16.12.2004.

Nina Čalopek  

Pobjeda glasa

Naziv – ne da bi se zazvalo Boga ili neku višu nadčovječnu i nadzvukovnu silu nego – samo da bi se zazvalo. Glas se želi proderati, uskliknuti! Želi pokazati svoju radost što može, baš to, uskliknuti! Glas za zvuk i kroz njega želi dati glazbu, onu najčišću i najbožanstveniju, onu koju može proizvesti samo ljudski organ.

Larpurlartistička funkcija glasa često se gubila pod pojmovnim određenostima riječi. Njezina jedinstvenost – mogućnost stvarnog izvanglazbenog progovaranja – gazila je njezinu estetsku apsolutnu glazbenu primarnost i prijetila propadanjem, uništenjem. Stvaranjem glazbenih vrsta, kao što je opera, koje teže utopijski neostvarivom jedinstvu svih umjetnosti (prisjetimo se samo Wagnera), često su vodile do polemika o odnosu glazbe i riječi. Prvotna firentinska opera nastajala je na prijelazu 16. u 17. stoljeće, u vremenskom okruženju kada je razumljivost teksta i kroz madrigalističko uglazbljivanje žanrovski najraznovrsnije poezije, ali i kroz donesene odredbe Tridentskog koncila, stvarala svoj ugled i postajala glazbi “gospodarica”. No, opera je proizvela svoje vlastite hirove – virtuozne pjevače, koji nisu posustajali da iskorištavanjem glazbe dođu na dobar glas.

Dinamičko-gestička logičnost

No, glazbenost glasu vratio je kroz najfinije prepoznatljivosti Mozart. Njegove glazbene igrarije, koje nas probadaju svojom dubinom i rafiniranošću, Ave verum i Veliku misu u c-molu, Zbor Hrvatske radiotelevizije i komorni zbor Ivan Filipović pod dirigentskim vodstvom Tončija Bilića te uz Varaždinski komorni orkestar iznijeli su na zadovoljavajući, ali još nedovoljno glazbeno isprofiliran način. Dramatika i kompleksnost Mozartove mise jasno je bila prikazana. Snažniji dijelovi nisu nedostajali, ali suptilnost i poigravanje zvukovnim grozdovima ponekad je bila zamućena jakošću zborskoga glasanja. No, ne može se poreći dinamičko-gestička logičnost kojom je zbor pratio te se ispreplitao sa solistima, što nikako nije bio slučaj s orkestrom. Važna problematika, koja se u posljednje vrijeme pojavljuje ne samo u vezi s Varaždinskim komornim orkestrom, a proizlazi iz preklapanja, odnosno generacijskih prijelaza/promjena u sastavu uvaženih hrvatskih ansambala, dovodi do stagniranja, a ponekad čak i do srozavanja izvoditeljske razine. Sigurno je da takve fuzije dovode do novog pritoka ideja i mladenačke potencije, ali bez konstantnosti određenog sastava ne može se niti se neće postići kontinuiranost rada i kvaliteta izvedbi.

No, ono što je najviše pridonijelo ugodnoj zvučnosti Mozartove Mise u c-molu svakako su vokalni solisti. Mezzosopranistica Renata Pokupić, besprijekorna glazbena diva, svoju hrabrost i spremnost na realizaciju glazbenog ekspresiviteta pokazala je prodornim, tehnički samosvjesnim glasom. Ugodno su iznenadili i tenor Ivan Turšić, te bas Ante Jerkunica u završnom Benedictusu, kojim je svih četvero solista čaroliju privelo kraju.

Predanost i suptilnost ekspresiviteta

Posebno se istaknula mlada sopranistica Ivana Kladarin, koja je, uz zamjetnu ulogu u Mozartovoj misi, nastupila i povela glavnu riječ u Caris Mere (Oplakivan vjetrom) suvremenog gruzijskog skladatelja Giye Kanchelija. Doživljaj ovog bolnog, snažnog, ali u svojoj patnji uvijek pribranog i ponosnog djela, koje iskorištava sve mogućnosti zazivanja glasa i njegovog izrastanja i prerastanja instrumentalnih ograničenosti zvuka viole, nije bio potpun. Predanost i suptilnost ekspresiviteta Ivane Kladarin bila je poljuljana svirkom violista Milana Čunka, koji je borbu viole sa svojim zvukovnim mogućnostima možda shvatio predoslovno, ali se prebrzo i premlitavo predao. Razmatranje glasovne zvukovnosti ponudio nam je i Frano Parać u zborskom djelu Pacem, kroz romantičan i poetiziran pristup, kojeg je zbor uz pratnju gudačke sekcije orkestra izveo tehnički dosta dobro, ali i s nedovoljno izraženim stavom o humanosti zvuka kao najglavnijeg elementa ove skladbe.

Nevjerojatno krhak i lomljiv, mnogostruko i višekratno iskorištavan i pobijan pjevani zvuk – glas, ponovo je pokazao da ima neka svoja mistična i duboko u ljudskoj prirodi ukorijenjena svojstva, koja nas nanovo primamljuju i ushićuju. Pobjeda glasa proizašla je i iz ovoga koncerta, iako se nije kvantitativno i kvalitativno koncentrirano ovladalo svim apsolutno umjetnički bitnim karakteristikama, nego se ponegdje ostalo na tehničkom sagledavanju glazbene problematike.