Pljačkaš koji ostaje na mjestu zločina

Kurt Vonnegut rođen je 1922., a u knjizi novinskih članaka Čovjek bez zemlje, isprva objavljivanih u čikaškom časopisu In These Times (koji ima solidnu internetsku stranicu, što i sami možete provjeriti), piše kako je bio najmlađi član svoje obitelji, “a najmlađe dijete uvijek je šaljivdžija”. To najmlađe dijete Vonnegut je, sudeći po ovdje objavljenim tekstovima, uspio ostati cijeloga života. Piše da je odrastao u vrijeme kada je humor u Americi bio odličan: bile su to godine velike depresije, na radiju je postojala plejada izvrsnih komičara, i mali Kurt ih je počeo proučavati. Zanimalo ga je kako je ta stvar sklopljena. Humor je bitna stavka cijelog Vonnegutova opusa, dobar ključ za izlazak iz depresivne svakodnevice, i prilično siguran način za istumačivanje njegova djela. On je čovjekov odgovor na strah, “tjelesni odgovor”. Vonnegut navodi Freuda: to je jedna od čovjekovih reakcija na frustraciju. Po Vonnegutu, američki glumac i komičar Bob Hope bio je slab humorist, jer se njegove šale nisu doticale ničega problematičnog. Njegove šale nisu izvirale iz frustracije. Zato je obožavao Laurela i Hardyja. Iza njihovih gegova uvijek je bilo moguće nazrijeti neku strašnu tragediju. “Ti su ljudi bili previše dragi da bi preživjeli u ovom svijetu i uvijek je na njih vrebala neka opasnost. Tako su lako mogli poginuti.”

Počinjem pisati o Vonnegutu ovako “iz sredine” da sami osjetite koliko je zapravo jednostavnu knjigu napisao. Ovdje nema ni traga idejne složenosti Mehaničkog pijanina, Klaonice pet ili Galapagosa. U jednom trenutku Vonnegut čak inzistira na izbjegavanju točke-zareza, pisanjem koje ćete eventualno dokazati da ste završili fakultet, i ništa više, poručuje. No sam je u Čovjeku bez zemlje ipak upotrebljava jednom: pravila postoje da bi se kršila. Važno je na ovome svijetu ne biti kreten. Vonnegut doduše ima stroge kriterije. Njemu je kreten svatko tko nije pročitao Prikazanje na mostu Owl Creek Ambrosea Biercea. Opis smaknuća u toj priči resi gotovo božanska preciznost. Bierce piše kako su šutnja i nepomičnost znak poštovanja i kako je vojni zakon dovoljno širokogrudan da omogućuje vješanje raznih vrsta ljudi. Taj pisac, na žalost, nije prevođen na hrvatski. On doista liječi od pretencioznosti, od pisanja napuhanih eseja, od fin de siecle naricanja. Vonnegut piše kako je ta priča “besprijekoran primjer američke genijalnosti, kao Sofisticirana dama Dukea Ellingtona ili štednjak Franklin”. Odmah nakon pohvale američke genijalnosti slijedi citat iz Demokracije u Americi Alexisa de Tocquevillea. Tamo, naime, piše, kako ni u jednoj zemlji ljubav prema novcu nije jaka kao u Americi. Iznošenje takvih “istina” važan je stavak dobre, zapravo velike literature. Sve što u literaturi valja kazuje gorku istinu da je grozno biti ljudsko biće.

Dosta tipično za američke pisce, Vonnegutu formalno obrazovanje, koje proizvodi kabinetsku i profesorsku pamet, ništa ne znači. Navodi kao primjer Carla Sandburga, koji je bio samouki radnik. No sam je diplomirao kemiju. Jetko primjećuje kako se na humanističkim fakultetskim odsjecima užasavaju tehnoloških i znanstvenih odsjeka. Vrlo su, kaže, sumnjičavi prema svakome tko pokazuje ikakvo zanimanje za tehnologiju. No ja sam, piše, diplomirao baš takvo čudo, i znanstveno sam razmišljanje donio u književnost, na čemu mi nisu dovoljno zahvalni. Čak smatra da je zbog toga na svojim počecima obilježen kao znanstveno-fantastični pisac. Zbog unošenja tehnoloških znanja u tekst, klasični ga humanisti nisu doživljavali dovoljno ozbiljno. Mehanički pijanino, što god koji profesor književnosti mislio, zapravo je roman o njujorškoj pokrajini u kojoj postoje samo velike tvornice i ništa više. Samo inženjeri, fizičari, kemičari i matematičari. I da, i šljakeri. Taj je prikaz realne situacije propuštene kroz senzibilitet tankoćutna čovjeka akademskim paunovima izgledao kao znanstvena fantastika.

