Pivotok korporativnog kapitalizma

“Bogatstvo naroda mjeri se količinom roba”, pisano je u prvom tomu jedne, danas već pomalo zaboravljene knjige; što više roba – to više blagostanja. Pretpostavka, ona adam-smitovska, jest da nacije uživaju u svom posjedu, u posjedovanju robe. Prva je to rečenica Marxova Kapitala. U međuvremenu roba je doživljavala nevjerojatne metamorfoze koje su zamutile tu početnu pretpostavku do te mjere da je i sama dominantnost posjedovanja postala upitnom, pa se pojavilo pitanje što ako i sama nacija postane roba. U postmodernom dobu ta metamorfoza odvija se na više načina, a prilikom velikih globalnih spektakla koji odišu lažnim srhom karnevalskog stanja  postaje ona gotovo čudesna.

Svjedoci smo nedavnih događaja vezanih za Europsko nogometno prvenstvo. Europske nacije potpuno zaluđene nogometom, ponesene pseudokarnevalom, kao da su bile zahvaćene masovnom groznicom. U svojevrsnoj medijskoj alkemiji (reklama te političkih i sportskih rituala) svekoliko i anonimno europsko mnoštvo, ta “usamljena gomila”, naglo doživljava metamorfozu. Radnici i huligani i sekretarice i poduzetnici, i svi ostali slojevi društva nevjerojatno naglo postaju MI. I štoviše, njihova neugledna tjelesa bivaju prožeta standardiziranom ljepotom. I to kolektivno sublimirano tijelo ima posebne potrebe – ponajčešće neutaživu žeđ za pivom.

Ožujsko pivo bilo je sponzor hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom nogometnom prvenstvu. Jedna od najpoznatijih i najfrekventnijih reklama tijekom prvenstva za Ožujsko pivo zove se Molitva. Pa razmotrimo tu “neobičnu molitvu” u kojoj se slave Bog, nacija i ispijanje beskonačne količine piva.

Otac i čudna djeca s anatomskom greškom

Molitva je upućena Ocu, a otac je Bog, a Bog je onaj koji stvori “mi” na sliku i priliku svoju. Molitva otvara nove prostore raznih simbioza i manipulacija heterogenog materijala, raznih diskursa na putu stvaranja čudesne ljudske anatomije, gargantuovskih trbušina koje poput nekih rezervoara mogu pohraniti nevjerojatne količine piva. No posvetimo pozornost samom činu molitve ili procesu kako molitva stvara molitvenu zajednicu.

Svakako samo zazivanje Oca u Molitvi ima religijske konotacije, a kad čujemo odmah potom što se od Oca traži, znamo da se radi o izravnom obraćanju Bogu. Moljenje nije individualno, već kolektivno. U kršćanskoj tradiciji prisutan razgovor s Bogom, kajanje, preispitivanje najintimnijih kutaka našega ja, ovdje je prebačeno u bučni, šaroliki svijet reklame. MOLITVU izgovara reperski glas sporo, ali odlučno, isprekidano kratkim stankama koje ne mogu zaustaviti njezino neizbježno napredovanje. U videospotu glas, čvrst i odlučan, pokušava zaustaviti naše gubljenje u bujici slika “lijepe naše”. Dok slike huje ekranom, to usporavanje glasa nalikuje pritajenom prolongiranju orgazma “još samo malo, ne još, ne”, a katkada, zapravo u momentu juriša prerasta u bojni poklič, ajmoooooo. Iako je prvenstvo prošlo, još u vama vjerojatno bruji taj glas…

Oče, blagoslovi sinove svoje i ove svete boje za koje kuca vatreno srce moje.

Oče, daj ponos, neka idu, dignuta čela, nema straha, nema predaje, stvoreni smo za velika djela, ajmooooo.

I zovi, samo zovi, idemo, dok god nas ima, dok nam s oka suza lije, dok nam dres znoj pije, dok nam barjak ruka vije, dok nam živo srce bije. Uvijek vjerni.

