Zapadne sile vide Kurdsku radničku partiju (PKK) kao vrijednog saveznika u borbi protiv Islamske države, a zapadni ljevičari vide je kao inicijatora socijalne revolucije. Stoga valja podsjetiti o kakvoj se zapravo organizaciji radi
O prijetnji Islamske države (poznate kao ISIS i ISIL) slušamo svakodnevno. Mediji nas bez prestanka izvještavaju o njihovim brutalnim egzekucijama zapadnih novinara i humanitaraca, zločinima nad stanovništvom koje ne prihvaća njihov religijski fundamentalizam te o njihovim vojnim pobjedama. Američki predsjednik Barack Obama zavjetovao se 11. rujna ove godine – na obljetnicu terorističkog napada na Svjetski trgovinski – da će iskorijeniti ISIL, no u isto vrijeme zapadni čelnici oklijevaju s vojnom intervencijom u Iraku – barem u vidu intervencije kakvu su pokrenuli protiv režima Saddama Husseina. Brojni vojni analitičari upozoravaju nas kako u interesu SAD-a i nije puna intervencija protiv ISIL-a već isključivo potiskivanje ISIL-a iz Iraka u Siriju u kojoj se pak bore protiv Assadovog režima. No borba protiv ISIL-a nije tema ovog članka već naizgled neobično savezništvo koje je izrodila trenutna situacija: ono između zapadnih sila i Kurdske radničke partije (PKK) – donedavno smatrane isključivo terorističkom organizacijom.
Jedan od načina na koji je Zapad dosada intervenirao protiv ISIL-a – uz dakako zračne napade – jest i opremanje kurdskih postrojbi na sjeveru Iraka. U opremanju sudjeluje i Hrvatska s pošiljkama oružja koje smo morali otpisati pri ulasku u NATO. Sve veća uključenost Kurda u tamošnje borbe priskrbila im je i sve veću potporu, kakvu nisu uživali od pada Sovjetskog Saveza. Izraelski premijer Binyamin Netanyahu podržao je stvaranje neovisnog Kurdistana kao uvjeta za savez “umjerenih država” Bliskog istoka, a s osnivanjem kurdske države u sjevernom Iraku slaže se i Turska. Osim protivljenja Irana, vrlo se malo prepreka nalazi pred stvarnom realizacijom kurdske države.
Ovaj članak potaknut i pomalo perverznim interesom zapadne ljevice za PKK koji se pojavio u zadnjih nekoliko godina: perverzan je zbog toga što je PKK organizacija s velikom povijesti zlostavljanja, reketašenja i maltretiranja lokalnog (kurdskog) stanovništva, sektaškog nasilja i ubojstava, trgovine heroinom, iznude i prisilnog vrbovanja lokalnog stanovništva u svoje vojne krilo, a koju zapadni ljevičari idealiziraju kao “revolucionarnu”, “proletersku”, “feminističku”... dok je ona upravo sve suprotno. Isto tako, potrebno je spomenuti kako se među zapadnim ljevičarima probudio interes za PKK i zbog njihovog navodnog “komunalističkog”, pa čak i “anarhističkog”, zaokreta koji se očituje u zamjeni nekadašnjeg marksizma-lenjinizma (tj. staljinizma) “demokratskim konfederalizmom”. O tome možemo čitati u brojnim člancima poput “The new PKK: unleashing a social revolution in Kurdistan” Rafaela Taylora1 ili članku “Kurdish spring: what are the PKK fighting for?” Briana Whelana2.
Dakle, u ovom članku ću se baviti upravo trima mitovima o PKK-u: “revolucionarnom”, “proleterskom” i “feminističkom”. Upravo je to važno kako bi se jasno objasnilo zbog čega je potpora ovakvim organizacijama štetna i suluda.
HLADNORATOVSKI PKK PKK su 27. studenog 1978. godine osnovali Abdullah Ocalan, Mazlum Dogan i dvadesetak sljedbenika. Cilj PKK-a bio je borba protiv “turskog kolonijalizma” Turskog Kurdistana i osnivanje nezavisne i ujedinjene kurdske države.
