Ples kao hrvatska pasija: prizma festivala

Selekcija predstava hrvatskih autor/ic/a 23. tjedna suvremenoga plesa brojem produkcija, ali i izvedbenim ukupnostima može se, nakon duljega perioda neravnomjernosti, svrstati u isti opservacijski razred s inozemnom selekcijom. Djelomično je tomu razlog nešto slabija selekcija inozemnih predstava bez istinskih festivalskih vrhunaca (sjetimo se prijašnjih gostovanja Daniela Léveilléa, Robin Orlin ili pak belgijske skupine Theater Stap), čemu je uzrok moguće nazrijeti ili u limitiranom opsegu raspoloživih financijskih sredstava Festivala ili u trenutačno raspoloživoj tržišnoj ponudi naglašeno komercijalnih doktrina i stigmom kreativne krize, što je za ples, ako je stanje uistinu takvo, znatno pogubnije. Drugi razlog valjalo bi tražiti u relativnoj dostupnosti informacija (Internet) o plesnim trendovima, diferencijacijama, interdisciplinarnim prožimanjima, kao i u mogućnosti sudjelovanja u regionalnim mrežama, edukacijama, radionicama i projektima, te shodno tomu, tehničkoj potkrijepljenosti i imaginativnoj doraslosti većine domaćih autor/ic/a da odgovore izazovu. Iz festivalske slike kvalitativno i scenskim vizionarstvom ipak odskaču belgijski Peeping Tom Collective s predstavom Vrt te izraelski Emanuel Gat Dance s objema predstavama, Zimsko putovanje i Posvećenje proljeća, dok bih njihovim descendentnim antipodima neizostavno označila koprodukciju Hrvatske, Kanade i Grčke, Kinesis Dance i pripadni projekt Govoreći o Orestu (...and Speaking of Orestes...) te talijansko-nizozemsku koprodukciju Francesca Scavette i Wee Company naziva Dečko, ovaj put ostanimo malo dulje (Hey dude, let’s stick around a bit longer this time).

Vidljivost

Predstave hrvatskih autor/ic/a, i to ne samo onih prikazanih u selekciji Festivala, često ne promašuju kvalitativne smjernice, no pravi je megdan, sudeći i prema riječima Rajka Pavlića izrečenim na novinskoj konferenciji Tjedna, postići medijsku vidljivost. Moraju li predstave domaćih autor/ic/a ući u selekciju Tjedna da bi se pozornost javnosti svrnula na hrvatsku plesnu scenu? Doista, zavirimo li samo u dnevni tisak, stranice su odjednom prepune hvalospjeva upućenih iznenada otkrivenim plesnim velemajstori/ca/ma. Je li ovdje riječ o apokrifnim napisima koji prikrivaju snishodljivost domaćeg auditorija? Rajku Pavliću koji je pomalo neumjesno uputio novinar/ima/kama komentar/osudu/prijekor da krivnju za tek jednu jedinu izvedbu Liberdanceove predstave Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće (koju autorski potpisuje) s datumom premijere 2. prosinca 2005., snose novinar/i/ke “ne pišu” ili “ne pišu na pravi način” (“ne razlikujući dramaturgiju plesne i dramske predstave”), i kazališta “koja ne izlaze u susret nezavisnim skupinama”, istodobno zahvaljujući Ministarstvu kulture i Poglavarstvu grada Zagreba na financijskoj potpori, očito nije dovoljno transparentna kompleksnost problematike hrvatske kulturne politike. Plesna je kritika u dnevnome tisku, u što sam se osobno uvjerila, zapostavljena forma koja tiskovini ne prinosi ni hitnošću ni važnošću informacije, osim u iznimnim slučajevima, a hoće li biti objavljena, ovisi isključivo o uređivačkoj koncepciji. Uredničke koncepcije pritom se redom oslanjaju ni manje ni više nego na kulturno težište vladajuće garniture (kojoj Pavlić tako svesrdno zahvaljuje). Tvrdnja se lako da potkrijepiti zapitamo li se koliko se puta na plesnim premijerama moglo vidjeti premijera Sanadera ili ministra kulture Biškupića. Naravno, nijednom. S druge strane, tiskovine drukčijega profila koje prate kulturu otvorenije su prema plesnoj tematici, no jednako tako imaju i slobodniji stav o obvezi isplaćivanja honorara, s time da oni/e koji/e pišu ne dobivaju nikakve državne donacije. Stoga je pisati o plesu entuzijastičkije negoli plesati.

