O romanima Edwarda St. Aubyna
Plutarh tvrdi kako je Katon Mlađi bio odlučan umrijeti. Zgrožen činjenicom da mora živjeti pod vlašću svog starog neprijatelja Julija Cezara pokuša se probosti. Njegova ozlijeđena ruka pokaza se preslabom za taj posao te se stropošta na pod ozbiljno, ali ne i smrtno ranjen. Njegovi se sluge i liječnici sakupe oko njega, na što Katon udvostruči svoj trud, “otjera liječnike“ i “iščupa si utrobu“. Kada je Cezar čuo za njegovu smrt, bio je manje impresioniran no što bi se dalo pomisliti. “Katone“, navodno je rekao, “uskraćujem ti tvoju smrt, kao što si ti meni uskratio svoj život“.
Ima nešto izrazito rimsko u svijetu engleskog romanopisca Edwarda St. Aubyna. Patrick Melrose, protagonist njegovih pet romana posvećenih obitelji Melrose, potomak je bogate dinastije te je gotovo jednako monstruozan kao i najpokvareniji među rimskim carevima. Većinu svog odraslog života proveo je pokušavajući se ubiti drogom i pićem. Romani St. Aubyna imaju aristokratsku atmosferu zajedljivog užasa, a stravičnost njihove građe kontrolirana je snažnim aforistično lucidnim proznim stilom. Njegove priče i na dobar i na loš način nude neku vrstu zlobnog trača hraneći čitateljevu znatiželju baš kao i posmrtni paketići što su nam ih isporučili Tacit i Plutarh svojim brbljavim povijestima. Evo na primjer dviju skica iz njegovog novog romana Napokon (At Last, izdavač Farrar, Straus & Giroux). Prva je posvećena bivšoj djevojci Patricka Melrosea koja u romanu dobiva tek tri stranice:
“Sa svojom kovrčavom plavom kosom, vitkim udovima i lijepom odjećom Inez je bila zavodljiva na očit način, no opet je bilo lako primijetiti kako su njene lagano izbuljene plave oči samoljubivi prazni ekrani na kojima titra tek malen broj lažnih emocija. Prilično bi slučajno oponašala osobu koja je u odnosu s drugim ljudima. Ti ponekad sentimentalni, a ponekad zlobni pokušaji bili su utemeljeni na tračevima njenih udvarača, konzumiranju holivudskih filmova i izbijanju njenih vlastitih prepredenih kalkulacija te su uvijek bili vulgarni i melodramatični. S obzirom da je odgovor nije ni najmanje zanimao, bila je sklona barem pet-šest puta pitati “Kako si?“ najozbiljnijim mogućim tonom. Često je bila iscrpljena spoznajom vlastite velikodušnosti, dok je ta iscrpljenost zapravo bila rezultat truda da drugima ne da apsolutno ništa.“
Evo i skice Patrickove tetke Nancy, razmažene i ogorčene, koja cijedi svoje bogate prijatelje provodeći dane žaleći se na nepravednost svog nimalo skromnog privatnog dohotka:
“Na svojim je mjesečnim posjetima štedionici Morgan, gdje joj je mamica otvorila račun na njen dvanaesti rođendan, podizala petnaest tisuća dolara u gotovini. U njenim je teškim okolnostima šetnja do šezdeset devete ulice bila šarena Venerina muholovka koja svjetluca ljepljivom rosom. Često bi stigla kući već potrošivši polovinu svog mjesečnog džeparca. Nekada bi pak na blagajni nekog dućana izbrojala cijelu sumu te nakon što se iščuđavala nad manjkom od par tisuća dolara uspjela otići kući sa ružičastim mramornim obeliskom ili slikom majmuna u baršunastoj jakni uz obećanje kako će se vratiti tog popodneva dodavši tako novu crnu rupu kompleksnom labirintu svojih dugovanja, novu zaobilaznicu svojim gradskim šetnjama. Uvijek je davala svoj pravi telefonski broj, s jednom promijenjenom znamenkom, svoj pravi kućni broj, jedan kvart dalje, i posve krivo ime - očito. Nekad se predstavljala kao Edith Jonson, ili Mary de Valençay, kako bi se podsjetila da se nema čega sramiti i da su postojala vremena kada je mogla kupiti čitav kvart, a kamoli ukrasnu kuglicu u jednom od njegovih dućana.“
