Miroslav Cmuk  

Pobjeda u nevidljivosti

Mihaela Majcen Marinić, Prema novoj animaciji, Meandar Media, Zagreb, 2014.

Za početak, pitalica laka za dobroga đaka: što povezuje vestern, strip i animirani film?, "Svugdje je prisutan Lucky Luke!", reći će dežurna sveznalica i, naravno, pogoditi. No poveznica tih umjetničkih formi je, nažalost, i uvriježeno mišljenje da ih pretežno stvaraju i konzumiraju muškarci, jer su upravo muškarci njihovi glavni protagonisti. I zaista, u stripu su glavni junaci muškarci, dok žene imaju sporednu ulogu pomagačica ili odmagačica u divnom zdanju. Jasno, uvijek ima iznimnih iznimki, i u stranom i domaćem stripu: Zlatka, Borovnica, Jasna, Durica, Axa, Klara,... U vestern filmovima glavni je lik većinom osoba muškoga spola, no nađe se i nekonvencionalnih naslova u kojima dominiraju žene2, dok je redatelj gotovo uvijek muškarac.3 U animacijskim vodama, u doba Zagrebačke škole crtanog filma prevladavali su muškarci (Zlatko Grgić, Nedeljko Dragić, Dušan Vukotić, Borivoj Dovniković Bordo, Ante Zaninović, Vlado Kristl,...), što jasno govori i naslov knjige Nenada Pate Majstori zagrebačkog igranog filma (Vedis, 1996.); u toj je knjizi nešto prostora posvećeno majstoricama Eli Kolman (bila je zadužena za kopiranje i koloriranje na celu) i Ingi Kolar (imala je funkciju kopista-fazera), dok ostatak zauzimaju muškarci. Zajedničke fotografije zaposlenika Zagreb filma pokazuju da je bilo više žena zaposlenih u tadašnjoj tvornici animiranih filmova (žene su vidljive i u Vukotićevom animirano-dokumentarnom filmu 1001 crtež), ali muškarci su se daleko više isticali umjetničkim angažmanom. 

Renesansa animiranog filma Danas se situacija promijenila nabolje na polju animiranoga filma i stripa: sve je više žena koje se samostalno izražavaju stripom (Ivana Armanini, Dunja Janković, Nina Bunjevac, Ivana Pipal, Sonja Gašperov, Sara Divjak,...), a i prisutnije su kao priznate autorice u svijetu animacije (Helena Bulaja, Liza Abramović, Petra Zlonoga, Lea Vidaković, Antonija Veljačić, Ivana Jurić, Dea Jagić, Jelena Oroz, Aleksandra Rotar, Irena Jukić Pranjić, Helena Vukšić Klakočar, Ana Hušman, Lea Dragić,...). Magda Dulčić debitirala je 1982. godine animiranim filmom Zimska želja, dok je Ljubica Heidler debitirala 1984. godine animiranim filmom Lav i miš, a iste je godine stvorila naslove Lisica i gavran, Lisica i roda te Prsten na morskom dnu. O navedenim animatoricama i njihovom stvaralaštvu na polju animacije podrobnije informacije nalaze se u knjizi Prema novoj animaciji Mihaele Majcen Marinić (1974.), koja je doktorirala temom o suvremenom hrvatskom animiranom filmu. 

Autorica kronološki opisuje razvoj animiranih filmova u Hrvata, no u knjizi je zastupljen i leksikon autora animiranih filmova (djelatnih od 1982. do 2011. godine), adresar ustanova vezanih uz animirani film u Hrvatskoj te iscrpna filmografija hrvatskog animiranog filma od 1982. do 2011. godine. Konačni rezultat je opsežna studija koja pokazuje da je sve više žena koje stvaraju i studiozno proučavaju animirane filmove. 

