Pjesnik molitve

“Plastična uljuđenost, plastičan pogled,

Plastičan plam smiješka, plastična grimasa…

Umjetna ruža usred procvala maja

Sa suzom parfema tone u zlata med.

S jezika kaplje šuplja plastika glasa,

I prijetvorna i sva smišljena do kraja.”

Strojevi koje smo izgradili, svakodnevno u nama grade prilazne putove i novu signalizaciju. Oblikujući alat, oblikovali smo i ruku i osjećaj moći.

S krilima kojima smo poletjeli dobili smo i ushićenost prvog gledatelja prijenosa promicanja krajolika pred očima, ali i želju da se nad tom zemljom, duboko dolje ispod nogu, ne samo nadlijeće, nego da se njome i vlada.

Ukrotili smo elektrone, onako kako ovisnik umiruje svoju ovisnost novim količinama sredstva o kojem je ovisan.

Počeli smo tražiti prekidače: za plač vlastitog djeteta, argumente prijatelja, razgovore u kojima se opasno približimo – razgovoru!

Skinuli smo Svevišnjeg s neba i tamo poslali limenku s ljudima u napuhanim vrećicama. Dali smo im i kamere da snime dokaz da je naš osjećaj nadmoći veći i od zemaljske kugle.

Pobijedili smo vrijeme: Jurimo već toliko brzo da ne stignemo doživjeti ono za što je potrebno vrijeme. Doživljaje odlažemo u fotografije. Dokumentiramo nedoživljeno.

U početku smo promatrali/gledali/proživljavali – kako bismo se snašli. Danas fotografiramo kako bismo imali opravdanje da ćemo to jednom i gledati i doživjeti.

U novčarkama, na radnim stolovima, u mobitelima, na DVD-ima, u kompjutorima – nosimo fotografije naše djece, koja, već izgubljena za nas, na drugoj djeci propituju prahistorijsku tehnologiju batine, efikasnost sustava mafijaškog udruživanja, uvjerljivost krvavih filmskih scena ili seks reduciran na sliku/pozu.

Sa svakim novim zupčanikom nešto smo svoje prenijeli na nešto.

Naše je oko poput pustinjskog vjetra počelo izjednačavati sve na što bi naletjelo. Počeli smo uživati isključivo u prepoznatljivim oblicima.

Nekad je priroda u nama budila osjećaj uzvišenosti, danas neuređenosti. Osjećaj uzvišenosti danas je pojeftinio, javlja se već kod svakog pobočnika koji iza nečije glave pokušava ući u oko kamere.

Nekad smo se razlikovali po mirisima. Oni su bili otvorena knjiga naših erotskih lutanja, naše svakodnevice: posla, jela, grijanja, rada, druženja s biljkama i životinjama… Danas smo mirise zatvorili u Aladinovu čarobnu svjetiljku, iščekujući čudo duha boce.

Proizveli smo okidače, naprave za snažno i trenutno, neviđeno brzo ispucavanje malih duguljastih metalnih strijela – metaka. Nismo pronašli način da ne pucamo sami na sebe, odnosno da ne zlorabimo vlastiti izum.

Nismo se upitali: Ako prilika čini lopova, što od čovjeka čine pištolj, top ili atomska bomba?

Zemlja nam je u početku bila majka. Odavno već više nismo početnici. Na izvorsku vodu polijepili smo oznake branda, u pšenicu smo ugradili viruse autorskih prava; božje ikone u nama su odavno već eutanazirale potrebu za vjerom; na svaku smo stopu zemaljske kugle postavili oznaku – MOJE!

Civilizirali smo indijance, Katare, španjolske muslimane, Maye, Aboridžane…Na redu su Iračani, Kurdi…

U kakav to svijet donosiš pjesme, Kiševiću?

 “Usklađeno s tvojom magičnošću svijete,

more daha struji kroz to žilje vrelo,

a kako i ne bi od praha to tijelo

u kojem duše tek predahnu dok lete.”

Ne snalazimo se najbolje u mnoštvu činjenica. One više nisu dio magijske cjeline, povezanosti unutarnjeg i vanjskoga svijeta. Raspršene na naše različite organe percepcije, sortirane po vrijednosnim uzusima vladajućeg sustava vrijednosti – one nam se nude poput robe u megamarketu.

Svako vrijeme i svaka sredina imaju svoje linije prodaje. To su staze što su ih odredili prodavači. Slijedeći ih najjednostavnije je doći do onih proizvoda koje nam prodavači poslože oko tih linija… 

Pojednostavili smo povijest književnih nastojanja reducirajući je na neke linije, naslove, redove, sadržaje: romantizam, realizam, ekspresionizam…

Povijest se prilagođava obliku sadržaja knjige. Povijest postaje reduciranom na oblike koji mogu stati u knjigu.

