O Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima
U književnosti, zavičajnost je tematska odrednica. Pisce zaokupljene vlastitim zavičajem do te mjere da su ga pretvorili u prevladavajuću temu svojih djela nazivamo zavičajnim piscima. Oni kao i svaki drugi mogu biti dobri ili loši pisci. Ništa jasnije od toga. U samoj zavičajnosti dakle, iako ona može znatno suziti tematske i druge vidike (što često i čini), ne mora nužno biti ništa (stilski) posebno loše, no unatoč tome nedavno me skoro pa iznerviralo to što sam u programskoj knjižici za Mjesec hrvatske knjige najavljen kao zavičajni pisac. Skoro. Moj zavičaj čine, ako je suditi po prevladavajućim temama i motivima, Voyager i Facebook, literatura i kafići. Poneki zavičajni toponim (Vinkovci, Nuštar, Vukovar) tu je samo imenovani prostor subjektovih djelovanja, ne i famozna tema. Ali mentalni sklop i logika tzv. knjižničnih znanstvenika (sic!) poprilično se razlikuju od ostalih stanovnika planete Zemlje. Po njima, svaki pisac je zavičajni naprosto zato jer je negdje rođen (ima zavičaj)! Pisac rođen u praznom prostoru također bi imao zavičaj – prazan prostor. Nemam, opet kažem, ništa protiv dobre zavičajne poezije ili proze niti smatram da su zavičajni pisci odreda nacionalisti – povremeno nešto i pročitam; ono što me je (skoro) iznerviralo, uznemirilo, nije bio po mom sudu promašen označitelj, već zavičaj sam, ono što on je i kakav je.
Ona lošija i površnija, a vjerojatno najuočljivija i najčešća zavičajna književnost jest “vokativna“, pseudo-romantičarska, tupoglavo i nekritički apologetska. Kako stvari stoje sa mnom? Proteklih godina zavičaj mi je uglavnom davao ćuške, ne otvarao vrata na koja sam kucao, oglušivao se i ignorirao me. Iako Hrvat i sin branitelja (istinskog) od nekih predstavnika crkvene i lokalne političke vlasti (tzv. demokršćana s nezasluženim mirovinama) prozivan sam komunistom, bezbožnikom, klošarom i sl. Ovdje to znači: hrvatožder i neprijatelj Boga i domovine, što može biti poprilično neugodno i zagorčati ionako bezvezan život. Nema dakle nikakve šanse da u skorije vrijeme s ljubavlju zazivam svoj zavičaj.
Konfrontacija zavičajnog, nacionalnog i kozmopolitskog Ipak, nedavno me zavičaj iznenadio Poveljom uspješnosti za knjigu pjesama posvećenu istovremeno i Sedmoj od Devet i Janku Poliću. Kao što rekoh. Moj zavičaj je Kamov. Dogodilo se to na 18. Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima, održanim od 11. do 13. listopada. Konfrontaciju zavičajnog (lokalnog) i nacionalnog, ili čak kozmopolitskog, mogao sam stoga, po tko zna koji put, pratiti iz prvih redova. Ona nigdje nije vidljivija doli na takvim manifestacijama izvan središta, a koja okupljaju i predstavnike toga središta, bilo kao sudionike, bilo kao pokrovitelje. Što će reći: Ivan i Josip Kozarac nisu (samo) zavičajni pisci, ali nisu ni Zagrepčani ili kozmopoliti. Upravo ta ambivalentnost dobrih pisaca rođenih u provinciji dovodi do zanimljivih i osebujnih susreta kakvih se može naći možda samo u nadrealizmu. Dovodi i do provincijalnog kompleksa manje vrijednosti, jer nas Centar uglavnom i ne uspijeva percipirati drukčije doli kao blatnu palanačku vukojebinu, i to zahvaljujući uglavnom nama – tipovima poput Shortyja i Matakovića i njima sličnih – no stvarnost je ipak malo drukčija: i u nas su otkriveni asfalt i internet, a neobično stvorenje zvano Konj vidimo samo za Vinkovačke jeseni pa čak i tad na TV-u. U obzir uzmimo još i lijevo-desnu podjelu apsolutno svih i svega te činjenicu da je ljetos srušena rodna kuća Ivana Kozarca, oko čega se podigla poprilična medijska prašina, a koju osobno više nisam imao volje rastresati, i slavonska pozornica je spremna.
