Juraj Katalenac  

Plava anemičnost europske demokracije

U Hrvatskoj su izbori za Europski parlament, usprkos promidžbenom trudu političkih stranaka, državnih i europskih institucija te nevladinih udruga, ipak ostali u drugom planu. Djelomice je to posljedica stravičnih poplava u Hrvatskoj i regiji, a djelomice zato jer nismo dobili nikakav konkretan odgovor zbog čega je važno izaći na te izbore. Jedini odgovor koji smo dobili je da je “to jako bitno”. Hvala puno.

I kako su izbori došli, tako su i prošli: uz izuzetno malenu zainteresiranost i participaciju građana. Stoga nas ne treba niti čuditi kako je na izborima pobijedio HDZ, politička stranka s najdiscipliniranijim glasačkim tijelom, ili kako se provukla malograđanska pošalica Mirele Holy. Naravno, ti rezultati su daleko od stvarnog stanja odnosa u hrvatskoj politici i parlamentarni izbori će se svakako povoljnije odraziti na stranke poput Hrvatskih laburista ili Saveza za Hrvatsku.

Na razini Europske unije, na ovim izborima se postavilo pitanje ulaska ekstremne desnice u parlament i ubrzano se stvorila cijela frka i dreka, naravno poprilično izolirana na određene političke krugove i daleko od “običnih ljudi”. Izbori su završili i ubrzo su počele analize i tumačenja kako je na ovim izborima sudjelovalo više birača nego inače (43 posto), odnosno kako su to prvi izbori na kojima je zaustavljen pad participacije. Nastavilo se trijumfom ekstremne desnice, porazom socijaldemokracije, rastom potpore radikalnoj ljevici i opasnosti koje oni nose za europski projekt. No u popularnim interpretacijama mnogo se toga izostavlja. Na primjer, može li se na participaciju gledati samo kao na postotak i puku varijablu? Ili, može li se u politici konstantno govoriti o idejama i apstrakcijama uporno ignorirati realnost određene politike? I ono najvažnije: tko i kako zastupa interese radnika? Tko nudi alternativu trenutnoj ekonomskoj politici koja produbljuje klasne razlike?

KOJIM SMJEROM NA KRIŽANJU STAZE? Ovi su izbori označeni kao pobjeda euroskeptika i ekstremne desnice. Izlazni podaci zasigurno idu korist te teze. Francuska Nacionalna fronta (24,85 posto), mađarski Jobbik (14,64 posto) i grčka Zlatna zora (9,4 posto) samo su neke od neofašističkih stranaka koje su ostvarile (ili zadržale) znatne rezultate. Slobodarske stranke u Nizozemskoj (13,2 posto) i Austriji (19,5 posto) također bi se mogle pridružiti toj trojci, isto kao i malo “umjereniji” euroskeptični britanski UKIP (27 posto). I dok se s pravom možemo pitati kako je moguće da u demokratskoj Europi, o kojoj toliko slušamo, postoje stranke ovakvih programa, ikonografije i političko-uličnog pedigrea, potrebno je ipak usmjeriti veću pozornost pitanju zbog čega su one dobile toliko glasova.