Iako kritičari povezuju Edwarda St. Aubyna s Evelynom Waughom i Oscarom Wildeom (što je teško izbjeći s obzirom da njegovi likovi nose neonska imena poput David Windfall – windfall: neočekivana sreća, nešto što nam je palo s neba) on je puno hladniji i okrutniji pisac od obojice. Rođen je 1960. u plemenitaškoj engleskoj obitelji za koju je u intervjuu Guardianu nonšalantno objasnio kako živi u Cornwallu “još od normanske invazije“. Možda baš zato jer je pripadnik aristokracije puno više nego što su to bili Wilde ili Waugh (obitelj St. Aubyn plemstvo je stekla još 1671.), on ne gaji nikakav oblik pridošličine zaljubljenosti u višu klasu koju bi navodno trebao izložiti satiri. Naprotiv, njegovu prozu čitamo kao povik sinovske mržnje, većina otmjenih Engleza koji nastanjuju njegove romane izrazito je odbojna. Snobovi, pijanci, pedofili, budale, tirani i ovisnici s njegovih stranica su napadno zli na način koji se istovremeno doimlje suvremenim i začudno bezvremenim. Mogli bismo zamisliti St. Aubynov kvintet o obitelji Melrose ne kao seriju romana već kao dinastičku kroniku koja razotkriva neki čudan, dalek svijet primitivnog barbarizma.
Neodoljivi prezir Napokon se otvara u Londonu na pogrebu Patrickove majke Eleanor Melrose. On otkriva jednom od gostiju kako je “smrt moje majke najbolja stvar koja mi se dogodila još od, pa, još od smrti moga oca.” Čitatelji ranijih romana St. Aubyna znati će zašto je tome tako. Nema veze (Never Mind), prvi roman o Melroseima objavljen 1992., pripovijeda o tome kako je malenog Patricka silovao njegov nasilni otac David koji je bio alkoholičar (scena je zastrašujuće dobro opisana iz perspektive petogodišnjeg sina). Četvrti roman serije Majčino mlijeko (Mother’s Milk, 2006.) otkriva nam kako je Patrickova majka, koja je bila tihi suučesnik očevih zlostavljanja, nakon što je obudovjela dodatno zakinula sina uskrativši mu njegovo nasljedstvo. U svojoj je staračkoj djetinjastosti prelijepu obiteljsku kuću u Provansi prepustila terapeutskoj New Age grupi koja osniva “Transpersonalnu fondaciju“. Prethodna četiri romana o obitelji Melrose imaju otresito kratka imena, kao da je riječ o psovkama: Nema veze (Never Mind), Loše vijesti (Bad News), Malo nade (Some Hope) i Majčino mlijeko (Mother’s Milk), zajedno tvoreći neku vrstu blasfemičnog bildungsromana. Čitamo o tome kako Patrick raste, ali odbija odrasti okružen otrovom i obučen na greškama klizeći niz sukcesivne faze stradanja: zlostavljano dijete koje je mučio vlastiti otac, promašeni mladi čovjek koji naglo odrasta na Manhattanu (u Lošim vijestima dvadesetogodišnji Patrick odlazi u New York po pepeo svog oca) i na kraju sredovječni otac dvojice dječaka koji pijan i depresivan umorno promatra kako mu majka umire.
