Pjesme za kišna subotnja popodneva

Goran Pavlov

U prošloj godini, Kanađani iz skupine Great Lake Swimmers uspjeli su objaviti čak dva albuma, eponimni prvijenac i zatim nasljednika Bodies And Minds. Točnije, Great Lake Swimmers na matičnom je tržištu izdan još 2003., ali u prilično maloj nakladi, tako da je njegovu apsolutnu nenabavljivost potpuno ispravilo tek spomenuto reizdanje za američku i svjetsku publiku, čiji su pristojan uspjeh u underground medijima momci pod vodstvom Tonyja Dekkera odmah odlučili iskoristiti kao mamac za novi album. Oba su iznimno lijepa sad-core ostvarenja, tako da, ako već morate napraviti izbor, možete to slobodno učiniti; nikako se ne može dogoditi da izaberete slab ili slabiji.

Nazvani po jezerima koja čine prirodnu granicu američkog srednjeg Zapada i južne Kanade, Great Lake Swimmers doista i uspijevaju uhvatiti prostranost i omamljenost osjećaja potpune slobode u prirodi, te ih sigurno utjeloviti u svojim pjesmama, ali zapravo tek kao čvrsto uporište promišljanja osobnih strahova, nada i refleksija, a ne kao tematsko polazište, što je često znalo biti opasno klizište manje fokusiranim autorima. Dekker s tim nema nikakvih poteškoća, te rukopisom koji u trenu iz metafore prelazi u neizdrživu istinu, melodijskim sentimentom koji u nježnošću i blagom nesigurnošću podsjeća na Red House Painters ili mirnije trenutke Okkervil River, i s iznimno privlačnim glasom na tragu Jima Jamesa iz My Morning Jacket, a sve u pratnji suzdržane, ali sigurne ekipe muzičara, lakoćom ostvaruje, eto, već dva odlična albuma.

Ako već treba tražiti razliku Great Lake Swimmers i Bodies And Minds, onda ona leži u činjenici što je debi dobrim dijelom realiziran kao kantautorska ploča na tragu zlatne kanadske tradicije Neila Younga, Joni Mitchell ili Loudona Wainwrighta, s ponekad neprimjetnim utjecajem benda, a drugi album upravo pojačava udio grupne svirke, ali na suptilan način još jednih Kanađana, legendarnih Cowboy Junkiesa. Brojne usporedbe možda bi vas mogle nagnati na zaključak kako je riječ tek o još jednim pukim nastavljačima dobro utabanih puteva, ali bit će dovoljno i jedno jedino slušanje, recimo, The Man With No Skin ili This Is Not Like Home s prvog, te Song For The Angels ili I Saw You In The Wild s drugog albuma, da biste spoznali kako je upravo nastavak opisane tradicije ono što Great Lake Swimmerse i čini izvanserijskim bendom. Naravno, njihovo će debelo nezavisno zaleđe još uvijek značiti veliku prepreku potencijalnim obožavateljima, ali ako ste ikad osobne poraze proživljavali u mraku sobe uz odgovarajuću glazbenu pratnju, tada bi vam se cijena nabavke ovih dviju ploča itekako isplatila.

Richard Hawley, Coles Corner, Mute, 2006.

Na sredini prvog desetljeća novog tisućljeća, nakon pedeset godina tijekom kojih se popularna glazba razvila na neslutiv broj načina i proširila u neizmjerno mnogo smjerova, mogućnost postizanja originalnosti svela se na jedno jedino, ali i dalje najjače oružje – biti iskren prema sebi i svojim životnim i glazbenim željama. Upravo zato glazba Richarda Hawleyja i zvuči kao prvo i posljednje ovladavanje ugodnim zvucima pjesama za pratnju kišnih subotnjih popodneva, usamljenih večeri, dugotrajnih povrataka kući nakon životnih razočaranja i ostalih sličnih iskustava koja vape za melankoličnom glazbenom podlogom, koja na Coles Corner ni jednog trenutka ne prerasta u ozbiljan crnjak, nego kroz svih jedanaest pjesama ostaje školskim primjerom ugodne tuge.

S jedne strane, na svome trećem albumu (četvrtom računamo li i nastupni, eponimni mini-album) Hawley zaista zvuči kao da se posljednjih 50, ili barem 40 godina u glazbi nikad nisu ni dogodile. Njegov je svijet onaj ranih rock’n’roll balada Roya Orbisona i The Everly Brothersa, prvih križanja countryja s bluesom Johnnyja Casha i Charlieja Richa, te melodrame jednog Scotta Walkera, Jacquesa Brela ili Leeja Hazlewooda, čijem je tribute albumu u paru s Jarvisom Cockerom pridonio jednim od najboljih viđenja. S druge, on toj zlatnoj tradiciji pristupa na način prilično blizak onome koji je Nick Cave koristio na Let Love In, posljednjem izvrsnom Bad Seeds albumu, stvarajući glazbu kakvu danas ne pravi nitko drugi na svijetu, i to takvom uvjerljivošću da jednom kada poslušate Coles Corner, ili i bilo koji od njegovih prethodnih radova, među kojima vrh i dalje drži nevjerojatni Lowedges, zaista nemate potrebu glazbenu svježinu i uzbudljivost tražiti među ostatkom Richardove konkurencije.

Cijeli Coles Corner je zamišljen kao skup pjesama koje na čvršći ili labaviji način imaju veze sa stvarnim šefildskim nalazištem istoga imena, na kojem se lokalni ljudi okupljaju još od 1905. Osjećaj prostornog uporišta nepogrešivo je prepisan u atmosferu svih pjesama od kojih svaka i unatoč jedinstvenom zvuku i ugođaju ima toliko ljepote i snage za vladanje albumom. Od početne Coles Corner koja u nekoliko jednostavnih poteza skicira cijelo putovanje, preko veličanstvene The Ocean koje uspijeva kontrolirati svu patetiku svijeta, do odjavnog instrumentala Last Orders, Richard Hawley pokazuje kako je već krajnje vrijeme da se njegov status prvoklasnoga pratećeg muzičara (Pulp, Robbie Williams, All Saints, Beth Orton, A Girl Called Eddy…) zamijeni barem onim najdragocjenije tajne suvremene glazbe, ako je već nebrojeno puta dokazano kako je nemoguće da netko ovoliko dobar dospije do odgovarajuće publike. Oni koji ga otkriju, na listu svojih najdražih muzičara sigurno će upisati još jedno ime.