Dok natjecatelji na Eurosongu svoje biračko tijelo pokušavaju uvjeriti da je upravo njihova pjesma najbolja, hrvatska politička elita još uvijek svoje kampanje temelji na uvjeravanju birača da je “manje loša” od konkurencije
Prošle je nedjelje birala čitava Hrvatska. Večer prije, čitava Europa. A, osim vremenske bliskosti, hrvatski “festival demokracije” i “festival pjesme Eurovizije” imaju i niz drugih sličnosti – ne osobito pohvalnih ni za jedan ni za drugi “izbor”. Te (za)čudne podudarnosti moguće je objediniti u nekoliko tematskih skupina, koje, sistematičnosti radi, može podijeliti u odnosu na pitanja, tko, kako, koga i zašto “bira”. Te, naposljetku – tko je izabran, te tko su “pobjednici”, a tko “gubitnici”.
Tko i kako bira? Na papiru, hrvatski su lokalni izbori uzorni primjer demokracije na djelu – pravo glasa imaju (gotovo) svi punoljetni građani. Pjesma Eurovizije, pak, nudi samo privid demokracije – naime, osim što biraju samo oni koji su svoj glas, dan putem televotinga, spremni i platiti, ovo natjecanje nije ono što mu naziv kaže, jer o toj pjesmi ne mogu odlučivati građani svih zemalja čiji su javni medijski servisi članovi Europske radiodifuzijske unije, nego samo onih zemalja koje su poslale svoje predstavnike/ce na natjecanje. Tu je, dakle, riječ o svojevrsnom “imovinskom cenzusu”, koji, doduše, nije uvjetovan imovinskim stanjem sâmih birača, ali jest imovinskim stanjem (ili barem voljom za rastrošnost) njihovih javnih medijskih servisa. K tome, ne treba zaboraviti da televoting donosi samo 50% glasova – o drugoj polovici odlučuju “stručni žiriji”, koje arbitrarno imenuju pojedinačni javni servisi.
Nasuprot eurovizijskoj isključivosti, hrvatski je izborni sustav u prošlosti bio možda i previše uključiv – na svakim su izborima, osim živih, glasali i mrtvi birači, što se, barem donekle, navodno riješilo sređivanjem popisa birača. Ipak, uz ove konkretne, lokalne izbore, vezana je druga bizarnost – vezanost biračkog prava uz prijavljeno prebivalište, bez obzira prebivao birač u njemu ili ne. U tom smislu, situacija je upravo suprotna onoj eurovizijskoj – ondje, naime, birač može glasovati za svakog kandidata, osim za onog iz vlastite “izborne jedinice”
Koga bira? Na prvi pogled, može se činiti da je i glede prava na uključenje u izbornu utrku Eurosong daleko nedemokratičniji od hrvatskih lokalnih izbora. Natjecatelje/ice koji/e pojedinu zemlju predstavljaju na Eurosongu određuju, ponovno, javni medijski servisi – bilo putem više ili manje otvorenih prednatjecanja, bilo oktroiranjem – potonje je, primjerice, učinila i Hrvatska radiotelevizija, odlučivši da će nas, kao znakovita simbolička praksa, u Malmöu predstavljati Mižerja. A kako Natjecanje za pjesmu Eurovizije već odavno nije natjecanje (samo) za pjesmu, uspjeh na ovom izboru i ponovno ovisi o izvanjskim faktorima – kostimografiji, scenografiji, koreografiji, spotu, marketingu... ukratko stvarima koje sve odreda koštaju, pa je tako onome koji barata većim novcem već u startu pobjeda bliže nego nekome tko novca nema.
A u tom smislu, isto je i s hrvatskim lokalnim (i ne samo lokalnim) izborima. Kandidirati se, doduše, teoretski gledano, može svatko tko prikupi dovoljan broj potpisa. A već ni to nije besplatno. No, pridodamo li tome i kampanju, koja, među ostalim, podrazumijeva plakate, oglase u medijima i ostale oblike političkog marketinga, jasno je da i ovdje postoji, ako već ne stvarni “imovinski cenzus”, onda barem svojevrsna povratna sprega između novca uloženog u kampanju i izbornog rezultata.
Zašto bira? Najsloženije pitanje je svakako ono koje pokušava ustanoviti motivaciju birača za odabir upravo određenih kandidat(kinj)a. Ponovno, čini se da su tu kvaliteta konkretnih pjesama ili programa ako ne nebitne, onda sporedne kategorije. Na Eurosongu se tako velik broj glasova daje po onome što se na ovim prostorima u nekim prošlim vremenima zvalo “republičkim ključem” – određen broj bodova uvijek će se razdijeliti predstavnicima susjednih zemalja, što je najčešće manje odraz kulturološke bliskosti, a više puke “dobrosusjedske” inercije.
