Pljuni istini u oči

Dobri stari Buldožeri, svojevrsni pervertiti sada već drevnog YU-rocka, imali su filozofski hit u kojem je jedna strofa propitivala pojam ljubavi. Strofa je išla otprilike ovako: o, o, oooo, ljubav što je toooo? To je ona stvar, o kojoj pjeva Čobi, to je ona stvar zbog koje plače Gabi! (tko su Čobi i Gabi mlađe čitatelje umoljavam da pitaju roditelje, nemamo vremena i prostora za valjane reference, jer bi nam trebao barem omanji esej). Njihov sunarodnjak, suvremeni filozofski pervertit Slavoj Žižek odgojen je, očito, na istoj kaši duhovitosti i ironijskog odmaka. Ali uz sada već poslovični dodatak: glazuru postmodernog kapitalizma. Naime, riječ pervertit u naslovu Žižekove knjige ima isključivu namjeru namamiti vas da je kupite iz krivog razloga. Kao i u slučaju istoimenog filma, Žižek na samom početku lijepo objašnjava (brus, sad ste knjigu već kupili!) da je “cilj bio pokazati kako je psihoanalitička kritika kinematografije još najbolja koju imamo, kako može generirati uvide koji nas potiču da promijenimo cijelu svoju perspektivu. ‘Pervertit’ iz naslova stoga nije uska klinička kategorija; ona prije označava pervertiranje – izokretanje – naših spontanih percepcija”. Jasno, vi ste ipak knjigu kupili kako biste se naslađivali kritikama starog pokvarenjaka. Iako treba staviti ruku na srce pa priznati da je psihoanaliza već sama po sebi svojevrsna perverzija, tako da uistinu obećava osobit uvid u kinematografiju.

Žižek je dosad objavio više knjiga o filmu, ali ova je prva koja nije ekskluzivno posvećena jednom redatelju. Priređivač Srećko Horvat prikupio je na jednome mjestu razne autorove tekstove raspršene po različitim časopisima, a neke čak i neobjavljene. Osim što je strastveni filmofil, Žižeku su filmovi i filozofsko oružje, ili oruđe. Stoga je istoimeni dokumentarac iz 2006. bio idealan medij za njegove interpretacije: na “licu mjesta” (tj. u offu, dok ih gledate) komentirao je pojedine ključne scene. Bez obzira na to, pred nama je zanimljiva knjiga. Možda ne zabavna kao njegova predavanja, ali ipak. Za pretpostaviti je, s pravom, da je Žižek nadobudniji autor od toga da bude tek zabavan, ali on sigurno ne bježi od skeča. Problem je u tome što s vremenom, kako odmičete kroz tekstove, njegova zabavnost polako postaje dosadna i predvidljiva. Jer, kad ste jednom ušli u štos, već naslućujete kako će reći da poanta određenog filma nije u onome što svi misle, nego u nečem drugom. Pa u čemu? Uvijek u istom.

Već smo rekli na početku, u psihoanalizi ima nešto perverzno. Žižek, naime, nikad film ne gleda sam. S njim je, u mraku fiktivne kinodvorane, uvijek i gospodin Lacan (Bog mu daj duši lehko, bi rekli Zagorci) kao Žižekov Neki Drugi (ali ne alter-ego, nego nešto puno kompliciranije na kozmičkom planu. Svejedno, vrlo spooky). Taman vam Slavoj duhovito ukaže na neki detalj i probudi vam vlastitu lucidnost, a već u idućoj rečenici dometne što bi o tome rekao Lacan. Stvar tu ne prestaje, jer film nisu gledali samo njih dvojica kao Jedan Drugoga Žuđeni Objekti Subjekta, ili obratno, s njima je uvijek i Sigmund Freud, kao Treći, ili Onaj S Kokicama. I on gleda film s Jacquesom i Slavojom i obavezno dometne nešto svoje. Tu me režite: kad ide u kino, Slavoj sto posto na blagajni uvijek kupi tri karte. Jest, perverzno.

Ljubav pojela maca

I tako se sad vraćamo na Buldožere. Kad ste već pročitali čitavu knjigu i dobili uistinu izokrenut pogled na Hitchcocka, Lyncha, Spielberga i još stotinjak drugih (s malim “d”, opet me ne pitajte zašto) autora i naslova, i starih i novih, morate uvidjeti da tu nešto fali. Ti boga, uviđate ubrzo, nigdje nema ljubavi! Izgleda da je Žižek doslovno shvatio Buldožere: to je ona stvar o kojoj pjeva Čobi, to je ona stvar zbog koje plače Gabi. On (Subjekt), Lacan (Drugi) i Freud (Treći S Kokicama I Kokakolom) ni udruženim snagama nisu uspjeli iskopati ni mrvu ljubavi iz cjelokupne kinematografije. Zašto bi to bilo važno, koji mi je vrag (vidi se da nisam teoretičar)? Pa ne znam, možda zato što se 90 posto kinematografije, književnosti, politike, ratova i svakovrsnog ljudskog stvaranja i razaranja te najrazličitijih motiva vrti oko ljubavi: od banalnog cendranja u sapunicama do altruizma tipova poput Gandhija, od Helene Trojanske do astronauta koji se zaleti u meteor da spasi svijet? Možda je zato to nekakva ljudska situacija na koju bi se trebalo referirati kad ti stoji pod nosom u skoro svakom predmetu, ili uratku koji analiziraš? Jok, ma kakvi.