Konfesionalni, intimni ton molitve preobražen je u javnu, kolektivnu molitvu. Sve je to upućeno Ocu. “Oče, blagoslovi sinove svoje”. Kršćanska molitva u načelu uspostavlja univerzalnu molitvenu zajednicu. Ali u reklami Molitva nije tako. Ti sinovi koji mole nisu svi sinovi na ovom našem planetu. Oni imaju posebne oznake, posebne znakove raspoznavanja, ti sinovi označeni su svetim bojama, ne običnim, profanim bojama, nego onostranim koloritom. Pa ipak, za obične smrtnike, potrebno je te anđeoske nijanse prilagoditi ovozemaljskoj percepciji – otuda crveno-bijele kockice. Ali to nije sve. Sinovi odjeveni u te onostrane odore fiziološki se pomalo razlikuju od standardne ljudske anatomije, nešto naime nije u redu s njihovim srcima, njihova srca su vatrena, daleko od svakog metaforičnog ublažavanja: ta vatrena srca pumpaju ih za velike podvige. Posve je jasno da je nogometna momčad ovdje izjednačena s nacijom, a kršćanstvo, dakle molitva, sužena samo na usku grupu ljudi koji su osebujno odjeveni, označeni bijelim i crvenim kockicama, te vedrim pogledima i lijepim tijelima.

Crveno-bijele kockaste ljudske forme

Odmah zatim u drugom stihu Molitve vapi se za onim kvalitetama za kojima teži svaka nacija – “ponos, neustrašivost, požrtvovnost”. Nacija buja u nešto veliko, osebujno, u nešto što ukazuje da “smo stvoreni za velika djela”, u nešto u čemu se ushićeno utapa moje malo “ja” te postaje dijelom velikog crveno-bijelog kockastog mozaika. Crvene kockice i drugi znakovi čine nas izabranima, spremnima da se neupitno odazovemo očevom zovu, “zovi, samo zovi”. I zato se svi fluidi, i suze i znoj slijevaju u taj sveti zov. I na kraju opet vijori naš barjak, i srce vatreno bije.

Otac nije prisutan u reklamnom spotu Molitva. On je nevidljiv, valjda zbog poštivanja ikonoklastične zabrane o prikazivanju svetog, božjeg lika. Nevidljiv, ali itekako prisutan. Baš kao u interpretaciji filma Alien Barbare Creed u kojoj se majčinske kvalitete čudovišta dokazuju očitovanjem u raznim ovalnim, sferičnim oblicima, ogromnim jajima, tunelima, koji okružuju astronaute prilikom njihova pohoda u utrobu nepoznatog tajanstvenog planeta. Baš kao što je prisutnost pramatrijarhata označena njezinim odsustvom u Alienu, tako je i u reklami Molitva očeva prisutnost označena njegovom odsutnošću. Međutim, njegov svijet je tu, njegovo djelo je prikazano u reklami – to je svijet po kojemu šeću, igraju se, rade ljudi odjeveni u iste simbole kao nacionalna vrsta, crveno-bijele kockaste ljudske forme. Dakako, videospot Molitva dočarava taj svijet nizom slika koje su nalik na turističke razglednice upletene u mistično iskustvo: na polumračnoj tratini stameni likovi nogometnih vitezova, jedan od vitezova odapinje kao strijelu nogometnu loptu koja huji kroz vatreni obruč; viteška, puku omiljena odora, vješa se na užad ponad mediteranskog grada; dres pije ribarski znoj na barci; orlovi kao moćni glasnici prenose vijest; publika na stadionu pada u trans prije samog odlučujućeg napada…

Molitva pokazuje Očev svijet – nas. Oni koji su “mi”, jesu “mi” zbog toga što se identificiraju s Ocem, što vjeruju da je Otac samo njima podario tu ulogu. Oni su izabrani. Otac je ideološka tvorevina. Ali, nije li to ono što Marx naziva “lažna svijest”, što pretpostavlja da postoji uzmak, idilična dubrava odakle se sve može sagledati i kritizirati iskrivljen pogled na stvarnost? OČEV ZOV nije više piramidalan, s visina, on dolazi sa svih strana, iz televizora, radija, medija… Stoga, da bismo shvatili sve nijanse tog zova, ovdje je primjerenije koristiti se Althusserovim nego Marxovim tumačenjem ideologije. Umjesto insistiranja na lažnoj svijesti, Althusser je vezao ideologiju za naše iskustvo realnosti. Ideologija je nužno reprezentacijsko sredstvo kojim se služimo kako bismo imali smisleni uvid u stvarnost, da bi stvarnost imala smisao, bilo kakav smisao… Ona zalazi duboko u našu egzistenciju, štoviše oblikuje intimne predjele našega JA, a isto tako zamišljen odnos pojedinaca s uvjetima njihova postojanja. Taj se odnos ne može reducirati, svesti na štogod pogrešno ili lažno naspram ispravnog i istinitog, već ukazuje na sponu između ideja i nesvjesnoga ili na to kako se uvjerenje oblikuje u domeni nesvjesnoga koje je povezano s raznim socijalnim činiteljima. Prema Althusseru, samim time što živimo u društvu uronjeni smo u ideologiju.

