Plava trava zajedništva

Od Medvešekova Hampera do netom održane premijere Anočićevih Kauboja (dakle punih jedanaest godina) hrvatsku pozornicu nije pohodila predstava koja bi otvoreno slavila vrijednosti solidarnosti, nježnosti, povjerenja u mogućnost scenskog i ljudskog zajedništva. Pa iako se na prvi pogled čini da ima mnogo prečih tema o kojima bi valjalo progovoriti, vjerojatno postoji dobar razlog zašto je žanr predstave kao uspostavljanja međusobne obiteljske povezanosti između izvođača, ali i između izvođača i publike, razmjerno najrjeđa umjetnička pojava. Kao i izvan teatra, tako je i u samoj utrobi glumišta najteže dosegnuti višestruko savezništvo. Saši Anočiću u Kaubojima posebno pomaže sjajan izbor emocionalno obilježene glazbe koju glumci uživo sviraju doista uzornom vještinom (pomažu im i dvoje profesionalnih glazbenika: Matija Antolić i Ivana Starčević), kao i u svakom pravom mjuziklu rušeći barijeru između “glazbenog” i “dramskog” teatra. 

Biti dio nečeg “većeg od sebe”

Kauboji se otvaraju filmski kratkim rezovima, točnije glumačkim zaustavljanjem karakteristične geste svakoga od likova. Na sceni su Ulizica i “mamin sin” (Hrvoje Barišić), Paranoik (Živko Anočić), Podrugljivi i Samodopadni Razmetljivac (Radovan Ruždjak), Tiha Patnja (Krunoslav Klabučar) i “Sve može” kombinacija Roma plus svih drugih etničkih varijanti ex-Juge (Rakan Rushaidat). S njima je i Redatelj koji saziva glazbenoglumačku audiciju: Saša Anočić u roli Saše Anlokovića. U početku je namjerno naglašena nevjerica da bi se ovaj kolaž nespojivih razlika i amaterskih nespretnosti socijalnih tipova mogao pretvoriti u skladnu umjetničku družinu, no predstava dramaturgijski kapitalizira upravo “neizvjesnost” umjetničkog projekta kad ga se late jedva priučeni ljudi. Kao i u mnogim filmovima žanra audicije (od Attenboroughova A Chorus Line preko Parkerove Fame i Sondheimova The Producers ili Mo’ Better Bluesa Spikea Leeja do Guestova Waiting for Guffman ili pak Branaghova slavljenog šekspirijanskog hita Jedne sumorne zime), u ovom je žanru u pravilu riječ o tematiziranju kolektivne kreativnosti, o tome da grupa uvijek daje mnogo više od temeljnog uloga pojedinca. To je ujedno i razlog zašto se kreativnost svuda na svijetu uči kroz kolektivnu interakciju, a ne izoliranim umjetničkim angažmanom. Uzgred, reality show koji u ovom trenutku u SAD-u ruši sve rekorde gledanosti, American Idol, postižući dekadama nedostižnih 40 milijuna gledatelja, također je žanrovski postavljen kao glazbena audicija, čiji sudionici vremenom postaju i globalne medijske zvijezde. Teoretičari popularne kulture nude sijaset objašnjenja ove masovne potrebe da svjedočimo neuravnoteženoj grupi koja polako postaje harmonična zajednica (ima tu i potrebe za utopijskim izjednačenjem profesionalnog i obiteljskog okrilja, kao i potrebe za emocionalnim intenzitetom postupne izgradnje ljudskog odnosa, kao i vježbanja demokratskog stava da se svatko “ima prava baviti umjetnošću” itd.), ali u svakom slučaju “nastanak predstave” i “nastanak grupe” u kazalištu obično imaju identičnu povijest. Jedno bez drugoga nije moguće. A oboje je samo po sebi fascinantna procedura.

