Baume je irska slikarica i književnica. Dobitnica je nagrade Hennessy za najbolju novu irsku autoricu 2015. godine. Živi u ruralnom dijelu Irske sa svojim dvama psima
Čekamo u redu.
Vrata su još zaključana, pa se red ne pomiče naprijed. Umjesto toga pomiče se unatrag, potajice raste odostraga, osobu po osobu. Dolaze na potplatima cipela iz smjera grada ili na konjskom snagom tjeranim kotačima iz smjera predgrađa. Prelaze preko parkirališta za osoblje i pridružuju nam se. Stojimo uz zgradu koja na ovoj strani nema prozora. Požutjela žbuka pritišće nam leđa, konfeti prožvakanih žvakaćih guma i popušenih cigareta pod našim potplatima. Žvačemo žvake i pušimo cigarete dok stojimo u redu. Ravnodušno zirkamo oko sebe. Nalijevo, jadna hrpa ofucanih bungalova. Nadesno, prenamijenjeno industrijsko postrojenje. Skladište polovnog pokućstva, izložbeni prostor s kaminima, trgovina s opremom za kampiranje i nekoliko praznih lokala. U jednom izlogu sa spuštenim roletama trol s ružičastom kosom drži minijaturni natpis. VRAĆAM SE ZA 10 MINUTA, piše na njemu.
Čekamo u redu.
Žvačemo. Pušimo. Naše ravnodušno zirkanje rijetko seže uvis. Nismo navikli vidjeti bilo što iznad ruba krova i žlijeba na strani zgrade bez prozora. Nebo se drži podalje, dalje od nas i naših poslova. Zračni prostor pripada golubovima i vranama. Avioni ga obilaze. Helikopteri lebde negdje drugdje. Ponekad se spuste kišni oblaci da se riješe svoga tereta, ali danas se nebo razvedrilo kao naručeno, pa možemo vidjeti putanju predmeta koji se u pogrešnom smjeru vuče preko prljavog plavetnila. Daleko, ali se približava.
Čekamo u redu.
Podižemo glave. Čak se i pognute glave dižu. Pognute glave pripadaju onima koji ipak stoje u redu u strahu da ih ne prepoznaju susjedi, poznanici, bivši kolege, stari prijatelji. Lica okrenutih prema betonskom pločniku pokušavaju smisliti neko zagonetno objašnjenje za slučaj da moraju opravdati kako su baš danas završili tu, u redu. Pognute glave pripadaju i onima što nose sakoe umjesto trenirki. Onima koji su došli autima s više od dvoja vrata i centralnim zaključavanjem. Onima s pravim iberskim tenom. A ako ovi njegovani i sjajni čekatelji ponizno ne pognu glave, čekaju ih mrki pogledi na našim blijedim licima. Bodeži iz naših očiju pogađaju ih nemilice.
Čekamo u redu.
Držimo iskaznice iznad srca. Skrivamo brojeve od pogleda kao da su kreditne kartice kojima se više ne smijemo koristiti. Grizemo nokat, uvijamo pramen kose oko prsta, grebemo stari ubod insekta dok ponovno ne zasvrbi. Malo nedostaje da počnemo kopati nos, ali tu povlačimo crtu; dovoljno smo poniženi i bez toga. Podižemo dlanove da zasjenimo oči i škiljimo u razvedreno nebo. Leteća stvar dovoljno je blizu, razabiremo balon na topli zrak, a nikada nismo vidjeli balon na topli zrak. Ogromna ovojnica prekrivena je raznobojnim trakama drečavih boja i čini se kao da se drečave trake strmoglavljuju. Čini nam se da se balon ruši, ili počinje rušiti, ali to ne spominjemo jedni drugima. Umjesto toga kažemo sami sebi da oni eto tako nezgrapno lete.
Čekamo u redu.