Porast potpore Narodnoj fronti, ali i ekstremnoj desnici generalno, rezultat je opadanja podrške vladajućim socijalistima, i manjim dijelom konzervativnom centru, koje se smatra odgovornima za krizu i nesposobnima da je razriješe. Stoga je ekstremna desnica uspjela zainteresirati birače svojim populističkim sloganima euroskepticizma, obnavljanjem nacionalne ekonomije, otvaranjem poslova za “domaće radnike”, zatvaranjem granica za imigrante i ukratko stavljanjem nacije na prvo mjesto. Marine Le Pen se ovdje pokazala posebice uspješnom jer je uz korištenje desnog populizma uspjela i ublažiti sliku NF-a u javnosti: od antisemitskih opovrgavatelja holokausta do patriotskih euroskeptika. Naglasak na ekonomskim pitanjima i nezaposlenosti, kao i zahtjev za poslovima za “domaće radnike”, osigurao je glasove radnika koji se već dugo osjećaju izdanim od socijaldemokrata. Radnici zapravo čine izbornu bazu velikog broja radikalno desnih stranaka, čak i izvan EU (npr. Svoboda u Ukrajini), što nije toliko dokaz klasične liberalne mantre kako se u krizi svi radikaliziramo u smjeru fašističkih i komunističkih ideja, koliko je riječ o vrlo provjerenom populizmu koji nudi “odgovore” na pitanja koja sustav ignorira. Činjenica je da se u stabilnijim ekonomskim uvjetima ekstremna desnica ne bi uspjela toliko probiti jer bi više ljudi glasalo za konzervativnije opcije. Ako pogledamo rezultate tih izbora možemo primijetiti kako je najbolje rezultate ostvario desni centar, odnosno Europski pučani, i to djelomice u državama gdje su socijaldemokrati na vlasti (npr. u Hrvatskoj) ili u ekonomski stabilnijim ekonomijama (npr. Njemačkoj). Doduše, “demokratski umjerenjaci” ne nude odgovore na probleme radnika – štoviše, upravo su oni njihov uzrok.

Je li se uspjeh ekstremne desnice mogao zaustaviti? Prije izbora ljevica i liberali cendrali su kako je potrebno izaći u što većem broju i glasati za opcije koje su protiv takve politike. Naravno, plan je propao pa je sada vrijeme za okrivljavanje demokratskih “nerazvijenih” glasača kojima se nije dalo izaći na izbore i sada će fašisti dovesti u pitanje “europske vrijednosti”. No o kojim to vrijednostima mi zapravo pričamo?

LJEVICA KOMPROMISA Rasizam, ksenofobija i islamofobija su sastavni dio europske politike koja se ne može pripisivati samo ekstremnoj desnici. Riječ je o institucionaliziranom nasljeđu europskog imperijalizma. Prisjetimo se samo Oskara Lafontainea, nekadašnjeg predsjednika njemačkog SPD-a, a kasnije i “radikalne” lijeve stranke Die Linkea, i njegovih zahtjeva za smanjenjem imigracije iz nekadašnje Istočne Njemačke u Zapadnu. Ili pak nizozemske Socijalističke stranke (dio “lijeve” parlamentarne konfederacije GUE/NGL) koja se zbog svojih rasističkih i antiimigrantskih ispada, u pokušajima da zadrže što više “domaćih” plavih ovratnika, našla na listi rasističkih i antisemitskih organizacija Fondacije Ana Frank. Možemo se dotaknuti i pitanja koncentracijskih logora za imigrante u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj, gdje ljudi trpe nezamislivo i sustavno nasilje, a koje su lijeve vlade ostavile u funkciji ili ih čak otvorile! U Italiji je jedino lijeva ministrica afričkog podrijetla, Cécile Kyenge, pokušala zatvoriti samo “neformalne” logore, a čak je i to naišlo na veliku opoziciju. Ovdje je svakako potrebno i spomenuti i činjenicu da EU vrlo aktivno podupire trenutnu ukrajinsku vladu koja provodi etničko čišćenje i u čijim se redovima nalaze stranke koje zazivaju pogrome Židova. Upravo je to stvarna opasnost za imigrante i ona dolazi od države, njezine policije i vojske, a ne toliko od pijanih uličnih batinaša preobučenih u odore SA-odreda – bez obzira koliko ni ovi drugi nisu bezopasni. Važno je napomenuti kako ekstremna desnica može zazivati i širiti ksenofobiju i rasizam isključivo dok je u opoziciji, dok je na vlasti ipak  prisiljena pokleknuti pred interesima kapitala koji itekako profitira od imigrantskog rada.  Obrana  rasizma sustava od onog uličnog je pojednostavljenje cijele slike. Problem leži u obje manifestacije i njihovim dometima.

