju leksikografski uradci o bračkim govorima, govoru velovaroškega Splita, o romanizmima u hrvatskome, migracijskom i etničkom nazivlju, te se piše o toponimima u višejezičnim rječnicima i mogućem čitanju Papinskog godišnjaka kao višejezičnog rječnika.

Lokalnu zainteresiranost potvrđuju i dva teksta, o čakavštini i o dalmatskom jeziku, koja ostaju na razini popularne, informativne leksikonske natuknice, i za čije uvrštavanje u knjigu ne vidim drugi razlog osim u službi tog zalaganja za zavičajnu stvar. Nasuprot njima stoje prilozi o položaju latinskoga u Finskoj, o tek nedavnom talijanskom proglašenju službenog jezika, o hrvatskome u Moliseu i uopće u Italiji i dr., koji domaćem čitatelju donose vrijedne informacije, ali i zanimljive autorove osvrte. Dakle ponuđeni su nam zabavni kurioziteti, ali i pogled s druge strane koji može izazvati stanovitu nelagodu, naročito kad je riječ o manjinskoj/emigrantskoj problematici.

Društvena  i politička određenost standardnog jezika

Svoju recenziju Isakovićeva Rječnika bosanskog jezika Bešker je naslovio O bosanskom jeziku, ali u njoj se enigma tog novoštokavskog standarda ne razrješava. Bešker međutim demonstrira moć svojeg oštrog i minucioznog pogleda pokazujući kako je Isaković u metodološkom smislu napravio veoma traljav posao i kako se iz njegova rada ne vidi jasno što bi to bosanski imao biti. U istom tekstu razmišlja i o piscima s ovih prostora, poput Andrića ili Desnice, čiji bi se nacionalnokulturni identitet mogao učiniti upitnim ili neodlučenim te zdravo zaključuje kako oni mogu pripadati i više nego jednoj nacionalnoj kulturi. Taj prilog povezuje autorovu sklonost leksikografiji i zainteresiranost za pitanja sociolingvističke situacije na južnoslavenskom prostoru, s kojom se hvata ukoštac u nekoliko uvodnih tekstova.

Kada piše o novoštokavskim standardima, njihovim identitetima, njihovu razgraničavanju i položaju u zapadnoj znanosti i sveučilišnoj praksi, kao i kad se radi o drugim temama, Bešker prije svega nastoji razumjeti stvar i pritom će se poslužiti svime što mu može pomoći da je rasvijetli. Ne ograničava se kakvom unaprijed izabranom ideološkom ili metodološkom pozicijom, nego eklektično, kao čovjek iz struke, s pripadajućim formalnim obrazovanjem, ali ipak ne predmetu potpuno posvećen (riječ je u profesionalnom smislu u prvom redu o novinaru), pokušava misliti svojom glavom. To ponekad dovodi do svježih i “neopterećenih” uvida, a kadšto i do otkrivanja tople vode - primjerice kad je riječ o tome da pitanje o nacionalnom ili standardnom jeziku nije samo lingvističko. Ovo potonje ističe i Matvejević (citirajući od Beškera citiranog Greimasa) u svom predgovoru. To međutim, čini mi se, ne govori mnogo o Beškeru i Matvejeviću, nego o hrvatskoj javnosti i o osjećanju potrebe da se neke stvari ponove ili istaknu jer su nekako nedovoljno jasne. Vodećim je hrvatskim jezikoslovcima, naravno, ne samo poznata društvena (pa i politička) određenost standardnog jezika nego su o njoj i ozbiljno pisali, ali je u svojim prigodnim javnim istupima neki od njih znaju prešutjeti. Zanimljivo je, uglavnom kada nastupaju kao branitelji hrvatskog jezika/identiteta (dakle u svojim društvenim i političkim, a ne lingvističkim akcijama), da upravo tada izbjegavaju društveno-političku, a u prvi plan guraju uže jezikoslovnu argumentaciju. U tom je kontekstu Beškerova toplovodna aktivnost sasvim opravdana (nešto poput spomenutog slučaja prikaza čakavštine i dalmatskoga). A to što o “vrućim” temama piše ideološki neostrašćeno, kao kad govori o serbokroatistici na stranim univerzitetima ili o položaju hrvatske manjine vani, samo je dodatna vrijednost.

I za širu publiku i za stručnjake

U Filološkim dvoumicama sabrani su raznovrsni tekstovi, razvrstani u raprave, recenzije, pabirke i prijepore. Osim tematskih krugova koje sam pokušao predstaviti, dobar se dio kraćih priloga ponaša kao dio nekog jezičnog savjetnika, što je na neki način ironično. Jezični su savjetnici oruđe (katkad oružje) purizma i njihova je uloga čistunska, oni određuju što je standardnojezično, a što nije, i uglavnom naređuju kako se mora govoriti/pisati. Ovdje su skupljeni odgovori iz internetske rubrike u kojima odgovarač savjetuje sa sasvim drukčije, prije opisane, pozicije. Da je riječ o rubrici Pitajte Beškera, u knjizi se ne spominje, kao što nisu navedeni ni izvori ostalih tekstova, što je svakako propust. Za svaki je tekst, inače, navedena godina nastanka, a knjiga ima i tri kazala (pojmova, imena i geografskih naziva, kako ih se tu naziva).

Ne znam je li pred nama knjiga eseja godine, to ovisi o konkurenciji. Nije briljantna, ali je vrlo dobra i vrlo dobro došla u hrvatskoj nestašici popularnijih i opuštenijih a pametnih knjiga o (hrvatskom) jeziku. Napisao ju je autor koji je, s jedne strane, nekad možda površan (pa ne problematizira ili ne spominje problematičnost termina dijasistem ili to je li današnji refleks jata diftong itd.), katkad učini amaterske pogreške (pa kaže da čakavština pretežno čuva mjesto izgovora naslijeđeno od staroslavenskoga), ali autor koji je i stručno i šire obrazovan, neuobičajeno obaviješten, inteligentan, svakako neukalupljen i vrlo zainteresiran i koji jako dobro i zanimljivo piše. Može se preporučiti i široj publici i stručnjacima, i onima kojima je Bešker inače kongenijalan (što mu je jedna od frekventnijih riječi u knjizi) i drugima. Nisam siguran da ima inspirativnu moć Anićeva Glosara, ali svakako je moćna potaknuti i dokoličarsko mozganje i ozbiljno razmišljanje.