Planet Pička

“Dečkoo, ‘aj-de o-la-dii” – vrckavi hit iz osamdesetih nenametljivo se probija iz zvučnika u improviziranoj kuhinji iz koje miriše kafa; na hodniku se neke mlađahne cure s dreadlocksima mimoilaze sa skupinom žena odjevenih u živopisnu narodnu nošnju; zidovi su puni ekspresionistički dojmljivih ženskih portreta (okrznem pogledom jednu sliku, zove se Menstruacija) – a dolje, u dvorištu neobične zgradurine koja miriše na vlagu i socijalizam, par djevojaka umrljanih bojom s kistovima u ruci obilazi oko velikog plakata na kojemu iznad ogromne slike ženskog spolovila piše Planet Cunt (Planet Pička). Nešto podalje, na travnjaku leži prevaljen golemi kip druga Tita: on služi kao odlagalište za jakne i torbe djevojkama koje pod strehom sjede za stolovima i rade stripove velikih formata; a udubljenja na njegovu boku netko je zgodno dekorirao posudama s cvijećem. Vesela DJ-ica cupka oko gramofona s velikim slušalicama na ušima, dok se na platou, pokraj još jednog kipa maršala u natprirodnoj veličini, druge lijeno njišu uz glazbu koju ona pušta.

Vrijeme radnje je – da odredimo koordinate toj panorami neobičnih zbivanja – prošli tjedan, a mjesto radnje sarajevski Historijski muzej BiH, nekadašnji Muzej revolucije. Od četvrtka 14. do nedjelje 17. rujna, ondje je naime održano prvo izdanje PitchWisea – prvog festivala ženske angažirane umjetnosti u Bosni i Hercegovini, tijekom kojega je sudionicama iz cijelog područja bivše države ponuđen opsežan i šarolik umjetnički program: održavale su se izložbe, koncerti, čitanja poezije, umjetničke akcije, filmske projekcije, diskusije, ulične akcije, i sve ostalo što je povezano s aktivizmom u službi ljudskih prava. Festival je organizirala sarajevska Fondacija CURE, feministička i aktivistička grupa koja promovira “rodnu jednakost kroz afirmativne akcije, izdavaštvo, neformalnu edukaciju i komunikacijske usluge”.

Zalaganje za društvene promjene

Koncepciju PitchWisea sažeto je izložila jedna od Cura, Taida Horozović. “Festival je baziran na ideji da transformirajuća snaga umjetnosti može pokrenuti pojedinca/ku da napravi potrebne promjene u svom životu ali i okolini. Namijenjen je onima koji/e će umjesto očekivanja dramatične transformacije radije tražiti inspiraciju i snagu u procesu koji je sam po sebi nositelj promjene, a namjera je stvoriti platformu koja će povezivati umjetnice i umjetnike iz BiH, jugoistočne Evrope i cijelog svijeta koji su spremni/e da se založe za društvene promjene”, kaže Taida Horozović.

U festivalskom programu što su ga CURE odaslale na adrese srodnih hrvatskih udruga i medija – a koji me je i ponukao da se otisnem na putovanje u Sarajevo – ističe se kako je PitchWise prilika da sudionice iz regije “kroz fuziju talenata, znanja, ideja i identiteta, tretiraju pitanja spolne i rodne jednakosti, društvene odgovornosti, regionalne integracije, i drugih tema koje reflektiraju procese društvenog razvoja”. To zvuči vrlo ozbiljno, ambiciozno, kruto. U stvarnosti, ono što smo zatekli u Muzeju revolucije, bilo je sve samo ne kruto: stotinjak sudionica družilo se ta četiri dana u posvemašnjem opuštenom skladu, kakvog bi u muškom društvu bilo nemoguće postići, a kreativne radionice i panel-diskusije bile su tek okvir za neopterećenu razmjenu iskustava i mišljenja; ustvari za ugodna ćaskanja.

Najozbiljniji dio programa bila je dvodnevna međunarodna konferencija o ženskim ljudskim pravima, čiji je naziv 78 Revisited upućivao na svojevrsni nastavak istovjetne manifestacije (DRUG-ca) koja se prije gotovo tri desetljeća održala u Beogradu a koja predstavlja svojevrsno ishodište cijelog ženskog pokreta u bivšoj Jugoslaviji. Na prošlotjednoj su se sarajevskoj konferenciji ponovo okupile intelektualke koje su sedamdesetih pokazale da se ne boje sistema i progovorile o stvarima koje treba mijenjati: Nada Ler Sofronić, Dunja Blažević, Vesna Pusić, Bojana Pejić i druge. Kako su posrijedi žene koje još predano rade na promociji i osiguranju “jednakosti za sve” u svojim zajednicama – sad već manje putem izravnog aktivizma, a više kroz politiku i akademsko djelovanje – njihova je nazočnost na PitchWiseu bila iznimno korisna: susretom s pionirkama pokreta prevladan je komunikacijski jaz između različitih generacija osviještenih žena, kojima je festival i namijenjen.

