DAN COMAN
(Rumunjska, 1975.)
b.
o smrti najmanje moguće. o životu između njenih ruku. i ništa,
ni riječi koja bi mogla probuditi ghingu i odnijeti sa sobom njezin miris.
rijetko vidim, a kad mi uspije, četrdeset dana poslije sve me je više i više sram.
odupro sam se svim strahovima no pred samim sobom
još uvijek mi klecaju koljena.
ništa do mojeg tijela ne sablažnjuje me.
ponekad jutrima, petkom, ghinga me nosi u naručju;
objema rukama rastvaram usne živoga
koristim glavu kao da je to glava kokoši
strpljivo kljuckam mrak iz njihovih usta.
d.
nakon duge obamrlosti ponovno se nalazim neodoljivim.
provalim u svoj um brzinom mladoga geparda
i dvostruko brže od mladog geparda trčim sobom.
pričinjam si golemo zadovoljstvo. jednostavno posrčem zrak; veseo sam.
jedva se mogu suočiti sa sobom (prepoznajem se čak i dok plešem.)
svojom prefriganošću doprem blizu svog srca.
govorim si ali bivam na oprezu: samo ekscesivnim hvalisanjem
napredujem od dana do dana.
uistinu sam predivno biće.
ne znam više što početi: nalazim se neodoljivim.
otvorim prozor a zemlja poput bistre vode u sobu provali.
HAVA PINHAS-COHEN
(Izrael, 1955.)
U prazničkoj noći
1.
Lomeći kosti njezina tankoga krhkog vrata
I potom kičmu
Sručila sam oštar crn nož
U vlažnu mekanu kožu
Među bedrima. (Dobro obavljen posao.)
Razdvojila sam njezine noge,
Zatim sklopljena krila
(uzduž njezina bijela tijela, bljeđeg no ikad)
potom sam oprala ruke
od kokoši mojih grijeha
za prazničku juhu.
Blagoslovljena aroma mrkve, luka, celera,
Krumpira, kopra, začina i kokošjih nožica
Ispunila je sobe.
2.
Šest šipaka u armenskoj porculanskoj zdjeli
Kobaltno kabalistički plavoj. Šest šipaka
Rumenih obraza blaže mi oči,
I dušu. Ruke su mi skrletne od šipkova soka,
Kunem se, sasvim čiste.
U dvorištu netko polaže granu na granu
Gradeći priručnu sjenicu,
Netko drugi zarezuje u temelje moje kuće.
Jer noću, unutar tromih zidova,
Čuje se žamor kolona crvenih mrava
Koji prodiru u naše kredence,
A u kutovima pauci blijedih nogu
Svijaju gnijezda, polažu dlakava jaja
Kao da smo sobe već ostavili
Za sobom prazne.
Vrijeme
Vrijeme je da se uđe
u trudnoću
uroni svinutih koljena
u trbuh u
amniotsku tekućinu
promatraj kako se rastavlja vrijeme
u usporenoj snimci
kao oblačni opori miris
koji ostaje nakon što
koža je otrgnuta od naranče
žena od svojeg fetusa
dok u usporenom snimku klizi u svijet
iz nataložene boli
slika i prilika božja
pogled iz njegovih očiju.
KRISTIINA LÄHDE
(Finska, 1961.)
Plijen
Treća najstrašnija stvar je ubiti ribu list. sklapam oči
i udaram. čuje se lomljava drevnog lonca.
riblje utrobe. krhotine. kadmij. u svojim bikinijima smo, na koži
visoki faktor, nokti na nogama blistaju poput ljusaka i
boca miješanog voćnog soka pleše na suncu: fosfor, alge, alge.
Šuma igala
Stavljamo lijevke u uši djeteta.
Govoreći u njegovu glavu, punimo ih
gramatikom.
Dijete ispuhuje rijeći, neuredno.
Uskoro će biti vrijeme za hibernaciju,
bit će se lako opet izgubiti, lako zamisliti
buku kao veliki plutajući mjehurić, kojeg je teško otpuhnuti.
Materinji jezik je kao pribadača,
možeš ga zabiti bilogdje.
Sve ima ime, sve vrišti u boli.
Dođi: šuplji zvuk snijega, urlik nestvarnosti.
AKSINIA MIHAILOVA (Bugarska, 1963.)
Ševa
Ne približava se
niti udaljava
u kolovoskoj izmaglici
držim je pogledom
nad poljem makova
ne usuđujući se pomaknuti
da ne bi podigla vjetar
usputnim mislima
tako nužno
se osjećam
u krajoliku
***
U petak uvečer
na putu kući
gdje netko čeka na mene
izrastu mi krila
i postajem lastavica.
Možda ptice imaju svoj skriveni
kompas:
točno znaju
kada se vratiti,
gdje su savile gnijezda.
Drugih dana u tjednu
kako okrećem glavu
da bih češljala perje,
umjesto krila vidim
svoje lijene kosti,
žurim ih prekriti
jednim od svojih šarenih
šalova
kako nitko ne bi primijetio
da sam zaboravila letjeti.
***
Kada ostaviš
dijelove sebe
u tijelima drugih žena
i očajnički pokušavaš
pronaći potpunu
sebe
u riječima,
vidim naš dom
prikazu broda
koji pluta
protiv struje
ali kormilara nema
a noć se spušta
pamtim tek njegov glas
koji me doziva
očarava
plaši me.
Kroz zidove
našeg doma
na tlu
vlažni ručnici
i razbacane plahte.
..............................................
mamice,
napravi mi
još jedan papirni brod!
MYRIAM MONTOYA
(Kolumbija, 1963.)
Za S
Tvoje oči su prešle
Razdoblje cvata i
Ponor povijesti
Sudbina zadana poznatim zvijezdama
I sunce destilirano
U otečenu naranču
Tvoje je čelo
Puneći prastaru čežnju
Probudilo anđela koji
Živi u mojoj limfi
Neočekivano lice, ti
Nastanjuješ moju sjenu
***
Predajem se tvojim i mojim riječima
I već nemam lica ni tijela
Mi smo prolazni glasovi
Koji govore iz počela
Kao gromovi i valovi
Kao ptice i zvijeri
Po povratku spoznajem da sam bez krvi
Kišila sam smrt;
Smrtonosne ruke u glasovima.