Opterećenje tradicijom

Da se unatoč (jednako) nepovoljnim uvjetima i s neusporedivo manjim sredstvima može izvesti predstava u nezavisnoj produkciji i to nekoliko puta, svjedoči iskustvo Mile Čuljak i njezinih Heroina. Istina, Čuljak se opredijelila za solo varijantu, no ne bi li i Pavlić mogao uskladiti osobne pretenzije s trenutačnim mogućnostima ansambla? Zašto se prešutno prihvaća činjenica da Liberdance kao ansambl ne broji niti jedn/oga/u član/a/icu i umjesto da Pavlić od plesno potkovanih polazni/ka/ca satova suvremenih tehnika koji se održavaju u prostorima Liberdancea regrutira u ansambl plesač/ic/e, poseže za skupljim, ne uvijek opravdanim rješenjima? Da ne bude zabune, smatram da je predstava Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće vrijedna s nekoliko aspekata, ali želim ukazati na to da se stvari ne mogu promatrati jednostrano. Pavlić potenciranjem ironije kritizira dominantno preferiranje utjecaja izvana kao alibi za suvremeno. Osvrnem li se na prethodnu Liberdanceovu produkciju Nema boljeg businessa od showbusinessa, primjećuje se opterećenost istom tematikom, veličanje tradicije i zgražanje prema plesu kao konceptu i uvoznim plesnim tehnikama. Držimo li se toga, jedino što iz hrvatske tradicije može proizići jesu manje ili više uspjeli derivati folklora, što znači da bismo jednako mogli zaboraviti i na balet, i na operu i na suvremeni ples. Tada nam i ne bi preostalo ništa doli autodestruktivne gorčine. Pokretačke silnice Domesticusa vulgarisa polaze iz zabačene zagorske sredine, ispovjednim iskazima rutine preuzimajući motive jala i samohvale, što se s riječi prenosi i na pokret. Izvođačice odjevene u stiliziranu verziju narodne nošnje vidljivo muških oznaka, premda se odjeća ne može sa sigurnošću regionalno locirati (jednako me podsjeća na posavsku, banatsku kao i na zagorsku), okušavaju se u ulozi muškaraca – polaganim hvalisavim, kićenim držanjem koje u pozadini ima poruku snubljenja. Ples drmeša s posljedičnim trzajem na ramenima također nije strogo specifičan za određeno podneblje, a tek glazba Cinkuša zaodijeva plesne sekvence u ostavštinu sjeverozapadne Hrvatske. Rastuće plesne figure iz drmeža se u klimaksu rastvaraju u mahnitom kretanju. Prijetećem mraku filma Ciganjska projiciranom pri kraju događanja četiri se izvođačice opiru mekim suptilnim gibanjem, Kristina Bajza, dramskom uvjerljivošću, Maja Kovač, suverenim tehničkim umijećem, Ana Mrak, i samorefleksivnim promišljanjem, Roberta Milevoj. Umjetnička voditeljica Zagrebačkoga plesnog ansambla Snježana Abramović ne bi se u potpunosti složila s Pavlićevim mistifikacijama o nedostupnosti izvedbenih mjesta i bojkotu novinar/a/ki, jer kako tvrdi, sve ovisi o osobnom angažmanu.