Pijanstvo potrošnje

Otac u MOLITVI, dakle, kao ideološki, reklamni konstrukt nije samo onaj kome se molitva obraća, nego i oni koji se mole postaju, da tako kažemo, autori molitve. Otac se obraća nama, baš nama i nikome drugome, mi smo adresirani, i kao takvi, jer smo adresirani, postajemo subjekti, a samim time i članovi zajednice. Ovdje, međutim, Molitva nije upućena iz gore sinajske, iz biblijskih vremena, ni u stilu ilirskih budnica i velikih vođa koji su se ugledali u velike slike i naracije; ovdje molitva ne znači ni žarljive apele za demokracijom, ni mučne tajne pregovore s lošim, opakim susjedima, pa ni ulizivanje ili osluškivanje svakog treptaja “velikih sila” – ovdje je molitva jednostavno reklama: pijte Ožujsko pivo, gucnimo pivce, Žuja je zakon… Volim nogomet i baš me briga za sve. Eto, onaj/ona koji/a se moli, baš ovdje postaje konzument/ica oblikovan/a reklamom. Onaj/a koji se u potpunosti identificirao/la s molitvom, čak se podozrivo smije, shvaćajući moguće konotacije i kontekst – upravo on/ona odazvao/la se zovu za konzumiranjem: ljudi poput vas, isto odjeveni i koji dijele isto ushićenje dok igra hrvatska nogometna reprezentacija, prije svega su pozvani, prozvani, interpelirani u “vi”, njihovo prepoznavanje proizvela je reklama, njihovu neutaživu pivsku žeđ proizvela je Molitva: što više piješ, više se osjećaš dijelom te veličanstvene cjeline koja danonoćno pije. Ožujsko pivo i reklamna industrija stopljeni u gotovo nerazlučivoj simbiozi: ispičuture i pivopije kao patrioti, u simbiozi gdje je naizgled teško razlučiti između patriotizma, potrošačkog naboja i pijanstva.

U početku barem, čini se utješnim da svekoliko poticanje nacionalnog pivotoka doprinosi boljitku nacije. Stvara se pričin u kojem gotovo da posvemašnje ispijanje piva unapređuje i poboljšava samo kolektivno tijelo, a lokanje se predstavlja kao modernistički progres: što više ločem to moje ispijanje više pridonosi sveopćem boljitku. Pijanstvo potrošnje.

Beskonačna žeđ i beskonačni kapaciteti glomaznih pseudogarganutovskih trbušina nisu samo puka metafora, nego stanje proizvedeno samom reklamom Molitve koja je pak utopljena u frenetičnu medijsku kampanju. Tako nastalu potrošačku groznicu može ilustrirati bezbroj primjera vezanih za Europsko nogometno prvenstvo: planiranje odlaska na Euro, od skupih turističkih aranžmana do spavanja po bečkim parkovima, mešetarenje s ulaznicama koje predvode političke elite i moćnici koji posjeduju tu dragocjenu dozvolu za sudjelovanje u spektaklu, brojna bolovanja i izračuni koliko će ona koštati državu i poslodavce, zatim tračevi o tome ko je sve bio viđen – od raznih celebritija do generala optuženih za pronevjere i razna kriminalna djela, prodaja skoro pola milijuna hrvatskih zastavica i, naravno, ispijanje nemjerljivih količina piva.

