Какая, к черту, сверхцивилизация? Что это за сверхцивилизация, которая тычется в нас, как слепой котенок? Зачем вся эта бессмыслица? Этот мой следователь, да еще с коньяком... Бабы эти Захаровы... Где основной принцип разума: целесообразность, экономичность?.. - Это частности, Дима, - тихо сказал Вечеровский. - Зачем мерить внечеловеческую целесообразность человеческими мерками? И потом, представь себе: с какой силой ты бьешь себя по щеке, чтобы убить несчастного комара? Ведь таким ударом можно было бы убить всех комаров в округе разом. Вайнгартен вставил: - Или, например: какова целесообразность постройки моста через реку с точки зрения щуки? - Ну, не знаю, - сказал Малянов. - Нелепо все это как-то.
Naišao sam u nedavno novinama na prikaz engleskog prijevoda jednog romana braće Strugacki. Ta su braća ruski znanstveno-fantastični pisci koje sam svojedobno s užitkom čitao; Arkadij je živio 1925-1991, a Boris 1933-2012. Tko nije fan znanstvene fantastike zna ih možda po filmu Tarkovskoga “Stalker” (1979), snimljenom po njihovu romanu i scenariju; tko jest fan, čitao je “Teško je biti bog” (1963) i “Golać na urvini” (1966; potonji je roman Hrvatska enciklopedija, u napadu ćoškaste filologije, odlučila prekrstiti u “Puža na nizbrdici”, iako u Issinu haiku na koji aludira naslov, i koji je uzet za motto, puž golać “tiho, tiho polzi / ... po sklonu Fudzi / vverh” - dakle, uzbrdo po padini gore Fuji).
Tram-tararam Knjiga Strugackih koje je novi prijevod nedavno objavio njujorški izdavač Melville House (“u necenzuriranoj verziji”) zove se izvorno “Milijardu godina do kraja svijeta”; u New Yorku su naslov, valjda uredničkom odlukom, promijenili u “Definitely Maybe”. Strugacki su roman napisali 1974, a srpski je prijevod objavljen 1988. Visoko u nekom lenjingradskom neboderu, za paklene ljetne žege, jedan astrofizičar poslao je ženu i sina na odmor u Odesu, a sam radi na matematičkom modelu “interakcije zvijezda s difuznom galaktičkom materijom”; na rubu je rješenja - a onda počnu iskrsavati neobjašnjive smetnje, jedna za drugom i jedna napasnija od druge, isprva banalne, ali ubrzo sve čudnije: od krivih telefonskih spojeva, preko nenaručene dostave jela i pila, posjete zanosne ženine školske prijateljice, samoubojstva zagonetnog susjeda i kasnijeg groteskno-zastrašujućeg susreta s nadležnim “organom”... do stabla visine nebodera koje iznikne preko noći. Štoviše, astrofizičar ustanovi da nije jedini kog muče neobjašnjive smetnje. Barem pet njegovih poznanika-znanstvenika, uključujući i kasnijeg samoubojicu, jednako zauzetih posve različitim i ničim povezanim problemima, jednako na pragu otkrića, bivaju gađani u vlastite slabe točke. Nekog zapada mrkva, nekog batina, ali cilj i poruka svuda su isti: pustite to čime se sada bavite (ma bio to i “materijal za Nobela”); uzmite bilo koju drugu temu, samo ne tu. Usporedivši iskustva, kolege isprva sumnjaju u zavjeru, u zloćudnu aktivnost tajnih organizacija neprijatelja napretka. Postupno se, međutim, ukazuje još strašnija mogućnost - da protivnika i nema, da njihova otkrića naprosto nose potencijal narušavanja “homeostatskog kozmosa”, odnosa silnica kojim se svemir održava u ravnoteži i nepromjenjivosti, te se tako suprotstavljaju nečemu sličnom sili teže ili zakonima termodinamike. Kako pritisci rastu, znanstvenici jedan po jedan kapituliraju, ostajući pritom i svjesni sramote svoje kapitulacije (“od ljudi postaju meduze”) - to jest, kapituliraju svi osim jednoga...
Lifčik Za svakoga tko zna barem slabo čitati ruski, internet je blagoslov. Ne znam za najnoviju literaturu, ali od starijih stvari tamo se može naći, rekao bih, sve: i klasici i samizdati, i ono što smo u Jugoslaviji čitali u nepouzdanim prijevodima, i u nepouzdano “skraćenim” verzijama. Braća Strugacki - kojih su najpopularniji romani tijekom tridesetak godina objavljeni u preko dva i pol milijuna primjeraka samo na ruskom - dodatno su blagoslovljeni odanim obožavateljima, koji su na adresu rusf.ru/abs/ stavili pravi rudnik, sabrana i komentirana djela dvojice pisaca (u svim kombinacijama: romane, priče, scenarije, publicistiku, prijevode, djela objavljena pod pseudonimima, fan-fiction - odnosno, tako je barem bilo do 5. svibnja ove godine, kad je cijeli taj rudnik, praktički pred mojim očima, premješten na internetsku knjižaru litres.ru). Ondje sam također našao “necenzuriranu verziju” romana “Milijardu godina do kraja svijeta” i pročitao je, nakon puno godina, ponovo (nije išlo sasvim lako, ali naučio sam, među ostalim, da ruski lifčik znači grudnjak; takav je zaboravljeni ili podmetnuti lifčik - koji je, usput budi rečeno, cenzura brisala 1974. - odigrao krupnu ulogu u astrofizičarevim neugodnostima).