S ove i s one strane zrcala

Anočić i dramatruginja Hana Veček osmislili su, dakle, trosatnu predstavu Kauboja kao lice i naličje procesa pripreme predstave. U prvom dijelu vidimo audiciju i uvježbavanje predstave; drugi dio je kontinuirana izvedba mjuzikla. Time je dramaturgijski točno, koliko i duhovito podvučena razlika između glumaca i junaka. Jer dok u prvom dijelu izvođači svladavaju “neosjetljivost na uvrede” (psujući jedni drugima mater) i jedva se probijajući kroz probe zbog privatnih katastrofa, u drugom dijelu pratimo epopeju “legendarnog” junaka čitavog niza westerna, jednog larger than life protagonista, besmrtnog ili bolje rečeno “neubivog” Johhnyja Nepraske. I dok je Nepraska sve ono što glumac nikako nikada ne može biti (čitaj: mitski cool, suzdržan, iznad sitničavih reakcija, beskompromisno hrabar itd.), dotle je njegov izvođač Radovan Ruždjak u prvom dijelu predstave prikazan kao potpuno beskarakterna i k tome nervozna osoba, koja nema nikakve “stvarnosne” veze s likom koji igra. Ipak, veza između prvog i drugog dijela sastoji se u okupljanju muške grupe – najprije u kazalištu, a potom i po krčmama Divljeg Zapada, s tim da ženski lik pjevačice u izvedbi Ivane Starčević prvenstveno služi kao idealna projekcija: njezino kompetentno pjevanje (nakon početnog ispravljanja zubala) pretvara je u zvijezdu “oba svijeta”, u svojevrsnu Snjeguljicu smještenu među doslovce sedam patuljaka (Živko Anočić, Saša Anočić, Krunoslav Klabučar, Radovan Ruždjak, Rakan Rushaidat, Matija Antolić i Hrvoje Barišić). Posebno je pitanje otkriva li više istine o glumcima prvi ili drugi dio predstave. Mnogi od izvođača čine se “uhvaćenijima” u fikciju, nego u neurednu građu prikupljanja materijala za predstavu: kao da žele što prije preskočiti osobno da bi se domogli onog “općeg” ili zajedničkog. Međutim, Anočićeva predstava odlična je u načinu na koji neprestano upozorava na prožimanje različitih izvedbenih slojeva svake uloge: scene čije tegobno uvježbavanje pratimo u prvom dijelu (ili samo ideje za scene), u drugom su dijelu ne samo prihvaćeni prijedlozi, nego su i “glatko” izvedene. Publika pamti i smijehom obilježava njihovu dorađenu varijantu. Pa iako neprestano slušam o tome kako se publika “ne može koncentrirati dulje od devedeset minuta” (tvrde ravnatelji inih kazališnih kuća), Anočićeva predstava dokazuje da publika ima kondicije i za stoosamdeset minuta glume te da itekako pamti svaku nijansu izvedbe, uspoređujući stalno prvi i drugi dio mjuzikla. Napominjem da sam Kauboje gledala dvaput: prvi puta na premijernoj, drugi puta na građanskoj izvedbi. Prvi puta je predstava dobila nezapamćeno dugačak, topli, rekla bih i svečani aplauz stručnih gledatelja. No u drugom gledanju, građanska publika priredila joj je petominutne stajaće ovacije. U dvadesetak godina koliko redovno idem u kazalište, tako oduševljeni prijem gledališta nisam nikada doživjela. Moje je mišljenje da publici strahovito nedostaje nade u mogućnost ljudskog zajedništva, kao i da ga Kauboji na svoj parodijski, humorni, koncertni, ali i nježno-solidarni način vraćaju. To se posebno odnosi na likove “polupedera” (Klabučar) i “Polusrba” (Rushaidat) kao najčasnijih, najtoplijih te definitivno najsimpatičnijih likova predstave.

“Ne mogu!? Što to dovraga znači?”

Što se redatelja Anočića tiče, njegova uloga “dobrog i strpljivog” oca čitave družine gotovo je na granici kiča, ali treba dodati i da je Anočićeva gluma tog nadzemaljski blagog redatelja izvanredno uvjerljiva. Govoreći o samom redateljskom poslu, parodijsko preslikavanje filmske estetike na kazalište svakako ima svoje umjetničko opravdanje, s time da su mi osobno najdraže scene koje proizlaze iz samog teatra. Primjerice, nagovaranje jednog posustalog izvođača da se pridruži ostalima na probi korskim skandiranjem ostatka grupe: “Ne mogu!? Što to dovraga znači? Ma prionimo mi na posao!”. O glumcima ove predstave također mogu reći samo najbolje. I dok je premijernu izvedbu paralelno “nosila” duhovitost i dobrostivost Rakana Rushaidata, u drugoj izvedbi Rushaidat je i dalje dobivao ovacije publike, ali energetsko središte izvedbe činio je najprije “gnjusni”, kasnije tragikomično usamljen Radovan Ruždjak, što samo govori da predstava diše punim plućima i svoj uspjeh duguje čitavoj, iznimno sposobnoj glumačkoj ekipi. Ne treba zaboraviti ni genijalan humorni tajming “neurotski nemirnog” Živka Anočića (koji k tome i odlično pjeva), ni gay stidljivost i srčanost Krunoslava Klabučara, ni sjajno igranje dežurnog ulizice Hrvoja Barišića, ni glazbenu vještinu Matije Antolića i Ivana Starčević. Kojim god da parametrom mjerimo Kauboje, riječ je o predstavi koja se trudi pitati nas čemu imamo snage pripadati, što je veoma važno i duboko potresno pitanje. Jer “pripadanje” u Kaubojima nije prodavanje jeftinih političkih ili vjerskih ideologija ovih ili onih dvorišta s visokim, nepreskočivim ogradama. Pripadanje je ili radikalno inkluzivno, sveopća igra, ili ga nema. Riječima slavne antirasističke i feminističke aktivistkinje te teoretičarke bel hooks: Tek kad znamo da apsolutno pripadamo čitavoj ljudskoj zajednici možemo imati snage biti kritični i samokritični, dakle možemo učiti. Pripadanje znači da smo duboko odgovorni za svoje bližnje, da se ne bojimo intimnosti, osobne istine i osobnog kontakta, ma kolike nas razlike dijelile. Pripadati znači razumjeti. A predstava i otpočinje i završava riječima Saše Anočića koje čeznu upravo za momentom razumijevanja kao istine teatra, koliko i istine koju nosimo sa sobom kad izađemo iz teatra. Istina zajedništva pokazuje se stvarnom, operativnom, zaigranom (pa i burlesknom), što je samo po sebi najvredniji umjetnički, baš kao i etički dar.