Ukratko, Čovjek bez zemlje, zbirka novinskih tekstova koja svoj naslov duguje činjenici da se njezin autor distancira od buševske politike, napisana kada je njezin autor već prevalio osamdesetu, neobično je zdrava knjiga, koju bi najradije obilježili danas podcijenjenim atributom mudrosti. On u njoj raspreda o svom načitanom i iskusnom ujaku, o načinu na koji su strukturirana djela Kafke i Shakespearea, i uspoređuje ih s načinima na koje se odvijaju naše ljubavi i ljudske veze. Kako rastu i pucaju. Zapravo, tonu. Piše o svojim predšasnicima, spominje se Marka Twainea, i osuđuje, kao kakav proto-zeleni, mahnito iskorištavanje prirodnih resursa planeta. Iako u svojoj biti optimistična (Vonnegut zvuči prilično čvrsto), sve svoje poante duguje svijesti o kaosu koji danas vlada na svim razinama. No svejedno završava u sličnom duhu u kojem završava tekst Henryja Millera, koji je on napisao za svoj osamdeseti rođendan. Bit će da sam, otprilike tako nekako piše kod obojice, neobično sretan jer sam tako star a dosad sam mogao nebrojeno puta umrijeti.

Kako spriječiti razvoj

Tim Harford, Ekonomist na tajnom zadatku; s engleskoga prevela Tamara Slišković; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.

igurno ste se mnogo puta zapitali zašto su siromašne države siromašne? Na takva i slična pitanja (Tko plaća vašu kavu? Što robne kuće ne žele da znate?) u knjizi Ekonomist na tajnom zadatku odgovara Tim Harford, kolumnist Financial Timesa. Za primjer uzeo je Kamerun, ali vidjet ćete kako je njegov model vrlo široko primjenjiv. Iako Harford ne inzistira pretjerano na stilu, humorom otvara većinu problema koje objašnjava. Tako piše “da je u većini zemalja Ministarstvo obrane zaduženo za napadanje drugih zemalja, a da je Ministarstvo rada zaslužno za visoku stopu nezaposlenosti”. Dakle, piše orijentiran na paradokse u situacijama koje pokušava rasvijetliti, i stvar, kad god mu se ukaže prilika, začinjava šalama. U nastavku pasusa dodaje kako Ministarstvo turizma Kameruna (jer je otišao vidjeti što se točno tamo zbiva) iz svih sila nastoji obeshrabriti turiste da posjete tu zemlju. Harfordu je Kamerun bio zanimljiv jer je jedna od najkorumpiranijih zemalja na svijetu. Već su godinama u pitanju korumpiranosti između prvog i petog mjesta. Takvu razinu, piše Harford, nije lako držati. I onda je sjeo u avion i otišao uživo vidjeti na koji način Kamerunci uspijevaju držati tako visoko mjesto u nečemu po čemu bi naš planet vjerojatno bio i intergalaktički poznat, da kojim čudom komuniciramo s civilizacijama iz drugih zvjezdanih sustava. Kamerun bi po brojnim parametrima (prirodni resursi, sustav obrazovanja, i tako dalje) trebao biti četiri puta siromašniji od SAD-a, no siromašniji je pedeset puta. Harford, koji i u svojoj kolumni savjetuje čitatelje kako da za manje novca dobiju jednako ili više robe, postavlja pitanje je li takvo stanje moguće promijeniti, i kako?