Bolno je očito da ženski pokret u BiH i susjednim zemljama postoji, ali nije vidljiv, niti je organiziran kako treba. Zato je ova konferencija prava prilika da žene koje su organizirale legendarnu konferenciju ‘78 u Beogradu podijele s mlađim sudionicama svoja sjećanja i tako ih ponukaju da promisle o identitetima i zadaćama koje pred nama kao ženama stoje, kažu CURE.

Konferenciju, priznajem, nisam pomno pratila jer su mi druga festivalska zbivanja bila privlačnija. Iz nekoliko kraćih seansi razabrala sam u kojem se smjeru rasprava kreće: predvidljivo (i razumljivo), govorilo se ondje o tome kako na Balkanu žene imaju slab pristup moći, slab pristup javnim servisima, slab pristup resursima, kako slabo sudjeluju u procesima odlučivanja, kako ih mori siromaštvo, nezaposlenost, nejednake mogućnosti obrazovanja, nejednaka raspodjela odgovornosti unutar obitelji. Ukratko, pobrojene su neuralgične točke koje su davno dijagnosticirane, međutim konkretan lijek nije ponuđen. Bilo bi iluzorno takvo što i očekivati; napokon, PitchWise je i bio osmišljen kao prilika za dijalog.

Transkuhinjska ritmična terapija

Taj se dijalog, meni se čini, bolje odvijao na drugim, sporednim programskim koordinatama; na primjer, na radionici stripa koju je vodila Ivana Armanini (Komikaze) ili na radionici fArts Fusion, na kojoj je “svatko tko se bavi bilo kakvom umjetnošću na bilo kakav način mogao to što radi podijeliti s drugima koji se bave time ili sličnim.”

Onda, bilo je zanimljivo na promociji filmova bosanskohercegovačkih redateljica Jasmile Žbanić, Danijele Majstorović, Aide Begić i Andree Štake; potom na večeri poezije u Mjesečevom vrtu Muzeja revolucije; ili na koncertu dvaju totalno otkačenih ženskih punk bendova iz Travnika (Intriga i Vemors). Možda je najprovokativniji dio festivala bio njegov završni dio, Transkuhinjska ritmična terapija u izvedbi Lari i Zoe (www.ljudmila.org/merc/actwomen) – performans o konzumerizmu, dijetama i paralelnim stvarnostima; ili, kako su ga same autorice opisale: “Freak show u formi telešopa kojim se parodiraju mnogi autodestruktivni dijetetski programi, kao i koncept konzumerističkog društva koji jede sve oko sebe”.

PitchWise, da se razumijemo, nije bila manifestacija na razini velikih festivala kakvi na Zapadu privlače mnogostruko veći broj posjetitelj(ic)a; no s obzirom na društveni i politički kontekst aktualnog trenutka u Bosni i Hercegovini, svakako je premijerni PitchWise zaradio pozitivnu ocjenu. Održan bez ikakve financijske pomoći vladajućih institucija (ni ministarstvo Federacije BiH ni kanton Sarajevo nisu “uskočili” niti s jednom markom), festival počiva isključivo na entuzijazmu organizatorica i sudionica. Njih će na drugom izdanju (možda već dogodine) biti zacijelo i više, jer dobar glas daleko se čuje: zamamno ugodna atmosfera u kojoj je ovaj kreativni festival protekao, zove na reprizu.

U hramu trulog patrijarhata

Mislim da je lokacija sjajno odabrana. Muzej revolucije, sa svojim hrđavim topovima, zastavama, hrpama oružja i kipovima vojskovođa, hram je trulog patrijarhata koji će u BiH po svemu sudeći još dugo biti na vlasti. (Posredno na to upućuju i predizborni plakati kojima je bespoštedno nagrđen grad, a na kojima brojem debelo prednjače lica političara muškaraca. Znakovito, stranački plakat na kojemu je lice mlade djevojke, prati pak natpis “Za lijepo Sarajevo”.)

U takvom okružju, iskorak što ga PitchWise svojim nepretencioznim pristupom želi napraviti, nije ništa manje vrijedan od revolucije koju su beogradskom konferencijom ‘78. htjele napraviti žene iz Jugoslavije.