Nosimo vrećice, ključeve, mobitele, kišne jakne, kišobrane, djecu. Na tlu hrpice djece prestare da bi ih se nosilo, premlade da ih se pošalje u školu. Raspuštena djeca vrpolje se i šmrcaju i topću nogama o tlo, stišću šake i udaraju potplatima cipela. Gledamo ih i želimo da smo slobodni kao oni pa da možemo bez srama ispuhati male vulkane nakupljenih frustracija. NIJE FER! zapomažu. NIJE FER! NIJE FER! I premda nam i samima dođe da se vrpoljimo i šmrcamo i topćemo nogama i stišćemo šake i udaramo cipelama, premda više od svega želimo rukom udariti požutjelu žbuku i viknuti ZNAMO DA NIJE FER! DOBRO SMO NAPISALI MATURU! IMAMO DVIJE DIPLOME! NIJE TREBALO ISPASTI OVAKO! to ne činimo. Progutamo svoje vulkane, potisnemo svoje razočaranje. Preklinjemo djecu da podignu pogled iznad ruba krova i žlijeba. Pokažemo prema balonu koji se strmoglavljuje i kažemo im da pada dio svemira, najljepši među prugastim planetima.
Čekamo u redu.
Između našeg betonskog pločnika i asfaltiranog parkirališta nalazi se travnati pojas, bujan nakon nekoliko uzastopnih kišnih dana. Vrata su još zaključana, ali priroda se ne odbija zaustaviti i čekati s nama. Trava duž travnatog pojasa raste i raste. Korov probija kroz raspukli asfalt. Divlje cvijeće prkosno cvate. Nalijevo, uz prilaz najbližeg bungalova prostire se red grmlja i premda su to otužni mali primjerci zelenila, znamo da i oni rastu. Prozori bungalova pokriveni su mrežastim zastorima, figurice anđela na prozorskim daskama. I dok stojimo u redu, zastori šuškaju i trzaju se. Anđeli su prikovali svoje mrtve oči na nas i zure.
Čekamo u redu.
Osamnaest do šezdeset i pet, stojimo u redu. Od prištića do bora, preko strija do ćela stojimo u redu. Od majica i tenisica preko pulovera i mokasinki do tajica i prsluka stojimo u redu. I dok stojimo u redu, držimo se na pristojnoj udaljenosti jedni od drugih. Možda smo drugovi, ali nismo prijatelji. Znamo da smo malo bolji od onog drugog. Ne pokušavamo otvoriti knjigu. Ne guramo slušalice u uši. Ne igramo igrice na pretpotopnim telefonima. Mrgudnim pogledom s blijedih lica nagradimo svakoga tko se samo usudi, svakoga tko tek mora shvatiti: moraš biti oprezan, moraš naćuliti osjetila. Moraš iskusiti svaku sekundu nelagode. Podnijeti svaki gram ove sramote.
Čekamo u redu.
Rastuće začelje sad vijuga sve do izložbenog prostora s kaminima. Dok palimo nove cigarete i zubima probijamo šećerne ljušture svježih dražeja žvakaćih guma, prepoznajemo ljude koje poznajemo ili djelomično poznajemo ili smo nekada poznavali. Susjede, poznanike, nekadašnje kolege, stare prijatelje. Pitamo se kako su ovdje završili. Pitamo se koliko uvijeno mora biti njihovo objašnjenje. Sada neki tip diže rolete na skladištu polovnog pokućstva, a dvoje sportski građenih mladih ljudi stiže do trgovine s opremom za kampiranje da skucaju još jedan dan plaćenoga rada. Čini se da ne primjećuju balon. Čini se da ne primjećuju nas. Žure se da što brže prođu kraj nas kao da stojimo u redu za lijek protiv kolere. Kad je Bog dijelio sreću, neke je poštedio, a neke doveo u red.
Čekamo u redu.