Otac koji blagoslivlja sinove svoje, koji se obraća sinovima svojim, mora imati nešto zajedničko s njima. Tajna njihove veze jest da sinovi posjeduju, doduše u manjoj mjeri, Očeve vrline. Identifikacija je, prema Freudu, prvi emocionalni izraz sljubljivanja s drugim, s bližnjim i ta veza pupa u najranijim fazama edipovog kompleksa i zove se narcizam. Narcizam utjelovljuje stanje kada JA odustaje od seksualnih objekata požude, te kada ih zamjeni vlastitim tijelom, vlastitom psihom kao objektom obožavanja. Freud nas podsjeća da se mnoštvo seksualnih nagona isprva zadovoljava autoerotizmom, da su naše erogene zone prvotno bile označene kao objekt požude, a tek poslije se razvio interes za izvanjske objekte ili, nogometnim rječnikom izrečeno – drkanje je prvotni stadij narcizma, a seksanje s ostalima slijedi tek naknadno. Samozaljubljenost ponajviše dolazi do izražaja u snovima kada ja-libido egoistično posjeduje sve objekte žudnje, kada se libido i ja+interesi nalaze združeni u samom sebi dovoljnome JA. Konzumerizam vezan za nogometnu kulturu, kada se ukočene europske nacije raspojasaju, nemoguć je bez navale narcizma: “mi smo najljepši, mi smo najbolji, mi smo jedinstveni, mi smo jedini kojima se drugi dive”.

Kampanja narcizma

Europsko nogometno prvenstvo, kao i svjetsko, budi u europskim nacijama, pa tako i u hrvatskoj, narcističku opijenost samim sobom. Naravno, taj narcizam je instrumentaliziran, diskurzivno preoblikovan u reklami, ali njegov izljev, za svakog onog koji promatra izvana, poprima razmjere histerije.

Molitva je tako samo dio cjelokupne kampanje narcizma. Stvoriti samozaljubljenost posao je medijske mašinerije pa su tako novinski naslovi posljednjih tjedana brujali: “A sada ćemo pokoriti Europu”, “Superhrvati: koliko ti dosad nezamijećeni Übermenschi mogu prevaliti, pretrčati”, “kako su lijepi, kako su inteligentni, kako su europski disciplinirani” (dok su na primjer Turci prikazani kao stihijski, divlji, nedisciplinirani); cijeli svijet divi se hrvatskim nogometašima. Naravno, čitav spektakl buja u bujici mladih tijela, posebice ženskih tijela oskudno odjevenih u dresove ili simbole hrvatske reprezentacije, s naglaskom na obnažene pupke i trbuhe, ali ne samo to. I ostala tjelesa, manje atraktivna, zdepasta, kao ribari, blagajnice u trgovačkim centrima i tako dalje, pripadaju corpusu croaticumu. Sva ta tijela izazivaju kolektivni narcizam jer su prožeta Molitvom, tj. nečim jedinstvenim. A sve to neprestano stimulira nacionalni pivotok, i sve to pumpa brendirano “Ožujsko srce hrvatsko”. Pivske erekcije umrežene u karnevalski konzumerizam, dakako, bude asocijacije o maloj naciji koja traži svoje mjesto u Europi, pa se tako analizira i čitav niz političkih, geostrategijskih pitanja utopljenih u urbane labirinte nogometnog ludila: kakav su dojam ostavili naši navijači u Beču, koliko su bili bolji od ostalih, previše razularenih gomila navijača drugih zemalja, kako su se ukusno, originalno odjenuli, zamaskirali, ukrasili, i tako dalje…

Takav karnevalski nogometni konzumerizam u kojem pršti svekoliki narcizam europskih nacija jedna je od moćnijih interpelacija. Izgledalo je kao da su se mnoštva prenula iz posvemašnjeg sna i na javi ugledala prvo sliku svoju i ostala zadivljena svojom ljepotom, ili kao da se je narcistička opna njegovana u blaženosti maternice odsijavala u svijetu reklame. Naravno, Molitva ne dolazi iz crkve, nego s televizije i njezina interpelacija usložnjava društvene relacije. Ovdje ne možemo ispitivati sve zapetljaje takvog stanja, to rodno, klasno, religijsko, pa ni opširnije uglavljivanje tranzicijskih zemalja, postkomunističkih zemalja, istočnoeuropskih, balkanskih zemalja u mrežu globalnog konzumerizma. Međutim ono što pada u oči je intenzivna nacionalna čistoća karnevala: tu smo mi – “izabrani”, obdareni čudesnom fiziologijom, pogonom vatrenih srdaca, te označeni svetim, anđeoskim bojama. Ali gdje su tu drugi i kakav je odnos prema njima?