Žižek na dvije stotine stranica tekstova ljubav spominje samo tri put, i to jedva, kroz zube. Najprije u eseju o Ratovima zvijezda rezolutno kaže: “Moramo se riješiti starih platonovskih toposa ljubavi, kao Erosa...”. Moramo? Okej, ali zakaj? Moguće objašnjenje nalazimo na drugom mjestu, u tekstu o filmu Lomeći valove Larsa von Triera (ljubavnoj priči, ali to nije dovoljno pervertirano). Tamo Žižek opet spominje ljubav, ali u zagradi, da ne bi ispao Čobi ili, nedajbože, Gabi: “(baš kao u razgovoru gdje strastvena izjava ljubavi, koja bi inače izgledala smiješno ako bi bila iskazana izravno, može proći ako je uvijena u zaštitni sloj ironije)”. Tako da ovo napadno izbjegavanje da se uopće spominje, a kamo li problematizira ljubav kao motiv filmskih djela, ili bar motivacija likova, uistinu bode oči. Žižek će se bez problema izrugivati kršćanstvu, popljuvati budizam, obrušiti na kapitalizam, ali nikad neće, osim na navedenim mjestima, očito škrto i iznuđeno, spomenuti ljubav. To nas dovodi do trećeg spominjanja. U eseju Postoji li pravi recept za remake Hitchcockova filma govori o motivaciji glavnih likova Marion i Normana, pa kaže: “To se u teoriji zove istinska ljubav”. Eto, ‘ajde, bar u teoriji! No već u sljedećoj rečenici tezu pobije.

Call me stupid, ali ja tu psihoanalitičarsku bozu jednostavno ne mogu popiti. Koliko god bilo racionalno, ipak je invalidno, jer okljaštri nekoliko dimenzija čovjeka, bez nekog stvarnog razloga svede ga na crevca i ganglije. Ratio kao krajnji rezultat uvijek iskopa ono čime se bavi. Ako se bavi glavom, možda iščeprka štogod pametno, ako se bavi srcem, iskopat će nekakav ritam osjećaja ili barem nadahnuće, a ako se bavi crijevima, naravno da će iskopati – govno. Naime, ako je metafizika nešto “pseudo”, nekakva tlapnja i neka nerealizirana kljastost nas samih, zašto su onda “fantazije” ili podsvijest kao njihov “izvor” nešto “realno”? Ako kopaš po guzici, naravno da je “realno” da kad-tad iskopaš izmet! U međuvremenu, netko uvijek i iznova uporno proizvodi filmove koji se bave ljubavlju među ljudima (bogovima, robotima, kozmosima, svejedno). Je li Žižek onda briljantan analitičar ili tek pušač fore kojem je nešto bitno promaklo?

Osakaćene interpretacije

Naravno, ne smijemo smetnuti s uma da je cijelo vrijeme film za Žižeka interpretativni model s pomoću kojega govori o mnogim drugim stvarima. Ako ga “ljubav” kao fenomen ne zanima, to je legitimna stvar. Pa ipak se nemoguće oteti dojmu osakaćenosti njegovih interpretacija, dojmu koji se ne smanjuje kroz cijelu knjigu. Recimo, kad Benignijevu ulogu oca u filmu Život je lijep, to jest njegovu motivaciju u odnosu na sina kojeg želi poštedjeti strahote, Žižek interpretira, kao i obično, visokoparnim stilom: “Ne bismo trebali zaboraviti da Benignijev zaštitnički otac na neki način ipak postiže učinak simboličke kastracije: on djelotvorno odvaja sina od majke, uvodi ga u dijalektičku identifikaciju sa željom Drugog (njegovih vršnjaka), uvodeći ga na taj način u okrutnu stvarnost života izvan obitelji. Fantazmatski zaštitni oklop tek je dobroćudna fikcija koja sinu omogućava da se suoči... itd itd...”. Ali, stvarno! Totalno geeky i spooky u isti mah, kad od šume (teorijske podloge i intelektualne razigranosti) ne vidiš drvo (konkretan motiv u konkretnom filmu). Oni su u Auschwitzu, konju jedan! Kakva j…na kastracija, kakva dobroćudna fikcija i dijalektička identifikacija. Ubit će ih svakog trena, a čovjek svog sina – očajnički voli. I nije zato nikakav Čobi!