Poštivanje šire publike

Da se ipak može naći put do učestalijih uprizorenja potvrđuje i nekoliko izvedaba uzastopno puna ZeKaeMova dvorana. Pasijans u koreografiji Iztoka Kovača (uz dramaturga Sašu Božića) i koprodukciji ZPA i slovenskoga En-knapa, čime je Tjedan i otvoren, možda se ne može pohvaliti ubojitim oštricama uperenih protiv nelogičnosti sustava, no pitkošću izvedbenoga materijala dostupan je široj publici koja nije dovoljno plesno profilirana i spremna na često hermetične plesne eksperimente, a na koju se često zaboravlja. Premda se Pasijans u katalogu predstave poziva na indijsku alegorijsku priču o petorici slijepih koji proučavaju dijelove slona, u scenskom se izričaju može naslutiti tek njezino zrcaljenje u višestrukom citiranju motiva otuđenja i usamljenosti, od scenskih rekvizita naslonjača i lutke za napuhavanje (kojom se zabavlja Gali Kaner) do pijevnih referenci Aleša Hadalina. Kovač varira koreografske fraze provodeći ih kroz različite prostorne formacije i odnose plesač/ic/a na sceni. Dinamika se postiže proizvodnjom prividnoga meteža, čestim promjenama smjerova kretanja, kanonskim otvaranjima zadanih plesnih sekvenci. Iznimni plesački angažmani međunarodne ekipe, Sara Barbieri, Darija Doždor, Carmen Larazz, Janina Rajakangas, Ognjen Vučinić i Iztok Kovač, rezultirali su snažnim dojmljivim pokretom, jasnim u direkciji i bez suvišnih ukrasa, a ipak dovoljno atraktivnim. Preostale selektirane predstave domaćih autor/ic/a, Solo: Ciklus 1/ Projekt o radu Željke Sančanin, Heroine Mile Čuljak te Kratki program br. 1 Irme Omerzo, manje su dopadljive, mjestimično neprobojne, istraživački dosljedne i problemski zanimljive uskom krugu poznavatelj/ic/a plesne umjetnosti.

Poštivanje elitne publike

Takav pristup sigurno neće pokrenuti velike reforme, ali zato potiho pomiče granice plesa. Kratki program br. 1 nastavak je Omerzina istraživanja u sklopu projekta Nastavimo s kretanjem, u kojem koautorski sudjeluju plesačice Zrinka Šimičić i Zrinka Užbinec, crtačica Ivana Armanini i glazbenici Neven i Gordan Krajačić. Sučeljavanjem triju umjetničkih rodova unutar improvizacijskoga koda stvaraju se nove dimenzije prostora i tijela. Projekcijom tijela u gibanju na crtež u nastajanju prostorni subjekti transponiraju se u animirane objekte. Na projekciji interakcije crteža Ivane Armanini i tijela plesačica (koje se pomiču u prostoru potaknute glazbom, ali i utječu na nastajanje glazbe i crteža) dobivaju se fizički nelogični odnosi koji ne potpadaju pod prirodne zakonitosti. Pokret u prostoru crtane animacije nije linearan, nastaje svojevrsna potprostorna ili međuprostorna dimenzija s karakteristikama kibernetičkoga prostora, gdje se moguće izravno povezati sa svakom pripadajućom točkom. Takav međuprostor crteža oslobađa pokret kroz fiktivne prostore mašte. Mila Čuljak u istraživanje pokreta kreće iz vlastitih stihova koje potom uglazbljuje i sama pjeva. Heroine prvobitno jesu inspirirane svakodnevnim heroinama koje autorica prepoznaje, osluškuje, promišlja kroz partnerstvo u plesu, u razgovoru, u neslaganju, u anonimnosti, no herojstvo dobiva sasvim drukčiji prizvuk kad se za opstanak predstave prisiljena boriti izvođenjem na mjestu probe. Vraćanje zapisa zvuka na početak iste melodije, užurbano zagrijavanje, polijevanje vodom, mijenjanje leća i ostale scenske radnje u funkciji su reprezentiranja dvostruke stvarnosti – mjesta izvedbe kao mjesta kreacije i mjesta izvedbe kao radnoga prostora. Žejka Sančanin već samim nazivom koreografije ističe ispitivanje radnoga procesa. Zaokupljajući se koreografskim procesom kao životnim ciklusom osobnog autorskog razvoja, usmjerenim i kontroliranim, Sančanin se koncentrira na repetitivnost pokreta, minimalne pomake unutar vlastitoga tijela (cijeđenje sline), tijelo/alat uskraćeno osobnosti, odmaknutost od tijela na sceni. Solo forma koju Sančanin izabire za istraživanje tijela/pokreta/koreografije kao radnoga procesa zadovoljava imperative njezine jake scenske aure čija emanacija rijetko može ravnopravno podnijeti drugoga izvođač/a/icu.