Na početku autorica u osnovnim crtama opisuje početke animacije te vrtoglavi razvoj i uspjeh Zagrebačke škole crtanog filma, nakon čega kronološki analizira stanje animacije u Hrvatskoj nakon vrhunca Zagrebačke škole, te nabraja razloge zašto je došlo do pada proizvodnje animiranih filmova u osamdesetim godinama: a) atmosfera opće krize u državi; b) nepovoljni ekonomski uvjeti; c) loši poslovni potezi Zagreb filma; d) prevlast administracije nad stvaralaštvom; e) oslabljen priljev novih autora u animirani film; f) odlasci autora iz zemlje; g) prestanak funkcioniranja Zagreb filma i h) pojava novih, manjih tvrtki koje se počinju baviti animiranim filmom. Autorica ne ostaje na nabrajanju razloga, već podrobno i bez ideoloških primjesa objašnjava političku, društvenu i kulturnu situaciju neovisno ide li ili ne na ruku animatorima, u bitnim crtama opisuje lik i djelo ondašnjih animatora te navodi pojedince koji su poticali stvaralaštvo. Pri izlaganju ne iznosi neprovjerene priče, već se drži činjenica. 

Pojava novih filmskih festivala (Dani hrvatskog filma, Motovun film festival, Međunarodni festival novog filma,...), osnivanje amaterskih klubova (Foto kino video klub Zaprešić, Kinoklub Karlovac, Kinoklub Split) te razvoj digitalne tehnologije u devedesetim godinama važniji su elementi koji animaciji pružaju nove djelotvorne prostore. Majcen Marinić navodi Magdu Dulčić4 kao najznačajniju animatoricu devedesetih godina, no spominje i druge autore koji su postizali uspjehe – Goce Vaskov[4], Danijel Šuljić, Ana Marija Vidaković, Dušan Gačić, Stiv Šinik, Štef Bartolčić, Milan Trenc, Goran Sudžuka, Nicole Hewitt i dr. 

U poglavlju Renesansa animacije nakon 2000. godine autorica analizira projekte koje su ostvarile televizijske kuće (HTV, Nova TV) i manje produkcijske kuće (Studio Kenges, Kreativni sindikat, Ater studio, In fine, 4 film, Diedra, Alt F4, Ars Animata Studio, Studio Pangolin) te navodi postignuća novih animatora koji su se u radu služili klasičnim tehnikama, kompjutorskom 2D i 3D animacijom te eksperimentalnim metodama. U poglavlju Sinteza Majcen Marinić predočava sličnosti između tradicionalnih i novih animiranih filmova, te naglašava da su mnogi animatori crpili ideje iz drugih djela: "Posezanje za književnim djelima kao inspiracijom, polazištem ili jednostavno podlogom za animirano-filmski izričaj vrlo je često u animaciji, kako u prošlosti tako i u suvremenim ostvarenjima kod nas i u svijetu." (str. 99)

Sporo ali sigurno do priznanja Prema novoj animaciji jedna je od rijetkih knjiga koje koncizno opisuju u kakvom je položaju bila animacija osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća te početkom 21. stoljeća. Kompariraju se tehničke i tematske razlike između novih animiranih filmova i klasičnih animiranih filmova Zagrebačke škole: "Glavni lik većine starijih filmova, mali čovjek u sukobu sa svijetom, uglavnom je muškarac, a ženski se likovi javljaju eventualno kao predmet njihove požude ili objekt ljubavi, romantične ili erotske, te kao alegorija nedodirljivog, dominantnog ženskog arhetipa." (str. 114) Autorica primjećuje da se žena pozitivnije prikazuje u Satiemaniji (1978.) Zlatka Gašparovića i Albumu (1983.) Krešimira Zimonića te napominje da se pitanjem ženskog identiteta danas ne bave samo animatorice, već i muškarci. Dok se većina filmova Zagrebačke škole bavila sudbinom maloga potlačenoga čovjeka, u novim animiranim filmovima autori/ce obrađuju osobnije teme, a društveni angažman nije uvijek dominantan. 