Vjera u našu Stvar

U nogometnom svijetu postoje i druge nogometne reprezentacije, ali kako je to natjecanje nešto više od same igre, te druge reprezentacije, ti protivnici predstavljaju daleko više. U videospotu Molitva molba je upućena za velika djela, tj. da se poraze protivnici, druge nogometne reprezentacije. Molitva ukazuje na odnos naspram drugih koji, dakako, nisu prisutni. Međutim, i oni isto imaju svoje molitve, i oni nas žele žarko pobijediti kao što mi njih želimo žarko pobijediti, katkad i odviše žarko, pa se njihova upornost zove fanatizam (kao u slučaju s Turcima), njihova pobjeda srećom ili nizom naših nesretnih okolnosti. Javljaju se i pseudoantropološke opservacije o razlikama i sličnostima s drugim, opisane na primjer između Hrvatske i Turske: kavopije Hrvati su zloglasni kavopije, a prema uvriježenoj predaji pijenje kave preuzeli su od Turaka… Turski predsjednik Demirel bio je jedini značajni inozemni državnik koji je pohodio sprovod Franje Tuđmana… Za najveći turski grad Hrvati imaju tri naziva: Istanbul, Carigrad i Stambol... Turski naziv za Hrvatsku je Hrvatistan… Spominjale su se i povijesne bitke, ulazak u Europsku uniju itd., u Mostaru je bilo izvanredno stanje zbog mogućih sukoba između Hrvata i Muslimana u povodu nogometne utakmice itd…

Taj drugi naravno može nas i poraziti. Tu se počesto javlja epska usmena poezija, koju bismo mogli nazvati žanrom opravdanja: “bilo je suviše sparno”, ili “kiša je previše lijevala”, a često opravdanja imaju i rasistički prizvuk: “Turci su fanatični, stihijski, nepredvidivi i divlji”, a prilikom prošlog svjetskog prvenstva Japanci su nazvani suviše premalenima, strojevima koji neprestano trčkaraju: “žuti su nezgodni – zavuku ti se između nogu i ne vidiš ih”. Drugi nas želi pobijediti, drugi želi nauditi “sinovima koje blagoslivlja Otac”. Drugi isto tako imaju svoje očeve, svoje bogove, svoje kulture, svoje zvijezde koje neprestano prijete i to ne samo tijekom loptačkog nadmetanja. Drugi isto tako mogu uživati u pobjedama, raditi videospotove o svojim pothvatima i smijati se poraženima. Nogomet kao nacionalna identifikacija tako utjelovljuje “tamnu” stranu susjedskih odnosa i globalizacije, u kojima nacije izražavaju netrpeljivost spram užitka drugoga, i, kao što nas uči Žižek, članovi stanovitih nacija organiziraju vlastiti užitak.

Molitva, iako reklama, iako vezana za nogomet, upozorava da se izvorišta nacije teško mogu sagledati samo u racionalnom okviru. Molitva ukazuje da uvijek postoji nešto više što nas veže, što nije samo teritorij, baština, tradicija. Molitva je zapravo naša stvar, ona se nikada do kraja ne može izreći i drugi, koji imaju svoje molitve, nikako je u potpunosti ne mogu shvatiti. Žižek opisuje naciju kao zajednicu vezanu za Stvar u psihoanalitičkom smislu, gdje je ona poseban vid zajedničkog uživanja koje se nikako ne da do kraja rastvoriti u diskursu. Ona opstoji, Žižek tvrdi, dok god pripadnici određene zajednice vjeruju u nju; štoviše, ona je posljedica tog vjerovanja. U svojevrsnom psihoanalitičkom vremenskom stroju normalan poredak uzročno-posljedičnih veza je preokrenut: ono što je stvoreno kao posljedica čini se samim uzrokom Stvari. Nasuprot isključivo diskurzivnom oblikovanju “zamišljene zajednice”, kao u nekada popularnoj istoimenoj Andersonovoj knjizi koja ustanovljuje vezu između mase anonimnih pojedinaca putem novina i medija, putem raznih medijskih oblika Molitve, Žižek obogaćuje tu vezu tvrdnjom o nepisanim pravilima o zajedničkom uživanju koja se nikako do kraja ne daju diskurzivno rastvoriti. “Ja vjerujem u nacionalnu Stvar” tako je isto kao “Ja vjerujem da ostali članovi zajednice vjeruju u Stvar”.