Sudjelujući jednom u sustavu rasprodaje (postavši jednom brand, utjecajna opcija, učenje dominantnog utjecaja…) kulturna činjenica iz prostora živoga prelazi u okaminu povijesnoga. Ona postaje potrošenom, anakronom… ona postaje instrument razotkrivanja “neupućenih” nečlanova etabliranog sustava vrijednosti.

Ona je poput “iskorištene” žene – iskorištena i odbačena, konzumirana, niževrijedna; o njoj se ne govori (premda se za nju zna); ona je poput emocije kojoj se vraćamo u tami blindirane intime.

Onako kako je filozofija prognala Boga sa svojih katedri, tako su sveučilišni profesori književnosti emociju stavili na najniže grane svog patuljastog sustava vrijednosti. Bog je tako prepušten specijaliziranim hijerarhijama – emocija sapunicama.

Kad se danas u hrvatskoj književnosti pojave riječi koje vole, bude i vjeruju, onda je to znak za uzbunu. Treba ih ignorirati, onako kako ignoriramo sve što dovodi u pitanje naš konzumerski sustav vrijednosti. Treba ih ignorirati onako kako ignoriramo žene koje volimo, Svevišnjega kojemu se u potaji molimo, djecu koja nas trebaju, nesreću koja se zbiva ispod našeg prozora.

Što će kritika Enesu Kiševiću, pjesniku običnih riječi, opjevane već ljubavi, odavno već napuštene mističke vjere, pjesnika rječnika nježnosti, odraslog djeteta koje razumije male ljude?

“JA – što moru šapće, morem zanijemljeno,

to dijete što ne zna ni kako se zove,

al na sve se ono smiješkom odazove,

jer iz tih očiju nebo zamišljeno

samo sebe gledat ne prestaje ni čas.

Tu pripadnost svemu, tu bliskost sa svime,

ne može nijedno ograničit ime.

Kako mati znade reći: Istine glas

u meni progovori prije, nego riječ”

Ponavljajući se “u vječnom krugu osobenosti” pjesnik u sebi uskrsava dječju naivnost kao miris u kojemu su sačuvani i vjera i nježnost i iskrenost i pravednost, i mnogo toga drugoga što plodne godine društvenih uloga brišu iz čovjeka.

Pobuna protiv odraslosti najnježnije je moguće iskazan bunt protiv svijeta instrumentaliziranih ljudi, protiv svijeta oslobođenog upravljenosti prema smislu.

Potencijalno i realizirano, zrnje “žetve i sjetve”. Djetinjstvo misli trebalo bi biti sadržano u svakom filozofskom političkom ili znanstvenom sustavu mišljenja. Kišević se poziva na ono što smo bili i što uvijek iznova zaboravljamo – poziva se na ono što moramo biti a protiv čega se borimo uporno i uspješno.

Put prema djetinjstvu misli put je prema prostorima u kojima nam je i bez znanja sve znano. I bez teorije evidencije pjesniku je jasno: tko je u Istini, on zna.

 

Misao koja se sjeća svog djetinjstva zna koliko je bila povezana sa životom, koliko je proizlazila iz snalaženja u svijetu, iz pokušaja razumijevanja i samorazumijevanja. Miris djetinjstva u misli, brana je instrumentaliziranju mišljenja za interese partija, korporacija, ratnohuškačkih ili mafijaško-obavještajnih vlada.

Bogu milo dijete je dijete božanskoga daha… to je biće koje živi u jedinstvu s Neizrecivim, u igri u svjetlu srca…

U tom svjetlu može se misliti a da “mislima ne zavlada tama”. Logika je to srca, načelo cvijeta, misao zena, haiku bljesak… Mišljenje je to koje u sebi sadržava i nadograđuje (ali ne prevladava) ono djetinje; mišljenje koje u svijet unosi svjetlost i time ispunjava svoj smisao.

“Jer svrha slobode što je ima misao,

iako od sebe zapuštena jako,

jest sva u tome: ispuniti svoj smisao –

zemljom ovom ići kao svjetlo mrakom.”

Ozbiljenje slobode je zapušteno. Uspravan hod zemljom i unošenje razboritosti u odnose mogućnost je koja je uvijek tu. Razlikujemo se po tome jesmo li tu mogućnost prihvatili ili ne.

Sloboda, na pjesnički način mišljena, nije utemeljena u kategoričkom imperativu, maksimi, odnosno volji, nije niti dio Objave ni suprotstavljanja Objavi. Sloboda je samorazumijevanje istinosnog oblika vlastitog bivstvovanja koje napetosti razumskog, sukobe egzistencijalnog, strasti ratničkog – svodi na lakoću i mudrost postojanja onoga što simbolizira cvijet.