Majčino mlijeko je prelijep roman, najbolji iz kvinteta. St. Aubynova pepeljasta proza elegantno je dočarala gorku nemoć Patrickovih ranih četrdesetih. Dok mu majka propada u domu za nemoćne, on se opija i vodi duge iscrpljujuće bitke sa svojom ženom cijelo vrijeme pokušavajući ne replicirati alkoholičarski bijes svoga oca. Patrickov jedini saveznik njegova je inteligencija koja romanima daje njihovu snagu. No, ona je svakako ambivalentan talent jer postoji malo očitih strateških prednosti u sagledavanju vlastitog života na tako lucidan način. Ciničan, kiseo, mrzovoljan, pun samosažaljenja i potisnutog bijesa Patrick bi zasigurno bio čudovišan životni partner, ali je zato izvrsno društvo u romanu. Kako samo voli fatalne fraze i kako ih samo spretno St. Aubyn za njega dostavlja! Pouzdan užitak čitanja ovih knjiga leži u odsječenom zadovoljstvu aforizama:
“Istina je bila da je mrzio veoma bogate posebice zato jer sam nikada neće postati jedan od njih. Često su bili tek groktava zrnca u zviždaljci vlastitog imetka. Bez disciplinskog efekta riječi “priuštiti” njihove su želje lutale naokolo poput nezaustavljivih dosadnjakovića, istovremeno nemilosrdne i hirovite.“
Na svakoj stranici St. Aubynovih knjiga nalazi se rečenica ili paragraf koji izaziva smijeh ili trenutak višeslojnog razumijevanja. U Majčinom mlijeku Patrickova umorna žena (majka dvojice dječaka) ulazi u krevet i biva “pokrivena tankim slojem isprekidanog odmora.“ U istom romanu njegova ga ljubavnica Julia pita je li on svoj najveći neprijatelj. “Svakako se nadam da jesam“, odgovara Patrick. “Bojim se što bi se dogodilo kad bi se pokazalo da je netko bolji u tome od mene.“ Dom za stare i nemoćne ima “atmosferu čekaonice u kojoj je smrt zakašnjeli vlak“. U novom je pak romanu loš kućni gost opisan s ubitačnim, nezaboravnim prijezirom: “Kao gost Emily Price imala je tri osnovna nedostatka: bila je nesposobna reći molim, nesposobna reći hvala i nesposobna reći oprosti, dok je cijelo vrijeme radila na povećanju potražnje za ovim izrazima“. (Ne bi li se Jane Austen divila ovoj rečenici?)
Postoji određeni vodviljski užitak u St Aubynovom oštrom bockanju. Ta je ista Emily Price udana za Erasmusa Pricea, filozofa i autora zahtjevne knjige, Nimalo mudriji: razvoj filozofije svijesti. Patrick vidi kako mu se žena muči s tom knjigom čitajući je prije spavanja te kaže: “Ne bi mogla to čitati osim ako nemaš aferu s autorom“. I pogodio je. Ona mu očekivano odgovara: “Vjeruj mi, i onda bi bilo nemoguće“. Jedna od najodvratnijih figura u romanu Napokon jest Nicholas Pratt, stari prijatelj Eleanor Melrose. Sklon je parkirati se nasred prostorije i glasno prakticirati svoj “savršeno uvježbani prijezir“. Kao ni Patricku ne bismo mu htjeli biti prijatelji, ali je zato opasno dobro društvo u fikcionalnoj formi isporučujući sentence poput ove: “Danas je celebrity netko za koga nikada niste čuli baš kao što je j’arrive nešto što čujete od francuskog konobara dok odlazi od vas u pariškom kafiću“.
Vrlo suha ironija je tajna ove komedije, kao što zna i sam Patrick:
“Nisam te dugo vidio“, rekao je Patrick gledajući u Juliine usne koje su se crvenile ispod crne mrežice njenog vela. Bilo je nezgodno što su ga i dalje privlačile sve žene s kojima je ikad spavao, ma koliko god mu je primisao obnavljanja bila odbojna.