Po svom osnivanju PKK je bio inspiriran idejama marksizma-lenjinizma, kao i mnoge slične organizacije u regiji koje su uživale sovjetsku potporu i zapravo bile eksponent sovjetske hladnoratovske vanjske politike. Prema tome PKK je smatrao kako se vlast može osvojiti kroz borbeno djelovanje narodne gerilske vojske, te kako se saveznici mogu tražiti među zemljama Istočnog bloka kao i među kurdskim veleposjednicima u borbi protiv svojih kurdskih rivala.
PKK je 15. kolovoza 1984. godine napao policijske stanice u selima Eruh i Semdinli započevši ustanak. U tim akcijama poginula su dva turska policajca. Kao kontramjeru Turska je regrutirala tisuće Kurda kao čuvare sela protiv PKK-a. PKK je bio nemilosrdan prema čuvarima, kao i prema svim drugim Kurdima koji su pokazali simpatije spram turske vlade, uz napade na određene zemljovlasnike – rivale onih zemljovlasnika koji su stali uz PKK. Zbog svega toga PKK je izgubio simpatije dijela kurdskog naroda koji se našao u klinču između PKK i turske vojske. Osim toga PKK je imao napete odnose i s Kurdima izvan Turske, poput Massouda Barzanija u sjevernom Iraku.
Iako inicijalno osnovan kao marksističko-lenjinistička organizacija, padom Istočnog bloka 1989. godine PKK je izgubio značajan broj vanjskih saveznika. Zaljevski rat iz 1991. posložio je novu kartu regije, na kojoj se marksističko-lenjinistička “obrana socijalizma” zamijenila kurdskim nacionalizmom kao ideologija za regrutiranje novih boraca. Kako su razne imperijalističke zemlje oduvijek željele svoj komadić kolača Bliskog istoka, PKK se pokazao kao značajan strateški partner uživajući potporu vlada Sirije, Irana, Iraka, Armenije, Grčke i Rusije. Tu je ovdje važno istaknuti ulogu zemalja Europske unije koje su i intervenirale kada je 15. veljače 1999. Turska uhitila Öcalana, promijenivši prvotnu smrtnu kaznu za doživotni zatvor.
Budući da spominjemo zatočenje Öcalana, potrebno je skrenuti pažnju i na represiju koju Kurdi trpe od strane turske države. Naime, sam PKK je osnovan iz materijalnih razloga jer moderna turska država, baš poput njezine mentorice – Francuske, ne priznaje nacionalne manjine i represivnim mjerama guši svaki otpor. Tako su npr. sve parlamentarne organizacije koje su se borile za interese kurdskog naroda zabranjene ili proglašene terorističkima.
“KOMUNALISTIČKI” ZAOKRET Unazad par godina PKK je postao iznimno popularan među zapadnim anarhistima i ljevičarima, zbog navodnog “slobodarskog zaokreta” PKK-a o čemu su pisali i autori poput gorespomenutih Rafaela Taylora i Briana Whelana. Oni tvrde kako je Öcalan u zatvoru doživio katarzu i zamijenio staljinizam slobodarskim socijalizmom, točnije slobodarskim municipalizmom Murrayja Bookchina. Öcalan je razvio slobodarski municipalizam u demokratski konfederalizam kroz Grupu zajednica Kurdistana (KCK), PKK-ovim teritorijalnim eksperimentom “slobodnog i direktno-demokratskog društva”. Demokratski konfederalizam prema njima podrazumijeva “demokratsko, ekološko i rodno-slobodno društvo”, odnosno “demokraciju bez države”. No potrebno je stati na kraj takvim nebulozama i objasniti pravu pozadinu PKK-ovog ideološkog zaokreta.