Može biti da se stvar podrazumijeva pa se samo bez veze uzrujavam. Ali to napadno odsustvo uzimanja ljubavi u obzir kao čimbenika bilo kakvog objašnjenja bilo čega oduvijek mi je bilo iritantno kod marksističkih materijalističkih dijalektičara i njihovih slijednika. Da parafraziram G. K. Chestertona, kojeg Žižek rado citira: “Od silnog nastojanja da sve objasne racionalno, na kraju smisle čitav sustav iracionalnih racionalizacija”. A od straha pred banalizacijom (“izjaviti ljubav bez pakunga ironije je opasno, jer čovjek ispadne smiješan”) ispadnu još komičniji. Uglavnom, slični primjeri, manje ili više drastični, nižu se u mnoštvu kroz ovu knjigu.

I zato, kad reagiram na taj “bijeg od ljubavi” ne smatram se uopće sentimentalnim bedakom, upravo suprotno, smatram se normalnim. Svaka baba na tržnici ipak nekako zna što je ljubav. Zato i gleda sapunice. Zato su joj uzbudljive i inspirativne. Ni ja ni potencijalni čitatelji Žižekova vodiča nismo ništa gori od bilo koje babe s tržnice. Žižekov pervertirani svjetonazor simpatičan je i duhovit, ali ima peh da ga logistički podupire lakanovski svijet fantazmagoričnih monstruma-apstrakcija jalove samo-sebe-objašnjavajuće intelektualizacije. Što ti vrijedi što je poneki uvid i valjan ako si sve potratio jednodimenzionalnom interpretacijom. Dopušteno je, upravo nužno, da čovjek neke stvari ne razumije zato jer ga nadilaze. Nije zbog toga potrebno svu realnost ljudskog statusa svesti na golo blato i, eventualno, na primordijalne instinkte. Isti taj Chesterton u svojoj Ortodoksiji kaže: “Misticizam održava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misterije, postoji i duševno zdravlje. Kad ih uništite, stvarate morbidnost”, i još malo dalje: “Sva je tajna misticizma u ovome: čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije”. Ali ne, dečkima to ne ide u tikvu. Radije izabiru morbidnost.

Sve je drek

Zamišljam da je Žižek, u mladosti dok je možda slušao Buldožere, zaključio kako je “sve to drek”. Kao za vraga, pojavili se lakanovci da mu podupru zaključak čitavim sustavom koji to teorijski dokazuje. A čuj, ako baš želiš dokazati da je sve govno, danas je to najmanji problem. Zato Žižek i kaže u eseju o Matrixu: “...Lacan je bio u pravu kad je tvrdio da prelazimo sa životinjskog stupnja na ljudski u trenutku kad životinja ima problema s tim što učiniti sa svojim ekskrementima, u trenutku kad su se oni pretvorili u eksces koji joj smeta”. Cinizam ovakva stava bezgraničan je poput “simbolične septičke jame”, kako Žižek doživljava onostrano. Sve bi još imalo smisla da nam je time otkriveno bilo što novo, ili barem uvjerljivije od svega drugog što nam može pasti na pamet. Ali ne, mi smo životinje i sav nam se univerzum vrti oko kakice. To me podsjeća na danas već otrcanu šalu mog djeda nakon što sam se vratio iz škole s prvom lekcijom iz darvinizma. “Ak’ si ti nastao od majmuna, nek’ ti bude, ja nisam”, rekao je djed (vidi također film Tko pjeva zlo ne misli K. Golika, kad je već riječ o kinematografiji). Zato možemo reći isto: ak’ si ti, Žižek, čovjek samo zato što ne znaš što bi sa svojim izmetom, nek’ ti bude. Ja sam čovjek zato što mogu prepoznati ljubav. Ne mogu je objasniti, ali je prepoznajem. I uopće me toga nije stid. I nisam zato Čobi, a još manje Gabi, piš’ me ti lepo vrit skupa s tvojim Vodičem...

Za one koji žele znati manje: ovaj put mali test iz popularne psihologije. Jeste li u stanju ozbiljno prihvatiti tvrdnju da se dvoje zaljubljenih oženilo, recimo, radi “ekonomije viška užitka kastriranih Subjekata tubitka pred Objektom realizacije Drugog kao Simbola”? Jeste? Jeste li sigurni? Zato su se vjenčali? Baš to je razlog? Onda nemam kud, moram citirati Rippera. Sorry Slavoj, ali “to je, jebi ga, ljubav”.