Čitalačka zabava uvijek je privlačna tema. Ali kratak ponovni posjet pokojnoj braći donio je i zrnce spoznaje. Tih šezdesetih i sedamdesetih godina Strugacke je intenzivno privlačio motiv susreta s nerazumljivim, s tuđim; no, ne susreta u kojem to nerazumljivo i tuđe biva objašnjeno i pripitomljeno, nego onoga koji nerazumljivošću i tuđinskošću počinje i završava; motiv susreta sa sustavom čije neke osobine opažamo, ali nemamo pojma što ih uzrokuje, po kojem pravilu, i čemu sve to služi. Kako su to definirali Strugacki: “Dogodilo se, a zašto i kako - nije bitno; ne radi se o tome, nego o onome o čemu je priča.”
I do, i posle Kao književni postupak, pa još u njihovoj izvedbi, ovaj pristup funkcionira savršeno. Nepoznato i nerazumljivo – to je ono što romane Strugackih i dalje drži na životu, to je ona zagonetka koja u njima i dalje ostaje neodgonetnuta i zato intrigantna. Kao društveni fenomen, možemo se, naravno, pitati zašto je tema susreta s nepojmljivim-koje-ostaje-nepojmljivo bila uzbudljiva upravo u tom vremenu i u tom (sovjetskom, hladnoratovskom) kontekstu. Označava li nepojmljivo sam sovjetski totalitarni režim, koji nepojmljive ciljeve provodi preko i suviše pojmljivih, zločestih ili glupih pijuna? Ili je nepojmljivo “onaj drugi” svijet, sa svojim (kako danas znamo) briselsko-birokratskim formularima i korporativnim “outputima” skoro jednako idiotski i za ljudske sudbine nezainteresiran? Strugacki sami kažu (govoreći o nepojmljivom iz “Golaća na urvini”): “Šuma je - budućnost o kojoj ništa ne znamo; znamo samo da neće nimalo sličiti našim pretpostavkama. I ne možemo reći hoće li svijet budućnosti biti dobar ili loš - on će nam biti beskrajno tuđ.”
Budućnost je stigla naprečac i, u potpunom skladu s predviđanjima, pjevala je sasvim drugačiju pjesmu. Ono što je 1970. bilo nezamislivo - objaviti romane koje su Strugacki, svjesno i sa svim mjerama opreza, pisali “za ladicu”, romane čije im je izdavanje u inozemstvu donijelo više štete nego koristi - to je 1990. postalo ne samo zamislivo, nego i irelevantno. Nijedan “redaktor” nije više iz teksta pedantno brisao ni grudnjake, ni “knjavanje” (ranije na indeksu kao znak moralno upitnog ponašanja), ni ime “don Rebija” (kao anagram od “Berija”) - zato što su činovi tiskanja i čitanja iznebuha svoju simboličnu vrijednost transformirali u tržišnu. Prevrednovanje svih vrijednosti. Pojava i dostupnost onoga što su Strugacki i deseci njima sličnih desetljećima pisali za ladicu “nisu proizveli ni buku ni senzaciju, i, općenito, jedva da ih je zapazila čitalačka publika. Naglo je nastupilo novo vrijeme, pojavio se novi čitatelj - nastavši gotovo u času, kao da se prezasićena otopina pretvorila u kristale - i pojavila se potreba za novom književnošću, književnošću slobode i ravnodušnosti, koja je trebala zamijeniti onu ‘književnost ispod ruševina’; ali ta se nova nije pojavila, nažalost, do dana današnjeg.”
Iz perspektive štuke Lupingom kakav se u znanstvenoj fantastiku zna dogoditi, djela koja govore o budućnosti postala su tako svjedočanstvima prošlosti. Još intrigantnije: govor o nepojmljivoj budućnosti postao je svjedočanstvom jednako nepojmljive prošlosti (to dobro pokazuju komentari Strugackih o nekad neprihvatljivim izrazima i motivima, o nekad neprihvatljivim interpretacijama, pa i o samom načinu života i rada u Sovjetskom Savezu šezdesetih i sedamdesetih).
Nepojmljivost prošlosti, tuđinskost prošlosti. To je ono zrnce spoznaje dragocjeno filologu. Jer, kako znamo, obzirom da se od znanstvenika očekuje rješavanje problema, i filolozi - i svi ostali njima slični – nastoje, kao znanstvenici, riješiti probleme svojeg područja. A kako je njihovo područje prošlost, valja ne samo objasniti što se dogodilo, nego i reći zašto se i kako dogodilo. To “zašto i kako” često ispada, međutim, nekako nezadovoljavajuće. Ili je naglašeno pozitivno, pa dobivamo povijest genija i talenata, velikih ljudi i velikih ideja, ili je lagano cinično, pa se velike ideje redovno pokazuju kao krinka za sitne, prvenstveno materijalne i karijerne interese (“konstruiranje identiteta”, “put do nadarbine”); ili je sve skupa neutralno, pa ne saznajemo ništa osim da se pločice domina opet premještaju po stolu. U takvoj situaciji, začudni luping braće Strugackih - po replici iz “Milijardu godina do kraja svijeta”: “Kako da si štuka objasni svrhu gradnje mosta preko rijeke?” - dolazi kao otrežnjenje i upozorenje. Štuka gradnju mosta prvenstveno vidi kao enigmu. Ne vidimo li enigmu u prošlosti (i sadašnjosti, i budućnosti), uvjerimo li sebe i druge da je sve jednostavno i jednoobrazno – ili pak da ništa nije – ode mast u propast. Ode puž meduzama.