Na Osmom kongresu PKK-a održanom 16. travnja 2002. godine izglasana je “demokratska transformacija”, odnosno PKK je odbacivanjem nasilnih sredstava zatražio “oslobođenje” kroz politička prava Kurda unutar Turske. Na tom kongresu PKK se transformirao stvarajući novu političku organizaciju Kongres za slobodu i demokraciju u Kurdistanu (KADEK), čiji je zadatak bio borba isključivo demokratskim sredstvima. Usprkos političkom zaokretu, glasnogovornik PKK/KADEK-a tada je jasno da kako se Narodne obrambene snage (HPG), vojno krilo PKK, neće rasformirati – zbog samoobrane. S vremenom se KADEK preobrazio u umjereniji Narodni kongres Kurdistana (KONGRA-GEL), ne bi li bilo moguće sudjelovati u pregovorima s turskim vlastima i da bi se olakšalo sudjelovanje u parlamentarnoj politici. KCK, prozvan glavnim organom “demokratskog konfederalizma”, u svojoj je suštini proto-država kurdskog naroda pod upravom PKK-a, te okuplja mnoge druge kurdske snage koje priznaju prevlast PKK-a.
Godine 1999. kurdski su nacionalisti prvi put sudjelovali na lokalnim izborima te su osvojili veliku većinu u turskom Kurdistanu koju od tada i održavaju. Od 2005. kurdski su nacionalisti obnovili svoje pokušaje za ulazak u turski parlament i legalnu borbu kroz nj. To je započeto s kurdskom Strankom demokratskog društva (DTP), koja je bila osnovana kako bi zamijenila nedavno zabranjenu Demokratsku narodnu stranku (DEHAP). Ali i ova je stranka bila zabranjena od strane turske države zbog svojih veza s PKK-om te je kao i ona ranije, 2009. godine zamijenjena novoosnovanom Strankom za mir i demokraciju (BDP). Iako je povezan s PKK-om, BDP je priznat član socijaldemokratske Socijalističke Internacionale.
Kurdski nacionalisti su “komunalističkim zaokretom” odgovorili na represivne strategije Stranke pravde i razvoja (AKP) protiv kurdskog stanovništva. To je u suštini plan za demokratsku autonomiju regije u okvirima turske države i turskog ustava. Znači, originalni separatizam i stvaranje nezavisne države su napušteni. Prema tom planu kurdski jezik bi, uz turski i lokalna narječja, postao službeni jezik u Kurdistanu, postojali bi zastupnici autonomnog Kurdistana u turskom parlamentu koji bi garantirali provedbu zakona i jednaka prava za Kurde, a autonomni Kurdistan bi imao i svoju zastavu koja bi bila zasnovana na nacionalnim simbolima kurdskog naroda. S vremenom je ideja evolvirala prema konfederaciji kurdskih pokrajini u regiji. No, PKK nije alternativa AKP-u – oni su dvije strane istog novčića. Obje strane sve više napreduju prema zajedničkom dogovoru o čemu i pišu mainstream mediji.
Sve možemo bolje razumjeti ako pročitamo izjavu za javnost PKK-ovog tiska: “Model demokratske samouprave je najrazumnije rješenje, jer on odgovara na povijesne i političke okolnosti u kojima se Turska nalazi. Zapravo, Kurdi su uživali autonomni status u granicama Otomanskog carstva. Zato prijedlog nije zasnovan na separatizmu. Umjesto toga, naš narod će odrediti svoj uzajamni odnos zasnovan na slobodnoj volji i dobrovoljnom savezu u zajedničkoj domovini. Model ne predviđa ukidanje države ili promjenu granica. Demokratska Turska i demokratski autonomni Kurdistan su konkretna formula za naše ljude da upravljaju sami sobom kroz svoju kulturu i identitet i njihovo pravo da žive slobodni.”