Slična je biračka inercija obilježila (i) ove hrvatske lokalne izbore. Dramatično svrgavanje lokalnog moćnika u Hrvatskoj je gotovo nemoguća misija – propast Željka Keruma u Splitu u tom je smislu samo iznimka koja potvrđuje pravilo. (Svakako pritom treba napomenuti da su umjesto njega sada na površinu ponovno isplivali kandidati HDZ-a i SDP-a – upravo onih stranaka čija je politika i bila uzrokom Kerumova prethodnog spektakularnog uspona u političku orbitu.) U većini drugih slučajeva birači idu na sigurno, te se radije odlučuju za na ovaj ili onaj način problematičnog, ali provjerenog kandidata nego riskirati s potencijalno kvalitetnijim, ali manje poznatim imenom. Posebno pritom zabrinjava činjenica da su građani u mnogim gradovima (pa i glavnom) svoje povjerenje ponovno dali kandidatima koji su obilježeni raznim korupcijskim aferama – a ima ih u čitavom političkom spektru, od, primjerice, “desnoga” Kalmete, preko “nezavisnoga” Bandića do “lijevoga” Ronka.
Tko je izabran? Usprkos bliskostima u izbornom postupku, konačni rezultati Natjecanja za pjesmu Eurovizije i hrvatskih lokalnih izbora dijametralno su suprotni. Jer, dok na Euroviziji najčešće (ne uvijek!) pobjeđuje konfekcija koja će se dopasti svima, a ne isprovocirati nikoga (zato je ove godine pobijedila danska poskočica, a ne finska “provokacija” s istospolnim poljupcem), u umjetno polariziranoj Hrvatskoj (kao da između neoliberalnih “demokršćana” i neoliberalnih “socijaldemokrata” ima neke bitne razlike) gotovo u pravilu bivaju izabrani “veliki igrači”, i to oni čije pristalice (ili barem pristalice njihovih stranačkih tabora) brojem tek neznatno premašuju one iz “suprotnoga” tabora.
Ono što, pak, hrvatski političari još nisu naučili od eurovizijskih pjevača jest da je proaktivna kampanja učinkovitija od reaktivne – dok natjecatelji na Eurosongu svoje biračko tijelo pokušavaju uvjeriti da je upravo njihova pjesma najbolja, hrvatska politička elita još uvijek svoje kampanje temelji na uvjeravanju birača da je “manje loša” od konkurencije. A to u konačnici polučuje učinak upravo suprotan od očekivanog – već spomenuta pobjeda Milana Bandića, zapravo, nije njegova pobjeda, nego poraz kampanja koje su se – ma koliko utemeljeno – temeljile na njegovom ocrnjivanju.
Tko su “pobjednici”, a tko “gubitnici”? Tko je pobijedio, a tko koliko izgubio na Eurosongu posve je jasno iz egzaktnih brojčanih rezultata glasovanja. Na hrvatskim izborima, usprkos jednako egzaktnim brojkama, situacija nije ni približno toliko jasna. Naime, obje su najveće stranke proglasile pobjedu na ovim izborima, priznavši tek poraz u Zagrebu – što su, zapravo, lako prevalile preko usta, jer, je “krava krepala” i “susjedu”. Pritom, naravno, SDP i HDZ mogu i dalje mirno spavati, jer u konačnici ekvilibrij njihovih nepopularnosti nije poljuljan. Štoviše, obje su stranke učvrstile svoje pozicije, izbacivši iz utrke većinu “malih igrača” – na posljednjim parlamentarnim izborima već proglašeni “novom nadom”, Hrvatski laburisti na ovim su izborima neslavno propali, možda i zato što su pokazali da njihova demagogija nije nikakva “alternativa”, nego samo “varijacija” već odavno utvrđenih retorika velikih hrvatskih “lijevih” i “desnih” stranaka.
Cinični promatrač možda će reći da su i Natjecanje za pjesmu Eurovizije i lokalni izbori u Hrvatskoj jednako besmislene i (pre)skupe revije kiča, čiji je smisao tek biti svojevrsnim “opijumom za mase”. I nije takvo rezoniranje sasvim bez osnove. Ipak, ono zanemaruje jedan bitan detalj – Eurosong možemo bezbolno zaboraviti čim je održan. A posljedice lokalnih izbora ipak ćemo na vlastitoj koži osjećati još (barem) četiri godine. Cinicima stoga preostaje samo ponoviti staru mudrost prema kojoj narod ima vlast kakvu zaslužuje. A bome i vlast ima narod kakav zaslužuje.