“Godinu i pol“, rekla je Julia. “Je li istina da si prestao piti? Mora da ti je sad posebno teško.“
“Ni najmanje: kriza zahtjeva heroja. Zasjeda se dogodi onda kada stvari idu dobro, ili barem tako kažu.“
“Ako nisi u stanju reći da ti osobno stvari idu dobro, onda se nije puno toga promijenilo.“
“Promijenilo se, no moj način izražavanja još nije sustigao promjene.“
“Jedva čekam da se i to dogodi.“
“Ako postoji prilika za ironiju…“
“Ti ćeš je iskoristiti.“
“To je najgora od svih ovisnosti“, rekao je Patrick, “Zaboravi heroin. Probaj se skinuti s ironije, s dubinske potrebe da istovremeno misliš dvije stvari, da budeš na dva mjesta, da izbjegneš katastrofi fiksiranog značenja.“
Smiješni pogreb Ništa se posebno ne događa u Napokon. Forma je slična Između činova (Between the Acts) Virginie Woolf ili Odlasku na zabavu (Party Going) Henryja Greena u kojima se statična grupa likova kratko okuplja na jednom mjestu te romanopisac luta među njima nastanjujući perspektive ključnih igrača. Napokon počinje na Eleanorinom pogrebu, nastavlja se na karminama u londonskom klubu i završava kasnije istog dana u Patrickovoj mračnoj garsonijeri. St. Aubyn kao društveni satiričar voli zabave brzo se hvatajući posla oko svojih nasmijanih leševa. Općenito govoreći, u njegovom svijetu postoje dvije vrste otmjenih ljudi – pametni i glupi. U njegovoj je prozi omjer pametnih i glupih puno povoljniji nego u stvarnom životu, no to je sitna zamjerka koju ćemo lako previdjeti kako bismo uživali u čitanju stranica punih nevjerojatnog govornog umijeća. Užasni Nicholas Pratt je opipljivo inteligentan te se roman otvara njegovom fantastičnom arijom na šest stranica u kojoj se, među ostalim, pretvara da suosjeća s Patrickom oko njegova očitog razbaštinjenja: “Pokušaj ne biti ogorčen zbog novca. Nekolicina mojih prijatelja koji su se nervirali oko toga završili su u državnoj bolnici i moram priznati da sam bio impresioniran humanošću pretežno stranog osoblja. Što li drugo raditi s novcem do li trošiti kad ga ima i kukati kad ga nema“. Eleanorina je uvrijeđena sestra Nancy pak jedna od manje bistrih. Zaprijetivši kako će napisati knjigu o obitelji, objasnila je Patricku: “Mislim, to će biti puno bolje od Henryja Jamesa i Edith Wharton i tih nekih jer se stvarno dogodilo”. St. Aubyn suho dodaje kako je iznijela ovu književnu samousporedbu “bez zamornog pokazivanja lažne skromnosti.“
Jedna od protežnih šala u romanu proistječe iz činjenice da je Eleanor bila čudovište, a čega je svjesna samo njena obitelj. Na pogrebu Patrick mora trpjeti prijatelje i pobornike, koji veličaju njenu velikodušnost svjetsko-povijesne važnosti. U toj su dobroti najviše imali prilike uživati oni povezani s fondacijom koja koristi kuću u Francuskoj. Njihov glavni izaslanik na pogrebu je Annette koja je prvi put upoznala Eleanor “kada je grupa nas iz Dablinskog kruga bubnjara iscjelitelja bila pozvana u Saint-Nazaire“. Annette pompozno deklamira maksime Maye Angelou obznanjujući kako Eleanor “nikada nije izgubila vezu s djetetom u sebi zbog kojeg je i vjerovala kako je pravda dostižna“. Još jedna od Eleanorinih zagovornica je žena imena Fleur koja je radila u njenom dobrotvornom dućanu smatrajući je svojom zaštitnicom i “jednom od par dobrih ljudi koje sam ikada upoznala“ te koja pita Patricka je li ponosan na svoju majku. On pristojno promrmlja kako valjda jest izazivajući lažno strog odgovor: “Kako misliš valjda? Gori si od moje vlastite djece. Totalna čudovišta.“