Evo pogledajte kako to u Kamerunu izgleda: ceste nisu popravljane devetnaest godina (ceste su Harfordu samo primjer za sve što je tamo vidio). Ali predsjednik izbore dobiva s devedeset posto glasova. Iako ga narod ne voli. Što ne znači da o njemu (iz straha, oportunizma, ili nečeg trećeg) ne govori poluzaljubljenim, mulastim tonom. Harford je unatoč tome vrlo brzo došao do zaključka da građani preziru vladu i vladine činovnike. “Vlada se uglavnom bavi aktivnostima čiji je jedini cilj krasti novac od stanovništva”. Ima ih mnogo koji misle da nama (Kameruncima, Hrvatima, svejedno) vladaju nesposobni ljudi kojima je jedini cilj ponovo dobiti izbore. Harford navodi mišljenje ekonomista Mancura Olsona, po kojemu se radi o mnogo mračnijim stvarima od puke gramzljivosti za vlašću. On je to objasnio ovako: zamislite diktatora čiji mandat traje sedam dana, “to jest, razbojnika s pokretnom vojskom koja upada, uzima što želi i odlazi”. Diktator ili razbojnik nije nešto posebno dobronamjeran, ali nije ni specijalno zlonamjeran. Želi samo jedno: napuniti džepove. Kakvog on razloga ima išta ostaviti za sobom? Nikakvog, tvrdi Olson, osim ako se ne namjerava vratiti sljedeće godine. Diktature su nešto slično situaciji u kojoj pljačkaš ostaje na mjestu zločina. To ga stavlja u situaciju da stanovništvo ne može totalno oglodati, i, iako ovo zvuči nepravedno, stanovništvu je sada bolje, jer nešto (doduše vrlo malo) ostaje i njima. Zašto? Jer bi u prvom slučaju diktator vrlo brzo iscrpio sve resurse i više ne bi imao što krasti. Slično je i u biologiji: oblik sifilisa koji je vrlo brzo ubijao oboljele nije se pokazao tako dugotrajnim kao njegov mutirani rođak: “Bolje je biti virus koji dopušta žrtvi da živi barem malo duže i proširi bolest”.

Predsjednik Kameruna nije računao s tako dugim ostankom na vlasti, mislio je da će mu se stolica izmaknuti početkom devedesetih. U takvoj situaciji jednostavno nije imao računa popravljati ceste. Istovremeno se nadao razmjerno dugoj vlasti, pa mu se podjednako nije isplatilo posve uništiti privredu zemlje. Iako je evidentno da je dugo šef države i da sada vjerojatno misli kako će dobiti i sljedeće izbore (koje je i dobio sa sedamdeset pet posto glasova), predsjednik Kameruna svejedno ne investira novac u infrastrukturu, iako bi mu u budućnosti to povećalo “prihode”. Potrošio bi previše novaca, a svejedno ne bi mogao uzeti sve, nego samo pola. Investiranje mu jednostavno nije isplativo. Rast siromašnih zemalja sprečava kleptokracija na vrhu. Kamerunskom predsjedniku i gomili vladinih službenika nikakva promjena – čak i nabolje – jednostavno ne odgovara. U takvim situacijama potkradanje uvijek raste iz barem dva razloga: ili diktator nije uvjeren u svoj sljedeći mandat, ili potkradanje mora dopustiti i drugima da bi osigurao njihovu potporu. U takvom je okružju jedino isplativo ponašanje ono kojim izravno ili neizravno štetimo drugima. To je jedini put do novca, na svim drugim putevima stoji ekipa i prodaje ciglu.

Harford nudi rješenje: smanjenje birokracije, dopuštanje poduzetnicima da zakonski osnuju tvrtke, i barem jedan pošten, marljiv ministar. Iako to posljednje zvuči idealistički, stvari u povijesti često su počinjale tako. Znam da biste sad mogli zajandrati kako će ga ova banda odmah skuhati i pojesti i slično. Drugi put su zajmovi i poticaji od svjetskih gospodarstava. Cijela podsaharska Afrika ima gospodarstvo veličine belgijskog, znači tu se ispočetka ne radi o nekoj velikoj lovi. Kamerun je u komi jer ima vrlo visoka trgovinska ograničenja – njima se Harford isto koristi metaforički, kao načinom na koji ti što drže vlast u bilo čemu (ekonomiji, umjetnosti), donose takvim ponašanjem prihode samo jednoj strani i time štite interese pristaša. Iako je u početku izgledao kao autor koji nije pretjerano opterećen stilom, na kraju ispada da ga Harford ima dosta. Točno koliko mu treba da objasni stvari.