Mario Kikaš  

Plodovi javne televizije

Vijest o smrti britanskog književnog i kulturnog teoretičara, kritičara i “javnog djelatnika” Richarda Hoggarta, promakla mi je u kakofoniji medijski prisutnijih i glasnijih nekrologa koji su nas, nažalost, zadesili proteklih tjedan dana. Kad bolje razmislim, i u nekoj vlastitoj bibliografiji ili čitalačkoj memoriji, Hoggart je često ostajao jedinica iz literature uvoda u kulturalne studije ulomkom iz svoga djela The Uses of Literacy; ime koje se vezalo uz osnivanje CCCS-a u Birminghamu ili pak famozni sudski proces protiv opscenosti romana D.H. Lawrencea Ljubavnik lady Chatterley. Spomenutu neslavnu epizodu iz britanske juridičke prakse, ekranizirao je BBC 2006. godine, a Hoggartov lik i njegovo svjedočenje o “puritanizmu” Lawrenceova romana, igrao je David Tennant. To inače stoji u svakoj iole ozbiljnoj crtici koja je popratila vijest o smrti Richarda Hoggarta u devedeset i petoj godini života nakon duge bolesti i demencije.

Od BBC-A... Ono što je manje poznato, uloga je Richarda Hoggarta u kulturnoj politici i održavanju pogona BBC-a kao jedne od najvažnijih britanskih javnih institucija i jedne od malobrojnih koja je prefiks britanskoga pokušala kroz vlastitu povijest i realizirati stvaranjem decentralizirane infrastrukturne mreže javne televizije, ali i njenog sadržaja. Richard Hoggart je aktivno sudjelovao u javnim raspravama, ali i kroz službena povjerenstva koja su se bavila budućnošću kako ovog medija, tako i medijskog i televizijskog tržišta u cjelini. Ostaje tako bibliografski podatak da je kao supotpisnik Pilkingtonova izvještaja iz 1962. godine doveo do osnivanja BBC 2 upućujući kritiku “populizmu” i “amerikanizaciji” ITV-a, jedine dotadašnje komercijalne televizije u Velikoj Britaniji koja će kasnije uz Murdochov SKY postati i glavni igrač na tržištu televizijske zabave. Bio je to začetak kritike promjene britanske kulture pod desantom američke popularne kulture koja je u osnovi Hoggartova analitičkog i autorskog rada.

Prošlog tjedna, londonski Guardian, vjerojatno dijelom potaknut i viješću o smrti Richarda Hoggarta, donosi opširan izvještaj o stanju na BBC-u iz pera novinarke Charlotte Higgins. U članku koji se ne libi stalno isticati “britanskost” [britishness] te institucije što dobiva posebnu političku težinu u kontekstu referendumske kampanje o neovisnosti Škotske, Higgins daje ekstenzivnu povijest BBC-a mapirajući periodična mjesta stalnog sukoba između zahtjeva za ukidanjem TV pristojbi i zaštite BBC-a kao najveće institucije britanske kulture. A između tako uspostavljenog binarizma, dešava se život televizije; zaseban svijet pun paradoksa i kontradikcija. S jedne strane otkrića kriminalne prošlosti slavnih voditeljskih figura koje su vlastitu poziciju na BBC-u iskoristile za napastovanje i silovanje maloljetnica i maloljetnika. S druge strane javna institucija za čiji se opstanak vrijedi boriti upravo zbog potpuno tabloidiziranog medijskog tržišta kojem je dobro došlo da kriminalna nastranost bivšeg voditelja Top of The Popsa skrene pažnju sa sivih i crnih zona u koje oni svakodnevno zalaze u pohodu na žuti sadržaj. Čitajući tako opširan izvještaj novinarke Guardiana protkan intervjuima sa zaposlenicima BBC-a, ali i oštrim oponentima javne televizije i načina njena financiranja, nisam se mogao oteti dojmu da čitam tekst koji se uz nominalne i minimalne promjene može primijeniti i na stanje na HRT-u. Pogon je to koji je zbog svoje nedavne prošlosti “državne televizije”, ali i organizacijske i sadržajne sadašnjosti “javne televizije”, također teško braniti. Ali i nužno. Kad se podvuče crta ispod trenutne medijske situacije ili, ne daj bože, ode korak dalje u predviđanja njene budućnosti, ostaje vrlo malo toga na što vrijedi upozoriti i odrediti sintagmom “javnog sadržaja” čiji značaj seže onkraj trenutnog zadovoljenja dokoličarskih potreba ili slatkog i brzo probavljivog medijskog sadržaja.

