Ploča za koju će doznati jako malo ljudi

Zemljopis sasvim sigurno nije najpogodnija disciplina za analize različitih estetika pojedinih glazbenika, ali ga se ipak ne smije potpuno zaobići kod ocrtavanja širega konteksta. Prvi američki susjed – Kanada – za to je dosta dobar primjer, ako imamo na umu da joj je blizina najveće svjetske glazbene i društvene sile približila u Ameriku uperene oči i uši cijeloga svijeta. Tako su i kanadski glazbenici uvijek mogli računati na prednosti sustava spojenih posuda, a nisu im odmogli ni zajednički jezik, te iznimno poticajno gospodarsko stanje i politička situacija u kojoj si svatko može dopustiti da se potpuno prepusti svojim glazbenim snovima, odakle ima i osiguran povratak u sigurnu kolotečinu ako se stvari ne bi zadovoljavajuće razvijale.

Osjećajni bukači

Prije četrdesetak godina, na prijelazu šezdesetih u sedamdesete, na pozornici se pojavio niz izvrsnih kanadskih kantautora, na čelu s legendama kao što su Neil Young, Joni Mitchell ili Leonard Cohen. Posljednjih nekoliko godina svjedočimo pravoj eksploziji neovisne gitarističke pop glazbe iz Kanade, a vodi nedvojbeno skupina The Arcade Fire, kojoj se u kreativnim vrhuncima pridružuju i, recimo, Stars, The Dears ili Broken Social Scene – ako, zapravo, nisu i bolji. Naravno, popratna pojava takvih scenskih prigoda jest i proboj parazita koji svoje tržišne uspjehe ne zaslužuju kvalitetom pjesama. Ipak, postoji i mogućnost pristupa šire publike manje komercijalnim ili jednostavno bendovima koji albume objavljuju za diskografske kuće sa slabijim promotivnim sposobnostima.

Skupina Sloan, na žalost, nikada nije uspjela profitirati na račun drugih, iako je već postalo jasno da se njihove sjajne pop pjesme nekim čudom nikako ne mogu probiti do šireg slušateljstva. Početak devedesetih mikroskope je bio usmjerio prema nekim drugim regionalnim središtima, kao što je onaj u Seattleu, tako da se skupina dobroćudnih power-pop momaka mogla osloniti samo na svoje melodije i gitare. Na početku fascinirani i klasičnim pop bendovima, kao što su The Beatles ili Big Star, te bučnim inovatorima Sonic Youth ili Dinosaur Jr, na svojem se nastupnom EP-u Peppermint grupa Sloan predstavila kao osjećajan bukač, zvukom ne toliko dalek od tadašnjeg identiteta Teenage Fancluba. No, tijekom godina njihovo se glazbeno ruho sve više bojilo mirnijim bojama, a pročišćavanju zvuka pridonijelo je i pomirenje s nedostatkom velikih prodajnih brojki. Računamo li i jako dobar živi album 4 Nights At The Palais Royale, Never Hear The End Of It je deveti album ove skupine, kojim pokazuju kako se ni nakon petnaest godina nisu nimalo potrošili, te da bi dosta lako mogli nastaviti još nadahnutije i razigranije.

Raznolik žanrovski spektar

S obzirom na to da su sva četvorica članova – i gitaristi Patrick Pentland i Jay Ferguson, i bubnjar Andrew Scott i basist Chris Murphy – plodni i spretni autori, ne čudi što su na novu ploču stavili čak trideset pjesama, kao što su to nekad znali činiti Guided By Voices. No, za razliku od GBV-a, koji bi to napravio u otprilike pola trajanja, Sloan na Never Hear The End Of It svira punih osamdeset minuta, a to vrijeme proleti bez ikakva osjećaja zamora. Jednostavna matematika govori nam da su mogli ploču podijeliti u dva dijela i dobiti dvije sjajne četrdesetominutne ploče s po petnaest pjesama, što bi ih sigurno učinilo prohodnijima, i zbog čega njihovoj tvrdoglavosti treba očitati bukvicu. Ali, shvatiti situaciju iz druge perspektive, one koja cijeni nekalkuliranje radi radosti stvaranja i sviranja glazbe, znači toj premalo cijenjenoj grupi dati i dodatne kredite.

Žanrovski spektar na ploči ponovo je raznolik, ali ne i pretjerano širok, s obzirom na to da se gotovo svaka pjesma može pratiti unatrag do bijelog albuma The Beatlesa, bilo da je riječ o gitarističkim power-pop ubodima kao što su Before The End Of The Race ili Ill Placed Trust (u kojima Sloan zvuči poput Badfinger ili The Raspberries), o dirljivim baladama Live The Life You’re Dreaming Of i Light Years, ili o raskošnijim naslovima kao što su Flying High Again i Listen To The Radio, u kojima je svoje prste mogao imati i Todd Rundgren. U svakom slučaju, skupina Sloan snimila je još jednu jako lijepu ploču, možda i najbolju u karijeri, a to što će za to doznati jako malo ljudi nekako je prikladno kada govorimo o toj grupi.