Sloboda se nudi kao na pladnju (osim kada je i sama ograđena logorskom žicom ili ideološkim zidovima jednodimenzionalnih/jednosmjernih/huškačkih/niskostrasnih medija).

Sloboda je tu omogućiti nam takav oblik samouvjerenosti, toliko unutarnjega svjetla i takav oblik ponašanja, pred kojim bi i logorska žica trebala pognuti glavu. Pjesniku je misliti da ako ne možemo vježbati logorsku žicu, možemo i moramo poraditi na sebi i svom življenju slobode.

Princip sile opći je zakon koji zagovara svaka mišica produžena u puščanu cijev ili atomsku bojevu glavu. Amerika se trenutno ponaša u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom. Ona bi doista željela da opći zakon (kojeg će se i ona pridržavati) bude zakon isti za sve. Nesreća je samo to što je to zakon sile.

Amerika se danas, naravno, neće pozivati na prekooceansku logiku srca, jer joj trenutno ide na ruku pravo jačega podignuto na razinu općega zakona (jer joj silno odgovara da se krivo interpretirana moralna razina problema preslika na međudržavne odnose)

Još manje bi joj odgovaralo biti odgovoran pred pjesničkim stihom koji ispravnosti vlastitog čina slobode utemeljuje u vlastitom (samo)propitivanju. (O slobodi se brinu porote, NGO-i, PR agencije, ideolozi, novinari…)

No negdje u dubini svijesti iskri snažna, danas još “suluda” misao da će se koliko već sutra i monstruozni sustavi morati ravnati ne po interesima korporacija, logici sile ili krivo interpretiranim načelima političke filozofije – nego da će morati osluškivati povijesnu sabranost u riječima pjesnika i zaljubljenika u razložnost svijeta.

Dijete u Kiševiću prilazi velikom, opasnom, zastrašujućem psu lutalici. Ne plaši se. Korporacije će sagnuti glavu, ili propasti!

 

“Ne može se Boga ograničit – vjerom,

nit ljude – imenom, niti misli – perom.”

Ako uopće postoji, Istina prebiva u Neizrecivom. Ona je prije svake riječi. U njoj se jest ili nije. Riječ, ime ili definicija mogu je samo ograničiti, promašiti ili onemogućiti.

Glas Istine prethodi riječi. Jezik je tu često da se, kako Kišević zamjećuje – ne razumijemo! Naše je komuniciranje sraz naših satelita (kojima je jedna strana uvijek u mraku): Neka tvoja riječ nazove moju, pa neka se dogovore…

Uz glas Istine ne samo da nismo siročad svijeta nego smo dio mudrosti kojoj ne znamo početak ni kraj, ljepote koja ushićuje dušu do bola, logične razložne povezanosti prema kojoj su ljudski silogizmi samo posudice za pretakanje oceana.

Magijsko svijeta prebiva u nama dok smo djeca, u pjesnicima prije nego izgovore riječ, u slutnji Neizrecivog kojemu se približavamo našim ushitom puno više nego pojmovnim određenjem…

Skladištarski duh mora znati što ulazi u okvire kojega pojma. Nacionalni duh mora definirati kojim se riječima uputno a kojima ne, služiti. Znanstveni duh po prirodi stvari grozi se svakog pokušaja promišljanja cjeline izvan konteksta slaganja lego-kockica znanstveno provjerenih (a često tako kratkotrajnih) znanstvenih istina (čime dolazimo do zbira a ne Cjeline).

 

“Budi to što jesi – to što bit si dužan.

Što ti vrijedi lice i od sijeda sjaja

kad je bez ljepote i bez osjećaja?”

U svijetu ponavljanja, u kojemu “tuđe sjene uskaču u stope”, nema odustajanja. U bivanju onim što se biti mora, ponavljanje je – koje vodi sreći.

Čovjek je ono što bijaše biti, ono što je dužan biti. Osuđen na stari put bivanja, ponavljanja, cikluse i preporode, čovjek je putnik koji se prilagođava smjeni dana i noći i koji od te smjene uči; čovjek je naduta misao koja se pokušava prilagoditi mudrosti ponovnog rođenja cvijeta, stvarima koje su toliko svakodnevne i bliske da ih i ne zamjećuje.

Strah pjesnika strah je od praznine, ravnodušnosti, ispraznog prolaska kroz vrijeme – strah od gubitka osjećaja, potrebe i mogućnosti da se hilijastički doživi dubina tubitka. Strah je to od starosti bez ispunjenja, strah od smrti bez ljubavi (bez ruke u ruci).