Animacijske su vode u Hrvatskoj trenutno poprilično protočne, no o animatorima i njihovom radu piše se veoma šturo i prigodničarski. Osvojene nagrade na renomiranim festivalima izazivaju kakvu-takvu pažnju medijskih radnika, no sve to bude kratkoga vijeka, što će reći da je autorica izabrala temu koje se dosad nitko nije ozbiljnije prihvatio. Doktorska disertacija Mihaele Majcen Marinić prijeko je potrebna studentima, profesorima, filmolozima i ljubiteljima koji o sedmoj umjetnosti žele znati više. Takva je studija trebala biti napisana davno prije jer materijala za istraživanje nikada nije manjkalo, unatoč tome što je animacija nakon zlatnog razdoblja Zagrebačke škole doživjela stagnaciju jer je ulaganje u animirani film zbog loše društveno-ekonomske situacije uglavnom prezentirano kao rasipanje novaca. Pokazalo se da je, usprkos povremenim zastojima, animacija u Hrvatskoj bila itekako turbulentna. 

Također, ukazuje se na neraskidivu vezu između stripa i animacije jer mnogi su animatori najprije bili karikaturisti i stripaši, da bi tek kasnije prešli u filmske vode. Zanimljivo je da i strip, medij srodan filmu, nakon 2000. godine u Hrvatskoj također doživljava drugu renenansu, ali samo u izdavačkom pogledu – osnivaju se nove izdavačke kuće i striparnice, objavljuju se renomirani naslovi (Maus, Eternaut, Spaghetti Brothers...). "Trebaju nam stripovi koje će ljudi kupovati kao knjige, jer ih zanima tema, a ne strip. Pobjeda stripa kao medija bit će njegova nevidljivost", ustvrdio je Darko Macan u tekstu Sjedenje na tri stolice.[5] Macanova tvrdnja može se primijeniti i na animirani film, čega su autori itekako svjesni – kvalitetno djelo najmanje ovisi o formi, a najviše o samom sadržaju. Šira publika i kulturni radnici uviđaju kako su strip i animirani film u stanju otvarati teža životna pitanja, ali i ponuditi odgovore na njih. Kao što se strip postupno rješava negativne etikete trivijalne literature, tako ni animirani film više nije u dubokoj sjeni dokumentarnoga i igranoga filma – opsežna studija Mihaele Majcen Marinić umnogome doprinosi u procesu popularizacije animiranih filmova, a za očekivati je da će takvih istraživačkih publikacija u skorijoj budućnosti biti još više.

Bilješke

[1]  Moja draga Klementina (John Ford, 1946.), The Furies (Anthony Mann, 1950.), Johnny Guitar (Nicholas Ray, 1954.), Hannie Caulder (Burt Kennedy, 1971.), Plavi vojnik (Ralph Nelson, 1970.)

[2] Iranski film Djevojka se vraća kući sama, noću (Ana Lily Amirpour, 2014.) prezentiran je kao vampirski špageti western. Humoristični western snimila je Ruskinja – Chelovek s bulvara Kaputsinov (Alla Surikova, 1987.) bio je hit u kinima, pogledalo ga je u ono vrijeme preko 60 milijuna ljudi. 

[3] Ruža (1992.); Zemlja snova (1994.); Mladić s ružama (1995.); Samotnikov vrt (1998.)

[4] Goce Vaskov autor je prvog hrvatskog animiranog filma koji je u potpunosti napravljen digitalnom tehnologijom, Misa u a-molu (1996.). Ni po tome ne zaostajemo za svjetskim strujanjima – prvi dugometražni animirani film rađen digitalnom tehnikom, Priča o igračkama, napravljen je 1995. godine.

[5] Knjigu Stripocentrik (Mentor, 2005.) čini 122 tekstova u kojima Macan iznosi vlastito mišljenje o stripovima, animaciji, književnosti, konzumentima umjetnosti i raznim tipovima umjetnika. Toplo preporučam!