Ovo je smiješno, sve dok ne prestane biti. Ima nešto pomalo nekontrolirano u načinu na koji su ove očito budalaste žene masakrirane pred našim očima. Sa svojim sentimentalnim terapijskim pričama o podizanju svijesti one su laka meta za St. Aubyna što je prikladno s obzirom da okrutnost prikazana u prethodne četiri knjige vapi za razotkrivanjem ovakvih brbljarija. Za razliku od njih mi znamo kako je kuća Melroseovih bila dom zlostavljanja i zapostavljanja te kako je Eleanorina navodna dobrota bila posve drukčijeg tipa. Također znamo da Patrick nema nikakvog razloga da se ponosi svojom majkom. Daleko od toga da pozdravi pretvaranja obiteljske kuće u Saint-Nazaireu u fondaciju, duboko je pogođen njezinim gubitkom: “Osjećaj bijesa izazvan gubitkom njihovog francuskog doma dugo mu nije omogućavao da nadvlada svoje zamjeranje Eleanor. Bez Saint-Nazairea primitivni dio njega ostao je bez imaginarne zaštite koja ga je držala na životu dok je bio dijete“.
Mračna pozadina priče Patrick sa svojom hladnom dovitljivošću dobro igra ulogu odraslog, iako je zapravo uvijek sijevajuće dijete preplavljeno pulsirajućom boli. Stoga se čini da St. Aubynove knjige nisu samo romani o traumi, već su i same traumatizirane jer su osuđene da se uvijek i iznova vraćaju iskonskim ranama. Zapanjujuća razlika između elegantno dotjerane naracije, srebrnastog sjaja izuzetnih rečenica, precizne usmjerenosti na društvenu satiru s jedne strane, a s druge vrišteće boli zbog obiteljskog nasilja što ga je pretrpio Patrick, čini ove knjige rijetkim pticama suvremenog romana. U Napokon je nesrazmjer još očitiji jer mnoge scene na pogrebu imaju slasnu kvalitetu jestive komedije – čitaju se lagano i pitko poput djela Anthonyja Powella (zapravo pogreb nalikuje dugoj sceni vjenčanja smještenoj pred kraja njegova ciklusa od dvanaest romana Ples u ritmu glazbe vremena – A Dance to the Music of Time). No protiv ove komičnosti uporno radi mračna pozadina priče, uspomene na sve ono što je Patrick prošao: mjesec dana koje je proveo na opservaciji zbog pokušaja samoubojstva na odjelu za depresiju bolnice Priory s “dnevnim antidepresivom, noćnim antidepresivom i trideset dva oxazepama na dan za kontroliranje delirium tremensa“. Čitamo o tome kako ga je otac bacio u bazen kada je imao tri godine da bi ga “naučio“ plivati. Postoji i zastrašujuća scena u kojoj pijani David Melrose inzistira da osobno obreže svog sina koji je još beba dok Eleanor, služavka i bolničarka impotentno promatraju situaciju: “Žene su se skupile plačući i preklinjući Davida da prestane, da bude oprezan, da dâ djetetu lokalni anestetik. Znale su da ovo nije operacija, već napad bijesnog starca na genitalije svog sina“. Eleanor je jednom povezala ovu scenu s Goyinom slikom Saturna kako proždire svoju djecu te se Patrickova žena koja dobro poznaje sliku prisjeća “razjapljenih usta, izbuljenih očiju i raskuštrane sijede kose starog boga melankolije koji je lud od ljubomore i straha od uzurpacije dok se hrani krvarećim leševima svoje obezglavljene djece“. I u ovoj se knjizi iznova prisjećamo Davidova silovanja Patricka kao i činjenice da je samo Patrickovo rođenje posljedica Eleanorinog silovanja.