Paradoksalna struktura ovdje je ista kao i zavrzlama oko Svetog Duha u kršćanstvu. Sveti Duh povezuje zajednicu vjernika koja vjeruje da Krist živi i nakon svoje smrti – “vjerovanje u uskrsnuće je vjerovanje u samo vjerovanje, tj. vjerovanje u sebe i s obzirom na bližnje koji isto tako vjeruju u to faktično čudo, mi znamo da nismo sami, da ne gubimo razum nego da pripadamo određenoj zajednici koja vjeruje u isto čudo i zato ne trebamo nikakvu drugu potvrdu, dosta su oni koji isto tako vjeruju”. Vjerovanje je dakle savršena interpelacija, vezivno tkivo svake zajednice koja vjeruje u nešto zajedničko. Vjerovanje tako ustoličuje intersubjektivne veze: preko drugog, putem raznih rituala, sustava moći i institucija, u krajnjoj instanci omogućuje ono što poimamo stvarnošću.

Dakako, u raznim povijesnim okolnostima, raznim geopolitičkim prilikama i neprilikama kulturnim i civilizacijskim odvijaju se različiti rituali ili “molitve”. Ovih dana ti rituali ili molitve dolaze u obliku reklame. Ili, vratimo se na početak: ako je molitva vezana za našu Stvar, nije li ona toliko jedinstvena da je nitko ne može ugroziti? Ili budimo još jednostavniji i neposredniji: kome pripada ta naša Stvar? Čija je to piva, tko je vlasnik tog posvemašnjeg pivotoka, čije je to srce koje tako metalno otkucava?

Poraz je samo privremeno stanje

Većina pivovara u Hrvatskoj nisu “naše”, ili su samo djelomično “naše”, a svakako i kad bi bile “naše”, ne bi bile moje. One su privatne. Iako glasno i bučno reklamirane kroz prizmu nacije, većina “naših” pivovara pripada stranim, multinacionalnim korporacijama. Npr. Zagrebačka pivovara je hrvatska pivovara u većinskom vlasništvu korporacije InBev. InBev korporacija je globalna pivovara s podružnicama na 6 kontinenata. Kao i druge globalne pivovare InBev se predstavlja kao kultura vlasništva koja harmonizira pojedince i timove, čiji zajednički napor je stvaranje različitih brandova i srastanje tih brandova s beskrajnom vojskom potrošača. Korporativna misija globalnih pivovara je fiksacija raznih narcističkih oblika, stereotipa, pretočenih u posvemašnji globalni biznis koji guta razlike tako da ih ističe, preoblikujući ih u reklame. Mogli bismo reći da molitva pivovara glasi:

Oče, blagoslovi trbuhe sinova svojih, kako bi ispili što više piva

Oče, daj nam što više profita i kredita

Dok god nas ima, dok nam živo srce bije za kapital boj se bije.

Taj korporativni patriotizam postaje sve umreženiji u globalne tijekove. I samo Ožujsko srce krije pronicljivu proračunatost prekrivenu patriotskim zanosom. Ali ako srce prestane kucati, onda nas više nema. Ono što nas čini Hrvatima, Englezima, Nijemcima posljedica je neprestanog umrežavanja raznih diskursa i oblika moći, te zavisno o hegemonijskom označitelju jedan ili više njih prevladava nad drugima u danom trenutku, ovdje i sada. Po našem nahođenju “ovdje i sada” određeno je reklamom MOLITVA. Ona označava presudan prijelaz jedne male postkomunističke nacije ili nacije u tranziciji u globalni pivotok, u europski potrošački karneval. S reklamom Molitva, koliko god to zvučalo proročanski napuhano, nema više povratka. To famozno, to sveto MI, izgleda da se nepovratno zabasalo u potrošačku sferu; zapravo, nastalo je zahvaljujući reklamnoj industriji. I tu ne može biti zastoja.

Zato je poraz samo privremeno stanje.