Trebalo se temeljito smiriti ne bi li se sve to podnijelo. Pritom ne mislim samo na budnice i davorije s učestalim referencama na jedan nizozemski gradić i u njemu tamnicu, već općenito, trebalo je podnijeti sve to. I čini se da sve preventivno poduzeto nije bilo dovoljno – iako je jedna od posljedica bila i ta da sam jedva jedvice pročitao svoje dvije pjesme. Već nekoliko minuta po svršetku svečane dodjele nagrada zatekao sam samoga sebe kako predsjedniku DHK-a Božidaru Petraču pokušavam objasniti zašto još nisam diplomirao. Naravno da nisam uspio. Nisu svi isti, ali kako to objasniti predsjedniku DHK-a? Kako to dočarati ikome? Da struja, voda i pašteta nisu dovoljni da bi se izašlo nakraj sa samo jednom knjižničnom znanstvenicom (sic!). Student s ruba egzistencije pred njihovim se suludim prohtjevima može samo osjećati bijedno i bespomoćno otprilike kao i pred njihovim kilometarskim titulama. Koje tu i nisu doli da prikriju apsolutnu znanstvenu beznačajnost. Kako to, i razloge za to, objasniti ikome, dočarati ikome, tajniku ili predsjedniku, djevojci ili rođaku? Gluhonijemom zavičaju. Petrač uostalom ima neki drugi zavičaj, on je tu tek kao kozmopolitski kontrast zavičajnom Mađeru i Mesingeru pa uludo svaki trud – ionako sam tek početnik okružen “živim kapitalima“. Nešto kao nužno zlo u zavičajnoj književnoj sadašnjosti.
Usto, nikad mi nije bilo jasno zašto se lovurina daje laureatima za životno djelo, a ne mladim autorima. Nedavne afere na Medicinskom fakultetu pokazuju da i ljudska anatomija ima cijenu. Da sam kojim slučajem ja umjesto zavičajnog Bogdana Mesingera dobio 5000 kuna, gdje bi mi bio kraj! Na Kozarčevom Krnjašu? U zavičajnoj piceriji Boso? Antologiji vinkovačke poezije? Kad smo već kod toga. Najmlađi laureati u svojim kategorijama za najmlađe uvijek su bili i ostat će zadnja rupa na svirali. Sada generaliziram. Iako se to naziva “podupiranjem mlađih naraštaja“, a zapravo je dobro ako ih se podupre makar plaketom. Negdje ne dobiju ni nju. Na Pjesničkim susretima u Drenovcima to je boca rakije ili lanjski broj Hrašća (i ugovor za zbirku, da, ali što će netko s njim? Zaraditi?). Ovdje se pjesnički talent mlađih autora podupire plaketom i gipsanim odljevom Josine i Ivine njuške.
Kolizija Središta & Provincije započela je već kod čitanja obrazloženja nagrade u kojem mi je osim prezimena promijenjen i naslov zbirke (Ivakovac? Rezanje pjesme?), iako je ono, iz pera Branimira Bošnjaka (i uz ispriku) bilo teorijski vrlo osviješteno. Srećom je u prvom redu sjedio županijski pročelnik za kulturu, zavičajni Grga Krajina (ZNA SE), koji se uglavnom smješkao; čovjek je diplomirao književnost pa zasigurno kuži i suosjeća; svojevremeno se tako divno poigravao sintaksom i strujama svijesti pišući u jednom općinskom glasilu članak o bitki za Nuštar. Uvijek me kod lokalnih piskarala, načelnika, poduzetnika i drugih zavičajnih kauboja s diplomama iznenađivala i oduševljavala njihova sklonost modernim tehnikama pripovijedanja i strujama svijesti. Takav sam nekakav, može mi se to ubrojiti i u manu ako treba, da volim sve moderno. Ne samo u književnosti. Recimo i to, volim samo grad: asfalt, beton, tračnice i nebodere. Indie rock.