“Bez ljepote i bez osjećaja” sijedo lice starosti svjedoči o promašenosti. Bore nas, propovijedao je Benjamin, podsjećaju da su ljudi dolazili, ali da nas nije bilo… Starost je kriterij i pokazatelj. Ako iza nas ostaje samo dobro koje činimo drugima – starost bi morala biti približavanje poetičnoj smrti.

Pjesnik sugerira potrebu razlikovanja misli uspješnih od punine poetske misli. I dok prva skončava u moći, krinkama, izvanjskom sjaju, hladnom tonu, praznini, lažnoj mirnoći, plastičnosti, uljuđenosti pogleda smiješka i grimase – poetsko ljudsko (poetička puna misao) ne razdvaja se od osjećaja.

Ukorijenjena u onom djetinjem, misao (samo)propituje svoju smislenost propitivanjem ishodišta. Instrumentalizirana misao pripada svijetu krinke i vanjskoga sjaja. Autentična misao grije iznutra.

Poetičko nadilaženje subjekt-objekt relacije pjesnik vidi u odustajanju od riječi kojima se služi kao šahovskim figurama. Premještanja, preimenovanja, arhiviranja i katalogiziranja dio su rada službenika za skladištenje podataka čijim riječima “ni dojmljiv glas glumca neće vratiti povjerenje”.

Ne bi se Descartes složio s Kiševićem, ali ni Kišević s velikim matematičarom koji je preciznost i instrumentabilnost broja pokušao unijeti u pojam. (Kao da to istovremeno nije bio nesvjestan pokušaj da se čovjek ustroji kao “racionalno” i gotovo matematički spoznatljivo/predvidivo biće – instrument utiskivanja branda zvanog racionalni pojam u živo tkivo svijeta.)

Pojmovni svijet može samo žigosati. Pa ipak i mi i žig pripadamo tom svijetu, a ne on nama.

Na sličan način Kišević razlikuje glazbu koja je samo “nakit uhu” od praizvora sve glazbe – prirode same. I dok će se “nakit uhu” povremeno pretvarati u ratne koračnice (glazbu mržnje i razdora) – priroda nas kroz riječ pjesnika retorički pita: “Ima li slavuja što silu opjeva”.

“Od molitve ruke koja moleć – daje,

Ćutim, sve što misli – nježnijim postaje.”

Dubina istine koju nam Neizrecivo nudi svojim simboličkim oblicima rađa u pjesniku osjećaj povjerenja i mira. Nijedan slavuj nikada nije opjevao silu koja je unesrećila svijet. Često ga se može samo čuti, ali ne i vidjeti. Ljepotu njegova pjeva teško je staviti u krletku nota, jednako onako kako je Boga nemoguće ograničiti vjerom ili misli perom.

Na putu prepoznavanja života kao simbola Neizrecivog i Nedokučivog – Svevišnjeg – pjesnik prevrednuje odnose i uspostavlja svoj vrijednosni sustav. On pada ničice pred veličanstvom i ljepotom prirode. I najljepša glazba vrhunskih umjetnika (nagrađena pljeskom koji poput pljuska pljušti dvoranom) samo je slavlje čovjeka neusporedivo sa snagom, ljepotom, prirodnošću, dubinom i simbolikom slavujeva pjeva.

Sve liturgije svih vjera samo su ljudski pokušaj slavljenja Neizrecivog, pokušaj koji često izrasta u krletku u koju se pokušava zatvoriti i za sebe čuvati ideja Onoga čemu samo pripadamo kao neznatni djelići.

Pjesničko igranje perom, ta lakoća bilježenja, dječja naivnost i pristupačnost svakoga stiha – simbol su ljepote svijeta od koje moramo učiti. Pero tako “struji s plimom, s galebovim krilom”, jedri poput srca čitatelja “dječjom vjerom nadahnuto”.

Sila i gnjev ne pripadaju svijetu. Oni su produžeci topovskih cijevi u ljudskim dušama. Njih nema u drhtaju zvijezda niti su prepoznati u borbi životinja za opstanak. Postoji samo sličnost koju koristimo kao opravdanje.

Otkuda čovjeku taj osjećaj moći, ta sila i gnjev koji izazivaju ratove, pretvaraju djecu u krvnike i žrtve, a čovjeka smještaju na poprišta ratova, koliko god on bježao ili pokušavao biti negdje drugdje.

Što to iz čovjeka tjera osjećaj veličanstvenosti same obične, ljudske, tjelesne topline, koja tako obična a tako čudesna struji ljudskim tijelom. Nismo li gradeći štitove zazidali u sebi mnoge osjećaje koje još jedino pjesnici molitve (među kojima je Kišević srcu nam najbliži) mogu buditi u nama.