No što se krije iza tog zaokreta? Je li riječ o promjeni svijesti ili nečem drugome? Svakako da je jedan od najvažnijih razloga Öcalanovo uhićenje da bi on potom obećao da će služiti tursku državu. Druge razloge možemo tražiti u geopolitičkim promjenama nakon pada Berlinskog zida i propasti Sovjetskog Saveza.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza i povlačenja sirijske podrške, PKK je bio prisiljen tražiti nove “sponzore”. Zbog toga je bilo nužno odbaciti nekadašnji marksizam-lenjinizam i zamijeniti ga “demokratskim konfederalizmom”, koji se savršeno uklopio jer, za razliku od marksizma-lenjinizma, nikoga “ne uzrujava” i nikome ne smeta, što olakšava pronalazak vanjskih saveznika. Također, PKK se pokušavao nagoditi s turskom državom, dok je u isto vrijeme trebao ideologiju koja je naglašavala “posebnost” Kurdistana. Ta nova vanjskopolitička strategija PKK zasnovana je na tri premise. Prva je ta da se PKK trudi podići što više donacija i sredstava od kurdske dijaspore diljem svijeta. Također, trudi se dobiti i njezinu potporu ne bi li se predstavio kao jedini istinski predstavnik interesa kurdskog naroda, što je u većoj mjeri i uspio. Druga je micanje PKK-a s liste terorističkih organizacija, u čemu mu je iznimno pomogla pomoć zapadne ljevice koja konstantno pritišće svoje vlade i upozorava na političku situaciju i represiju u Turskoj. Zbog toga su aktivisti PKK-a iznimno aktivni u prezentaciji mitologije “demokratskog konfederalizma” među zapadnom ljevicom. I treća je dobivanje potpore “zapadnih saveznika”, posebice SAD-a.
A koji je interes SAD-a za PKK? SAD prvenstveno zanimaju borci na terenu, odnosno snage čiji se interesi poklapaju s interesima SAD-a, a da pri tome SAD, zbog nezadovoljstva američkog stanovništva, ne mora slati svoje vojnike. Kurdski nacionalisti žele stvoriti državu na sjeveru Iraka, nešto što zapadne sile otvoreno podupiru, te se bore protiv islamista ISIL-a. Štoviše, njihov nacionalizam se predstavlja oprečan islamizmu upravo kako bi dobio potporu Zapada. Naravno, SAD sve to radi u dogovoru sa svojim saveznikom – Turskom, kojoj odgovara prelazak kurdskih milicija u Irak iz Turske jer uvjetuje unutarnjim mirom, ali i lakšom uspostavom kontrole nad lokalnim kurdskim stanovništvom.
PRAVO LICE PKK Osim napada na već spomenute čuvare sela, PKK je godinama vodio kampanju ubijanja turskih učitelja koji su napadani kao “agenti turske države” jer su podučavali turski jezik. Da stvar bude gora, u Turskoj po završetku fakulteta država šalje mlade učitelje gdje god da je potrebno, posebice po selima i na istok Turske, tako da učitelji nisu imali nikakvog izbora ili izgleda. Na udaru PKK-a našli su se i lokalni ljevičari, ali i kurdski nacionalisti koji se nisu slagali s politikama PKK-a.
Isto tako, potrebno je istaknuti kako PKK zagovara i etničko čišćenje arapskog stanovništva u Siriji koje naseljava kurdske regije. Tako je vođa Stranke demokratske unije (PYD), stranke sirijskih Kurda povezane s PKK-om, izjavio na televiziji da će “jednog dana Arapi koji su došli na kurdske prostore biti izbačeni (...) ako se ovako nastavi doći će do rata između Kurda i Arapa”. Intervju je objavljen na web stranici pobornika PKK-a, s koje je i citiran. PKK je i u prošlosti imao izrazito lošu politiku prema manjinskom stanovništvu na teritorijima na kojima su Kurdi bili u većini. Trenutno se ona mijenja i PKK se često prezentira kao branitelj svih naroda na području Kurdistana. No tamo gdje PKK može raditi s brojnim manjinskim narodima, iz vrlo očitih razloga ne može raditi s Arapima, Turcima i Perzijancima. A kada sukobi s njima izbiju, svi postanu vrlo jasno svjesni kako je PKK prvenstveno etnička stranka.