...do Prisavlja O organizacijskim zastranjenjima, nepotizmu, lošem poslovanju, crnoj i žutoj kronici koja se vezuje uz citadelu na Prisavlju, čitamo otkad pratimo medije. Jer HRT doista funkcionira kao svojevrstan zaseban svijet, arhitektonski izdvojen i zaštićen od većeg ili ikakvog utjecaja javnosti čijom se etiketom služi tepajući si sintagmom “javne televizije”. Nedavni slučajevi internih sukoba oko dopisničkih mjesta ili pak samoubojstvo Snježane Abdurahmanović te zavjet šutnje koji je uslijedio, samo su najnoviji iz palete HRT-ovih proizvoda koji ukazuju na suštinske paradokse s kojima se suočavamo kada govorimo o potrebi za javnim RTV servisom kao (skoro) jedinim medijem koji još može ponuditi sadržaj od javnog značaja. Pritom, svaki razgovor ili pokušaj izricanja ili oblikovanja stava o HRT-u od vas traži neku vrstu insajderskih informacija s kojima, nažalost, ne raspolažem. Ne zato što ne želim, nego zato što mislim da raspravu o medijima općenito, a pogotovo o HRT-u, treba podići na razinu višu od kuloarskih i kafanskih dovikivanja i kadrovskih rošada. Jer HRT se tiče svih nas – i opet, ne samo zbog regresivnog poreznog koncepta RTV-pristojbe kojom iz svog džepa održavamo taj pogon, nego jer je riječ o javnoj instituciji svih građana ovog političkog entiteta. A bojim se da je taj detalj nekako nestao u posvemašnjoj reprezentacijskoj krizi domaće demokracije, ako takvo nešto uopće postoji.

Lakši i kraći put rješavanja tog paradoksa, išao bi ignorantskim optužbama na račun tabloidne konkurencije koja vreba nad svakim tračom s Prisavlja da bi ga fabricirala u priču za vlastite naslovnice što je u jednom trenutku od HRT-a načinilo topos s puno seksa i krvi i malo pameti. No, kao što velim, potrebno je napraviti korak nazad, svojevrsnu distancu od sagledavanja međuljudskih odnosa i transakcija među klanovima ili pismonoške linije s Markovim trgom. Bojim se da su problemi “organizacijske prirode” povezani i s kadrovskim pitanjem, ali i nama gledateljima važnije – sa sadržajnim pitanjem i da se ta tri aspekta ne mogu sagledavati izolirano. S druge strane taj koloplet se pak ne može izolirati iz “općeg stanja u društvu” i politika koje se tiču drugih resora ili institucija koje bi trebale obavljati javnu funkciju što je u ovom, kako Ladislav Tomičić kaže “vremenu ukidanja”, sve teže i teže.

Uzgoj i odgoj javnosti U takvom kontekstu, sadržaj javne televizije se može postaviti ili kritički prema općim tendencijama vremena (pa i njenim manifestacijama na vlastitom tkivu) ili proizvoditi okamenjen sadržaj naučenih općih mjesta koji se svakodnevno plasira, a da ga se ne ide propitivati. Taj drugi slučaj, nažalost, dominira i sadržajem javne televizije uz par iznimki koje na pravi način oslikavaju ovu vezu između televizijske forme, televizijskog sadržaja i javne uloge tj. nedostataka javne uloge koji se time nadomješta.

