…u sezoni i posezoni
“Još jedna žalba?”, upita Katica Pekulika, članica nadzornog odbora Plaže za pse d. o. o., kolokvijalno zvane K mokrom retriveru, situirane u jednom našem priobalnom gradu.
“Dvije!”, odgovori joj Alojzije Konjevod, diplomirani menadžmentlija i predsjednik tog istog odbora. “I to komplementarne!”
“Što to znači?”
“To znači da se te dvije žalbe nadopunjuju, ali i to da su jedna drugoj kontraindicirane.”
“...?”
Žalba na žalbu “Evo ovako, Kato: prvo se žalila neka Golda Suhoj iz Novigradske Trnovitice; tu je na ljetovanju sa svojim bernardincem Mini-Morisom.”
“Prekrasno ime za bernardinca!”
“Da... Bilo kako bilo, taj se Mini-Moris pokazao kao ne baš vješt plivač i prošlog se utorka, u vrijeme međuplime, skoro utopio u moru! Spasio ga je Milan.”
“Milan jest spasilac, plaćeni spasilac. Papiri su mu u redu, licenca uredno obnovljena. Ne vidim u čemu je problem.”
“Ne lezi vraže! Gospođa Suhoj se žalila da je prekršen statut Plaže za pse d. o. o. Da u osmom članku piše kako organizacijske poslove, kad god je to moguće, treba prepustiti samim klijentima – gospodi psima i damama kujicama! Ukratko, ona misli da je Mini-Morisa trebao spašavati pas-spasilac, a ne čovjek-spasilac-Milan.”
“Dakle, zato je Milan...”
“Dakle, zato smo Milana poslali na godišnji dok se stvar ne razmrsi. U međuvremenu je za spasioca postavljen Gulikor, donedavni pas lutalica koji je pristao odreći se lutalačkog života da bi pomogao našem projektu. Istina, tražio je da postane članom nadzornog odbora, ali tako nešto...”
“Kako znaš da je tražio? Zasofisticirao si komunikacijsku razinu na relaciji čovjek – pas?”
“Ne, ali na kraju dvodnevne obuke prišao mi je i pogledao me asertivno, iznad linije čela – zna se što to znači u svijetu pasa.”
“U-je, i što je bilo onda?”
“Ništa. Oborio sam ga na zemlju i držao u podređenom položaju sve dok… Uglavnom, drugi dan počeo je raditi kao spasilac. I bio je dobar – spasio je pinč-kerušu Stefaniju, kojoj se priljepak zakvačio za njuškicu, kao i mopsa Zdravka kojemu je dao umjetno disanje. A onda je spasio jednog francuskog turista koji uopće i nije bio registrirani kupač Plaže za pse d. o. o.”
“Baš francuskog?”
Pogled iskosa “Da, francuskog. Doplivao je, budalaš, s plaže hotela Rogatun, iako mu je koncesionar zaprijetio tužbom ako napusti hotelsko pomorsko dobro! Nosio je kapicu kakve su se nosile šezdesetih i, kako nije plivao psećim stilom, Gulikoru se učinilo da se to neki pas utapa: doplivao je do dotičnika i spasio mu život koji, istina, i nije bio ugrožen. I pazi sad ovo: tip od toga nije pravio pitanje, ali kad je koncesionar doznao, odmah nam je drugi dan priprijetio tužbom.”
“Znači, koncesionar se žalio?”
“Ne, bila je to neformalna prijetnja.”
“Pa tko je onda uručio drugu žalbu?”
“Nitko, to sam dodao radi zanimljivosti pripovijedanja. Jer, kako rekoše ljudi mudriji od mene: sve je taština.”
“Ajh!”, začudi se Katica te, obavivši čuđenje, upita:
“A taj koncesionar… to mi nikad nije bilo jasno, ima li on koncesiju na plažu za pse ili na hotelsku plažu?”
“Koncesionar, draga moja, ima koncesiju na sve. Gdje god da zabode suncobran, od Savudrije do Cavtata…”
“Opasan neki…”
“Ni Bog mu nije ravan…”
“Nije?”
“Ni Zagor Te-nej ni Blek Stena ni Belinda Kokotović.”
“Tko ti je ta?”
“Ah, jedna – zar je važno?”
“Možda i nije”, reče Katica pa pogleda Alojzija Konjevoda iskosa, kako je samo ona znala.