Jack Russellov terijer nepodrezena repa trčkara iz smjera predgrađa, izbjegava vozila, prelazi preko prenamijenjenog industrijskog postrojenja. Na parkiralištu nalazi štapić lizalice i zastane da poliže umazani kraj. Dolazi do travnatog pojasa, izvali se i stane se divlje valjati po djetelini. Češka se po leđima s gotovo opscenim užitkom. Sada želimo biti slobodni poput Jack Russellova terijera, a ne poput djece. Želimo imati odgovornost jednog Jack Russellova terijera. Slobodu izražavanja Jack Russellova terijera. Blesavo oduševljenje Jack Russellova terijera jednostavnim stvarima koje pronalazi ponad vlažne njuške.
Čekamo u redu.
Vrata se otvaraju i počinjemo se gegati. Geganje je jedini prikladan oblik kretanja čekatelja, isto kao što je pogrbljenost jedini prikladan način držanja čekatelja. Svi zajedno ugasimo cigarete, skupimo djecu. Red se polako pomiče naprijed. Otvorena vrata pravokutnik su primamljive svjetlosti. Dok se gegamo i grbimo u raštimanoj suglasnosti, golub se smješta na rubu žlijeba. Čisti perje. Baca komadiće uvenule mahovine i sasušena blata po našim glavama. Re re, kaže, re re, re re. Svim se snagama trudimo ne obraćati pozornost na zlonamjernoga goluba. Gledamo pokraj njega u balon koji je dovoljno blizu da se sad može razabrati glava nad rubom košare. Možda i ruke i možda i dlanovi. I možda nam mašu i možda mlataraju. Ne možemo dobro vidjeti. Ali ne mašemo zauzvrat. Ne mlataramo.
Čekamo u redu.
Jack Russellov terijer sada je ustao s trave kao da nas želi slijediti. Ali ne slijedi nas. Počinje naganjati svoj nepodrezani rep i skakati i skakati i skakati. I skoro se čini kao da pleše ili počinje plesati. Na cesti iza parkirališta staje VW Polo stranih registracija i upita ženu na pločniku za smjer. Žena diže laktove. Maše rukama i njiše ramenima. I skoro se čini kao da pleše ili počinje plesati. Sada smo sigurni da je balon u nevolji. Nisko je i dovoljno blizu da se mogu čuti plamenici i vrisak, možda nas glas pozdravlja, možda zove upomoć. Ne možemo točno čuti. Ali ne uzvraćamo. I ne pomažemo.
Čekamo u redu.
Dok stojimo u redu, rastu telegrafski stupovi i piloni. Rastu dizalice i dimnjaci. Rastu šahtovi za liftove u nedovršenim stambenim blokovima, kao da nas više ne trebaju. Zračne turbine nemilosrdno se vrte, kao i konjskom snagom pogonjeni kotači automobila u prolazu, kao i svijet. Zubi nam i dalje trunu. Stanice nam i dalje mutiraju. I dalje dišemo. I dok dišemo, čestice prašine skupljaju se na dlačicama u našim nosnicama, ali ne pokušavamo ih dodirnuti; ne usuđujemo se. I trol s ružičastom kosom u praznoj trgovini uporno drži svoj natpis. VRAĆAM SE ZA 10 MINUTA, piše, ali znamo da će zauvijek čekati.
Čekamo u redu.
I balon na topli zrak, koji se ipak ruši, sruši se. Ogromna ovojnica zakobelja se na parkiralištu. Plinski se spremnici raskole i plin šikne van. Plamenik zakašljuca posljednji put i čovjeka u košari hvata plamen. Skače i vrti se u žutome plamenu. Posrće do trave. Valja se po travi, baš kao Jack Russellov terijer. I sve u svemu, mislimo si kako se skoro čini kao da pleše ili počinje plesati.
Ali i dalje čekamo u redu.
Trebamo čekati u redu. Moramo čekati u redu.
Ne plešemo, ne možemo plesati.
Moramo se prijaviti, moramo se prijaviti
S engleskog prevela Una Krizmanić Ožegović.