Stoga kada Patrick kaže kako je smrt njegove majke najbolje što mu se dogodilo još od smrti njegova oca, on je istovremeno distancirano dosjetljiv i morbidno iskren. Ova proza, čijoj se zatomljujućoj engleskoj kontroli dive svi, od Will Selfa do Alana Hollinghursta, neumoljivo je gurana natrag u bojažljivu nestabilnost djetinje izloženosti. Na njezinim se stranicama osjeća teret osobne autorove tragedije koja uznemiruje i izvan okvira fikcionalnog materijala. Čitatelj će vjerojatno primijetiti privatni pritisak ako i nije upoznat s djetinjstvom samog St. Aubyna koji je, kao i Patrick Melrose, bio seksualno zlostavljan od svog oca te je kasnije postao ovisnik o heroinu. Jedan jedini paragraf može tako početi odrješitim komičnim modusom doimljući se savršeno pitkim, a onda polako prijeći u nešto puno kompleksnije i misterioznije, kao na primjer u znakovito nabrajanje Patrickovih psiho-metrijskih simptoma:
“Njegovo je tijelo bilo groblje pokopanih emocija: svi su simptomi bili okupljeni oko istog fundamentalnog straha… Slab mjehur, spastično debelo crijevo, bol u leđima, nestabilan krvni tlak i nesanica koja je vladala svima njima upućivali su na tjeskobu koja je bila dovoljno duboka da poremeti njegove instinkte i preuzme kontrolu nad automatiziranim procesima u njegovom tijelu. Ponašanja su se mogla promijeniti, stavovi prilagoditi, mentalitet transformirati, no bilo je teško voditi dijalog sa somatskim navikama djetinjstva. Kako se dijete moglo izraziti prije no što je imalo svoje ja, prije nego što je imalo riječi kojim bi moglo izraziti ono što još nema. Samo je glupi jezik povrede i bolesti bio itekako dostupan. Mogao si jedino vrištati, ako ti je bilo dopušteno.“
Novi put Unatoč referenci na vrijeme provedeno na odjelu za depresiju bolnice Priory, atmosfera ovih knjiga je strogo anti-terapeutska. Cuga, droga i bijes su jedini dostupni lijekovi. No, tu je barem bistrina. Iako je to bio ambivalentan talent za Patricka u prošlosti, on se prema kraju knjige bori da je pravilno iskoristi. Nakon što je pogreb završio i on vidio kako mu majka klizi u ralje krematorijske vatre, Patrick pokušava lucidno razmisliti o svojim roditeljima i svojoj budućnosti. Svjestan je da si prvo mora priznati kako majka nije bila tek žrtva njegova oca (kako si je govorio dok je odrastao), već suučesnik u zlostavljanju. “Istina je bila, dok si je to priznavao tlak mu je rastao, da je ona čeznula za ekstremnim nasiljem Davidove prisutnosti i da je tome žrtvovala vlastitog sina.“ Sada Patrick mora pokušati sagraditi svoj život iz ruševina. U svojoj je zrelosti postao višestruko siroče: brak mu je propao, sinovi žive s njegovom bivšom ženom, roditelji su mu mrtvi. No, više nije ovisnik o drogama i trijezan je već godinu dana. Na posljednjim stranicama romana Napokon na kojima se ovaj dirljivi kvintet bliži svome kraju, počinju se nazirati blijedi obrisi novog puta. Bit će to slično napuštanju zatvora u kojem smo proveli život: “Većina je njegovog života protekla u reagiranju na vlastitu uvjetovanost ostavljajući mu malo vremena da reagira na išta drugo. Kako bi bilo ne reagirati na ništa i odgovarati na sve? Mogao bi se barem malo pomaknuti u tom smjeru“.