Analizirajući izbore radikalna ljevica se upustila u slavljenje nad porastima postotaka koje su osvojili na tim izborima. Potpora raste za 1 posto – živjeli! No, blagi rast radikalne ljevice također možemo pripisati slabljenju socijaldemokracije. Radikalna ljevica privlači visokoobrazovanu srednju klasu koju je kriza Eurozone radikalizirala i koja se želi vratiti na svoj stari položaj dobrostojeće i slobodoumne društvene inteligencije. Zato nije niti čudo što je španjolska plenumska stranka Podemos dobro prošla na ovim izborima jer su upravo mladi i visokoobrazovani bili jezgra pokreta indignados. Pravo je pitanje jesu li ovi rezultati samo “pet minuta slave”, kao što će najvjerojatnije biti u slučaju ORAH-a, ili je riječ o suvislijoj političkoj taktici. Pa neće službena socijaldemokracija zauvijek biti na koljenima, pa da gubi glasove inteligencije. Štoviše, ti izbori su u nekim slučajevima pokazali i blagi oporavak socijaldemokracije. Ono što ljevici često nedostaje nekadašnji je kontakt sa sindikalnim pokretom  i radnicima te podrška koja je proizašla iz toga odnosa. Ona se sve više otuđuje od radničke klase, a mnoge europske lijeve stranke zapravo nemaju nikakvog pojma o interesima, željama i očekivanjima radnika. Svoj naglasak stavljaju na političko-ideološke teme demokratizacije, širenja društvenih sloboda (posebice manjinskih i identitetskih) i ekonomski populizam protiv mjera štednje bez realnih strategija i rješenja.

Govoreći o radikalnoj ljevici možemo reći kako je riječ o protestu “ulične socijaldemokracije” koja se pokušavao progurati u “veliku politiku” zagovarajući mjere i politike koje je zagovarala službena socijaldemokracija prije svog “neoliberalnog zaokreta”. No rješenja poput sveopće nacionalizacije, izlazaka iz Eurozone, protekcionizma nacionalne industrije, masovne zaposlenosti itd. nisu realna rješenja već lijevi populizam. To nije politički program nego puste želje. Ljevičarski ekonomski nacionalizam ovdje u potpunosti ignorira realnost globalnog kapitalizma i nemogućnost samoodrživosti u takvom sustavu, kao i činjenicu da država nije sredstvo koje može ograničiti tržište, već je sredstvo kojim tržište krči put pred sobom. Ukratko, besmisleno je i reakcionarno nuditi nacionalna rješenja za probleme globalnog poretka.

Isto tako, radikalna ljevica se protivila ulasku svojih država u EU, da bi po ulasku u EU nastavila svoju priču o nelegitimnoj EU pozivajući istodobno građane da glasaju za nju na izborima za EU institucije i braneći “europske vrijednosti”. Takav populizam i politička nedosljednost prije ili kasnije bit će kažnjeni nepovjerenjem birača, jednako kao i suradnja sa Zelenima čija se politika uvijek mogla sažeti na: “Ma može i neoliberalizam, samo neka se sadi drveće”.

Raspravljajući o mogućnostima i politikama ljevice možemo si zapravo postaviti pitanje: koji je uopće smisao sudjelovanja na EU izborima? Što može postići ljevica ulaskom u EU parlament kada se, da citiram Rosu Luxemburg, kapitalistička vladavina ne zasniva na “stečenim pravima”, poput prijašnjih klasnih sustava, već na “stvarnim privrednim odnosima”, odnosno čisto ekonomskom odnosu. I kako je onda moguće zakonski ukidati najamno ropstvo koje nije definirano zakonima? Posebice kroz tijelo koje nema gotovo nikakve ovlasti.

NESUDJELOVANJE NIJE TIŠINA Pri analizama poput analize rezultata EU parlamentarnih izbora, u medijima odmah čujemo liberalne mantre kako se loši političari biraju kada dobri ljudi ostanu doma ili kako postoje “demokratski zrele” nacije, gdje stanovništvo aktivno participira u političkom životu, i one “nezrele” gdje ljudi nemaju kulturu odlučivanja. Ono što se nitko ovdje ne pita je zašto bi ljudi izašli glasati ako nigdje jasno ne vide vlastiti interes?