Pozicija retrivera Mjesec dana kasnije, sezona je nepovratno prošla a posezona došla, apokaliptičnija no ikad. Katica Pekulika, Alojzije Konjevod, a možda i Belinda Kokotović glavom, polako su otpočinjali sa zimskim režimom u stvarima ključnim za opstojnost čovjeka kao društvenog bića. Gulikor, pak, taj očuveni pas-spasilac pasa, najuren je iz Plaže za pse d. o. o. bez mnogo krzmanja. Završio je kao pas-ovčar jednom stadu gusaka na našem najzelenijem jadranskom otoku. A turisti su se povukli duboko u unutrašnjost. Mnogi od njih ostavili su svoje pse da lutaju, ne samo plažom za pse, već i drugim vrlo, vrlo napuštenim plažama. Nemajući kuda, psi su formirali čopor.
“Vau, vau”, reče vođkinja čopora, gore spomenuta, jedva spašena pinč-keruša Stefanija.
“Vau, vau”, odgovori joj jedan (dosad nespomenuti) okruglasti, dugodlaki eks-terijer koji je, ljudski rečeno, figurirao kao tajnik čopora.
Čopor se složi; svi složno zauzeše retriversku poziciju, čak i izrudlane, bezube pudlice, snježnobijeli lisičnjaci zmijskih zuba, jazavčari po čijim se trbusima lijepio mokri pijesak, doge zgrožene pasjim zadrugarstvom (pitanje je, ipak, uspijevaju li tu zgroženost izraziti do u esenciju), vižlaste vižle, iskoncentrirane, kao i uvijek, na genetski prenosivu smetnju vida negdje na rubu vidokruga.
A i mnogi drugi.
A i neki ljudi su se pojavili, na rubu tog istog vidokruga, da bi polagano, naoštreni valjda u nekoj od obližnjih fokusana, zanapredovali prema centrištu. Bila su dvojica – dva zimska koncesionara, ostavljena na obali mora po službenoj dužnosti, možda i po kazni. Ostavili su ih same da kontroliraju obalu do početka nove sezone. Da ne bi netko pomoću nečega... Jer tijekom posezone to je, dakako, kudikamo... Bilo kako bilo, dva su se zimska koncesionara stala približavati zaretriverenim psima, ali kao da ih nisu opažali.
“Čuo sam u jutarnjim vijestima”, reče prvi koncesionar, neki Kesten Katumba, crnih zalistaka i nacifranih naslaga sala, posve nestrateški raspoređenih, “da je jutros oko pola osam po prvi put u povijesti zabilježen momenat tijekom kojega nigdje u svijetu nije padala kiša! Baš nigdje. Čak ni u Kuala Lumpuru. A zamisli koliki je svijet i koliko je neznatna mogućnost da baš nigdje ne bude kiše. Ni snijega, uostalom. Ni tuče.”
“A rose?”, upita koncesionar drugi, neki Luis Coprnek, pogrbljen, škiljav, vrlo netipične kompleksije – crn kao vrlo oblačan dan, ali ipak ne toliko oblačan da bi se uzduh posve zatamnio i ljudi pomislili kako je svijetu došao kraj.
“Ma kakve rose?”, naljuti se Kesten Katumba. “Rosa nije ozbiljna padalina. Nju instrumenti nisu kadri ni registrirati!”
“Onda treba mijenjati instrumente.”
“Zamijenit ću ja tebe, prigovaralo jedno nedokazano!”
Griješenje duše Uto dvojica koncesionara primijete zaretriveren, zamrznut čopor. Primjećenje urodi, unekoliko, snebivanjem.
“Auu”, reče Luis Coprnek.
“Šta ‘auu’?”, upita Kesten Katumba. “Pa to su obični, prljavi, davno zalutali psi. Bijedni ostaci turističke sezone. Šta se tu imamo čuditi?”
“Ali vidi kako su se postavili. I ne miču se. Kao da čekaju lovčevu naredbu. Tko zna koliko već stoje ovako! Čudi me da ovo nije bilo u jutarnjim vijestima.”
“Zar ovo da bude u jutarnjim vijestima? Ovi prljavi, ofucani, možda i bijesni psoglavci, jesi li ti normalan?”, naljuti se Kesten Katumba pa prvog psa do sebe šutne nogom.
Pas se ni ne pomakne.
“Ne griješi dušu, Kestene”, reče Luis Coprnek, ali Kesten se na to ni ne obazre: šutne drugog psa do sebe.
Pa trećeg i četvrtog. Čopor se i dalje nije micao; niti jedan pasji mišić nije zatitrao, niti jedna dlačica se ne nakostriješila, a još manje njuška provlažila.
No, onaj okruglasti, dugodlaki eks-terijer koji je, ljudski rečeno, figurirao kao tajnik čopora i koji bijaše najžovijalnijim primjerkom istoga – taj se osjetio dužnim poreagirati na nedoličan upliv Kestena Katumbe.
“Vau, vau”, rekao je eks-terijer.