Bogzna kakvim misaonim procesima, moja provincijska iskompleksiranost gotovo je isparila, ali odmah potom uslijedila je hitna evakuacija iz središta grada u Lovački dom u kunjevačkoj šumi, što će reći: kad farmacija zakaže priroda dobije novu priliku. Zašto pjesnike uvijek vode u šumu? Nije li to znakovito? Vjerojatno fotografirati stabla, žbunje i poneku pticu, jer to mnogi revno i čine, okidaju na sve strane, na sve što se miče i ne miče, uključujući tu i mene koji se pomalo mičem. Trudeći se da novi kartončić s mojim imenom ne pokisne baš previše, s Franjom Nagulovom pokušavam objasniti kako do toga dolazi. Kako dolazi do svega. Do rušenja Kozarčeve kuće recimo. O slučaju smo, od prisutnih, samo nas dvojica pisali. Mnogo se i dobro jelo i pilo, i naravno da se divljač iz šume nije ni približila hrpi grlatih pjesnika šizoidnih pokreta. Što bi pjesnici s oružjem, da smo ga kojim slučajem dobili na ulazu u kunjevačko lovište? Možda bi ustrijelili lastavicu koja po nekima može učinit’ proljeće. Barem ovdje kod nas. Šteta što nas zavičajni Antun Smajić nije učinio sretnima i s nama se vratio u netaknutu prirodu. On bi se zasigurno snašao. Možda i ostao. S terase restorana u kojem smo si uz tamburice dali oduška (i dok pjevam umire Slavonija, tako nekako) moglo se nazrijeti nešto nalik na metu. Smjesta sam se uplašio da ću biti prisiljen puškom ili samostrijelom skupiti što više ECTS bodova kako bi me (možda) nagradili desertom, ali tzv. knjižničnih znanstvenika (sic!) nije bilo na vidiku. Zastori od mraka i kiše spustili su se između mene i zavičajne mete brže negoli sam ih sam bio u stanju spustiti. I dobro da je tako, jer ujutro je trebalo čitati.
Što čekaš s diplomom? Nastupanje kao zadnji na manifestaciji čitanja poezije ima svoje dobre i loše strane, ovisi o trajanju svega i samom okružju, klijenteli rekli bismo. Problem je sljedeći: u zavičajnoj i domoljubnoj poeziji puku je sve razumljivo i prihvatljivo, u postmodernističkoj nije ništa. Trećega dana, na “Jutru poezije“ u gradskoj kavani, iako zadnji, ne sluteći nikakvu opasnost, najavljen sam kao “dobitnik nekoliko nagrada, i one najuglednije“ te kao “apsolvent Filozofskog fakulteta“. Trenutno mi je postalo jasno da je lakše postići književnu afirmaciju negoli dokrajčiti studij književnosti, odnosno katedru knjižničarstva. Ljudi, lakše je sve ovo. Ali kad ste zadnji, čak i uz maksimalno preventivno smirivanje morate zadržati koncentraciju i biti u toku, da ne pravite budalu od sebe kad vas napokon prozovu, a vi odsutni. Tako se svašta čuje (ali se ne skupi ništa ECTS bodova).
Nema sumnje da je u jednom trenutku toga ili dana ranije sijevnula i čuvena sintagma “prekomjerno granatiranje“ (Knina ili Vukovara i Dubrovnika?), možda baš iz pjesme Paje Kanižaja, a meni je u tom trenu sjećanjem sijevnuo djelić prekomjerno granatiranog djetinjstva. Za koje nekim čudom nemam preveliku želju da se ikome sudi. Vjerojatno bih se (kao i svi Hrvati, ako je suditi po nekim pjesničkim antologijama) iz glavnog svjedoka pretvorio u optuženog. Zašto nisi diplomirao? Što čekaš? Nisi dovoljno inteligentan? Pa bih završio karijeru kao lajtmotiv kakvog antologičarskog prekomjernog granatiranja dobrog ukusa. Možda se zato od mene pozvani pjesnik Milan Maćešić nije ni pojavio u publici (iako je tukao dalekometnim facebook-statusima). Nije se pojavio ni Nagulov, ali s obzirom na kolektivno utrnuće viših moždanih funkcije prethodne večeri to i nije bilo za očekivati. Tako da su mi podršku i utjehu pružale samo gimnazijalke i mlade studentice, kojima se još uvijek osjećam u svakom pogledu bliže negoli zavičajnim kandidatima za brončana poprsja.
Ali čekajte, završio bih s potpunom iskrenošću: ja volim svoj zavičaj. Nije da nisam ponosan kada jedan narcisoidni zavičajni župnik i amaterski poeta koji je čitao Šimića i Tadiju u PSHK o meni misli i tvrdi to & to – ipak je riječ o svojevrsnom poetičkom i svjetonazorskom odmaku kakvog i sam brižno njegujem. To je ta Razlika koja očito mora biti izgovorena. I zapisana.