Usprkos pobjedonosnim komentarima o zaustavljanju pada participacije na EU izborima, neizlaznost je bila izuzetno velika, posebice u istočnoeuropskim članicama. Prema izvještaju Europskog parlamenta, 87 posto birača nije izašlo u Slovačkoj, 80,5 posto u Češkoj, 79 posto u Sloveniji, 77,3 posto u Poljskoj, 75,7 posto u Hrvatskoj, 70,8 posto u Mađarskoj i 70 posto u Latviji. Na Zapadu 65,5 posto birača nije izašlo u Portugalu, 64 posto u Velikoj Britaniji (bez računanja neregistriranih birača!) i 63 posto u Nizozemskoj. Zapravo jedino je na sjeveru Europe izašlo više od 50 posto biračkog tijela, a potrebno je spomenuti i Luksemburg i Belgiju: države koje imaju zakonom obvezno glasanje, pa nas ne treba niti čuditi da je 90 posto stanovništva radije izašlo na izbore nego da plate novčane kazne. Valjda su to te “zrele demokracije”?

Ono što mediji, političari i razni analitičari nazivaju “političkim cinizmom”, nepovjerenjem prema političkim akterima i politici uopće, jedna je od najjasnijih političkih poruka EU izbora. To je poruka kojom ljudi vrlo jasno poručuju kako nešto u samom sustavu ne valja, ali trenutno ne vide nikakvo rješenje ili odgovor. I bez obzira na činjenicu da se ne nudi rješenje za trenutno stanje, nezadovoljstvo se ne može ignorirati i diskvalificirati kao manje važno.

Postotke neizlaženja u Istočnoj Europi nikako ne možemo zanemariti. Mnogi su razlozi zbog koji ljudi ovdje ne izlaze na europske izbore: od euroskepticizma, do rezigniranosti parlamentarizmom i kapitalizmom zbog pada životnog standarda, pa do skepticizma spram mogućnosti EU za rješavanje njihovih problema. Europski parlament s razlogom nema nikakvu funkciju jer bi u suprotnom parlamentarna politika omogućila manjim europskim državama stvaranje koalicija i saveza u vezi određenih zakona i pitanja. A cilj EU je oduvijek bio zaštita interesa zapadnog kapitala i pripremanje novih tržišta za isti. Zato i postoji EU.

No i dalje ćemo slušati kako je EU vrlo važan instrument demokratizacije našeg društva. Naravno, one demokratizacije koja uporno ignorira postojanje klasnih razlika unutar svojih procesa, činjenice kako upravo klasne razlike određuju moć koju klase imaju u demokratskom nametanju svojih interesa. Odnosno, da citiram vrlo jasnu misao talijanskog komunista Amadea Bordige: “Formalna pravna i politička primjena demokratskog i većinskog principa na sve građane, dok je društvo podijeljeno na suprotne klase u odnosu na ekonomiju, u nemogućnosti je da učini državu organizacijskom jedinicom cijelog društva ili cijele nacije. Službeno, to je ono što politička demokracija tvrdi da je, dok je u stvarnosti to oblik koji odgovara moći kapitalističke klase, diktaturi ove klase, u svrhu očuvanja njezinih privilegija.”1. A interes radnika je sigurnost! Ekonomska sigurnost koju pružaju zaposlenost, zdravstveni, stambeni i mirovinski sustav, kao i sigurnost u budućnost. Znači, ista ona sigurnost koja je u manjoj mjeri nekoć postojala, ali sasvim sigurno je trenutno preveliki zalogaj kapitalu pa ju politike EU stalno dokidaju.

I dok EU moramo prihvatiti kao našu realnost moramo u potpunosti biti svjesni njene prirode i njene stvarne funkcije. Ne zato da se oslobodimo novog sužanjstva i uživamo u “obećanoj zemlji” nacionalističkog populizma, već da shvatimo kako je EU tek jedan kotačić globalnog sustava nejednakosti s kojim se treba suočiti, a ne bježati od njega.