“Kobna 122. minuta… Sve vas volimo, tko je kriv… bila je to večer u kojoj nam je nedostajalo sreće…”, ali isto tako “Vatreni nisu razočarali, ne zamjeramo ni Biliću ni dečkima. Ova se generacija dokazala, a život ide dalje, sigurno ćemo biti svjetski prvaci za dvije godine…”

A ubrzo nakon, ukazuju se i nuspojave vatrenog ludila:

“Najpoželjniji Hrvat više nije sam”, “Bilić je u proteklih nekoliko mjeseci postao objekt obožavanja gotovo svih žena u Hrvatskoj… on nosi titulu najpoznatijeg hrvatskog neženje”. Zanimljivo je da u svom tom vatrenom ludilu poznati medijski sociolozi predlažu izbornika i za predsjednika Hrvatske.

Narcizam je libidalna dopuna egoizma. Dok egoizam utjelovljuje individualne, zasebne potrebe individue, narcizam je libidalni oblik zadovoljavanja iste. Prema Freudu, narcizam može prijeći u psihozu, megalomaniju, pa i paranoju. Ako je cijeli svijet crvenokockasti, što je s onima Drugima koji se ne uklapaju ili čak ne pristaju na tu nametnutu veličanstvenu cjelinu? Dakako, izvan nogometnog terena, izvan tog svetog bojišta manifestiraju se te nuspojave obilježene i često omalovažavane samim novinskim naslovima (premlaćivanje gej sudionika tijekom Zagreb Gay Pride parade; slijedom logike zabavišta srednjoškolci okitili školu nacističkim kukastim križevima uz logično opravdanje “samo smo se malo šalili”; crkveni velikodostojnici recitiraju Thompsonove stihove o bijelim golubovima koji su za dom spremni; Hrvati su veliki euroskeptici...). A u sportskom smislu dolaze novi događaji, prilika za nove potrošačke karnevale, rukometno prvenstvo, nadolazeće kvalifikacije za sljedeće svjetsko nogometno prvenstvo i tako dalje.

Učlanjivanje u europski konzumerski karneval

Molitva neprestano obećava. Ono što se želi, nikako se ne može doseći, ispuniti, zadovoljiti – pa i sama pobjeda bila bi samo privremeno stanje ushita. Još davnih tridesetih godina marksistički teoretičari prozreli su kulturnu industriju kao mašineriju koja vabi, obećava potrošačima ono što im nipošto ne može dati: užitak se stalno prolongira, stalno odugovlači, podržavan novim, sve sofisticiranijim obećanjima. Važno je održati nacionalni pivotok.

Što vatreno srce nije potpuno hrvatsko nije nikakvo katastrofalno ili gorko otkriće, korporativni kapital razgranat je po cijelom svijetu i nema više djevičanskih mjesta. Ono što je novo, možda je samo blagi pomak istočnoeuropskih zemalja kao što je Hrvatska prema sve složenijim vidovima konzumerizma. Učlanjivanje u europski konzumerski karneval već se davno dogodilo, samo se iznova uvijek iznenadimo. MOLITVA je tu. Ona više pripada političkoj ekonomiji nego moralu. Ona će se nastavljati u raznim oblicima, ona je možda samo najjasniji znak kako je fetiški karakter robe, iako naizgled sasvim jednostavan, najžilavija dionica Marxova Kapitala. Od propalih pokušaja razotkrivanja njezinog fetiškog karaktera, jer se fetiš neprestano obnavlja, od postmodernih teorija ekonomije znaka kao u ranog Baudrillarda, pa do same reklame kao religioznog oblika puke iracionalnosti, opire se raznim tumačenjima te dobiva nove preobražaje i dimenzije.

Zapravo, tek sada pojedini dijelovi knjige Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla (2002) postaju aktualni. “Vrijednost značenja iskrsava sama od sebe, zatječe nas, zove i progoni... vrijednosti naših značenja događaju nam se, iako smo mi (tj. naši sustavi razlika) ti koji ih proizvodimo – mi proizvodimo svoju zatečenost vrijednostima, otkrivamo svoju progonjenost smislom, uzbuđujemo se reklamama uvijek već djelatnim u našim značenjima, tragamo ne za identitetom i ispunjenjem, nego za nekom vrijednošću koja će nas (htjeti) reklamirati, i s kojom ćemo se identificirati: REKLAMA REPREZENTIRA ČOVJEKA ZA NEKU DRUGU REKLAMU” (Zoran Roško).