“FEMINISTIČKI PKK” Na Zapadu PKK ima ugled organizacije koja jednako tretira muškarce i žene. Postoje mnogi zapisi koji govore o tome kako su žene bježale u PKK od svojih obitelji, namještenih brakova, krvnih osveta i ostalih patrijarhalnih običaja kurdskog i turskog društva. No suprotno slici koju je PKK izgradio o sebi, one nisu pronašle spas u organizaciji – već su bile žrtve zlostavljanja u PKK-ovim kampovima.
Izvor za ove tvrdnje ne dolazi od “propagandne mašinerije” turske države već od PKK-ovih disidenata. Tako je Mehmet Cahit Şener – jedan od osnivača PKK-a koji je vodio i kratkoživući PKK-Vejin (organizaciju koja se odvojila od PKK zbog neslaganja s vodstvom) – napisao 1991. godine, prije no što je ubijen u zajedničkoj akciji PKK-a i Sirijske tajne službe: “Apo [Öcalan] prisilio je desetke naših drugarica na nemoralne odnose s njim, oskvrnuo većinu i proglasio one koje su inzistirale na odbijanju kao ljude ‘koji nisu razumjeli partiju, one koji nisu razumjeli nas’ i podvrgnuo ih je žestokoj represiji, pa čak i naredio ubojstva nekih od njih tvrdeći da su agentice. Neke od naših drugarica koje su u ovoj situaciji i dalje se nalaze u pritvoru te ih se muči, k tome su prisiljene ispovjedati se kao da uistinu jesu agentice. (...) Odnosi između muškaraca i žena unutar stranke pretvorili su se u harem u Apovoj palači, a mnoge drugarice su bile tretirane kao priležnice od strane tog pojedinca.”
O sličnim incidentima pisao je i Selim Çürükkaya, još jedan od osnivača PKK koji je od Apoa pobjegao u Europu. U svojim memoarima Çürükkaya piše da su spolni odnosi zabranjeni za cijelo članstvo, a oni uhvaćeni na djelu, bez obzira bili muškarci ili žene, strogo su kažnjeni – mučeni, zatvoreni ili proglašeni izdajicama što bi dovelo do njihovih smaknuća. Posve u suprotnosti s tim pravilima, Öcalan je imao pravo na svaku ženu u organizaciji, a ostatak vodstva je bio nagrađivan prema zaslugama. Ta su svjedočenja potvrdili i drugi vođe PKK-a koji su u međuvremenu napustili organizaciju.
NEMA PODRŠKE ZA PKK Bez obzira na zločine ISIL-a nemoguće je zauzimati stranu u tom sukobu. Mislim da je svakome tko iole prati situaciju jasno kako postoje samo dva izbora: ISIL i zapadni imperijalizam. Kurdi i PKK ovdje se nalaze na strani zapadnog imperijalizma.
I dok se možemo zgražavati nad zločinima ISIL-a nad kurdskim stanovništvom u Siriji, mora nam biti jasno kako potporom PKK-u ništa ne postižemo. Štoviše potpora PKK-u potpora je jednoj stravičnoj etnonacionalističkoj politici kakvu smo i sami imali priliku iskusiti 1990-ih. Isto tako, potpora PKK-u samo ojačava njihove vanjskopolitičke ciljeve, hraneći zapadnu ljevicu mitologijom slobodarskog društva, dok u isto vrijeme jača svoju poziciju kod zapadnih sila i omogućavajući provedbu svoje etnonacionalističke politike na terenu.
Svakako je potrebno osuditi i dosadašnju politiku Turske spram Kurda, no PKK nije pokret koji će riješiti to pitanje. PKK je pokret kradljivaca kokoši, onih koji više zlostavljaju lokalno stanovništvo, poput nedavnih napada na seoske škole, nego što se bore protiv sustava i diskriminacije. Jer njihov krajnji cilj je da drže vlast u Kurdistanu, a ako to ne mogu postići separatističkim politikama postići će to unutar Turske ili kroz sudjelovanje u borbama na strani SAD-a u Iraku.
Autor se zahvaljuje drugovima iz Turske (Dunya Devrim) na prijevodima i informacijama bez kojih ovaj članak ne bi bio potpun.