Kako sam početkom teksta zazvao Richarda Hoggarta u nekoj vrsti invokacijsko-nekrološkog gesta, za zaključak mi se čini prikladnim zazvati njemu blisku autorsku figuru koja je bila jednako zaokupljena tada novim medijem – televizijom. Riječ je o Raymondu Williamsu čiji doprinos ranim izučavanjima televizijskog medija i njegovih društvenih implikacija, svakako značajan. No, u ovom slučaju, prizvat ću njegov elementarniji i leksikografski rad. U svom Pojmovniku (Keywords: A Vocabulary of Culture and Society) pod pojmom kultura donosi iscrpnu etimološku, ali i semiotičku analizu upozoravajući na mnoštvo značenja i pojavnosti koje je taj pojam imao i ima u engleskom jeziku, ali i na njegovo ishodište u jezičnoj artikulaciji poljodjelstva što se kasnije širi i na ostale, tobože “više”, potrebe ljudskog razvoja. Međutim, u programu HRT-a, ta dva značenja se spajaju u, po mojoj skromnoj procjeni, najboljoj i “najkulturnijoj” emisiji: Plodovima zemlje. Emisija s višedecenijskom poviješću i terminom emitiranja – nedjeljom poslije podnevnih vijesti, jedna je od malobrojnih primjera ispunjavanja javnog sadržaja na HRT-u, ali i jedini primjer kontinuiteta jedne takve misije i emisije. Bez imalo pretjerivanja, arhiv Plodova zemlje, povijesni je dokument transformacije domaćeg sela kroz različite eksperimentalne pokušaje od socijalističkih manevriranja koja su završila s idejom okrupnjivanja proizvodnje u kombinatima do trenutne privatizacije kombinata, ukidanja poticaja, prilagođavanja evropskim direktivama i konačnoj potpunoj destrukciji sela i novog ciklusa pauperizacije seoskog stanovništva. Riječ je i o jednoj gotovo literarnoj sagi o sustavnoj destrukciji ekonomskog i socijalnog prostora, ali i kritici politika koje su do toga dovele.

Novinarski rad tima Plodova zemlje predvođenih Mladenom Stubljarom te nekolicinom “terenaca” iz lokalnih dopisništava HRT-a (koja se također ukidaju novim planom rekonstrukcije ove kuće), nekad mi se čini kao realizacija arhivirane udžbeničke ilustracije novinarskog terenskog posla. Njihov rad često graniči s onim osnovnim etnografskim libidom upijanja sredine i njenih ekonomskih i socijalnih kontradikcija koje su puno vidljivije nego u urbanim okvirima. Gotovo arhaična forma priloga i njihovih najava kao da se suptilno opire često ponavljanim zahtjevima novopostavljenog ravnatelja i bivšeg menadžera Microsofta za digitalizacijom i novom tehnologizacijom HRT-a što je svakako nužno, ali ju je jednako nužno uskladiti s potrebama i nekom širom slikom uloge HRT-a u javnosti i s obzirom na tu javnost. A ta slika postoji, kao što u svim kolektivima javnih institucija u “vremenu ukidanja” postoje ljudi ili skupine ljudi koji imaju sliku svoje uloge u društvu i instituciji koja treba tom društvu služiti. Ekipa oko Plodova zemlje uskladila je tu svoju ulogu ne samo s vlastitim novinarskim poslanjem nego i s potrebama “javnosti” kojoj su oni prvenstveno okrenuti – javnosti ruralnog područja koje smo često posve izostavili sa vlastitih kognitivnih mapa.

Zato, kad me netko idući put priupita koju seriju da mu preporučim ili koju sam seriju zadnju skinuo s torrenta, moj odgovor će biti vrlo jednostavan: Plodove zemlje