Pobjednička karta

Mjuzikl je oduvijek bio jedna od osnovnih odrednica repertoara kazališta Komedija, a posljednjih se godina Komedija (ponovo) latila i ambicioznijih projekata tog tipa, od kojih je većina izvođena i u većim prostorima od onog matičnog – Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog i na pozornici na Jarunu. I premda se pritom stvarala (i stvorila) respektabilna ekipa kvalitetnih izvođača, mahom mlađe generacije, na te je projekte gotovo redovito kao režiser bio pretplaćen Vlado Štefančić, koji bi nezanemarivu kreativnu energiju ansambla kanalizirao prema, u konačnici, površnim revijama bez ikakve dublje razložnosti. Ne dovodeći u pitanje Štefančićeve ranije zasluge za popularizaciju mjuzikla u Hrvatskoj, ipak je sreća da je njegovoj eri konačno došao kraj, te da su njegovo mjesto zauzeli mlađi, svježiji i inovativniji kadrovi. Znakovi novog vremena promptno su prepoznati u javnosti: Chicago je prošle godine odmah postao jednim od najvećih hitova sezone, a autorski je tim (redateljica Dora Ruždjak-Podolski, koreograf Igor Barberić i dirigent Dinko Appelt) posve je zasluženo skupno dobio Nagradu hrvatskog glumišta.

Razvodnjena i zaslađena reinterpretacija

Igrajući očito na pobjedničku kartu, u Komediji su isti autorski tim angažirali i za još jedan projekt koji će nesumnjivo još neko vrijeme puniti i kazalište na Kaptolu, ali i pozornicu na Jarunu – Aidu Eltona Johna i Tima Ricea. Nema sumnje da nije bilo lako latiti se novog izazova nakon uspjeha Chicaga, posebice s obzirom na to da je Aida potpuno drukčije koncipirano glazbeno-scensko djelo – dok je u Chicagu prisutno konstantno ispreplitanje glume, pjevanja i plesa, i to u osobama istih izvođača, u Aidi su stvari postavljene na tradicionalniji način. Glazbeni brojevi tako zauzimaju središnje mjesto, dijalozi samo popunjavaju dramaturške praznine, a plesni su brojevi manje-više jasno odijeljeni odpjevanih. K tome, tu je, barem podsvjesno, i breme Verdijeve Aide, opernog remek-djela od kojeg je istoimeni mjuzikl Eltona Johna preuzeo dramaturšku okosnicu. Pritom je ne osobito sretna okolnost da su odnosi među likovima mnogo plošniji nego kod Verdija – tako je u mjuziklu jasno prisutna podjela na good guys (Aida, Amneris i Radames) i bad guys (njihovi očevi – Amonasro, Faraon i Zoser), pa se cijeli siže na koncu odlično uklopio u crno-bijeli svijet i inače karakterističan za sve što izlazi iz Disneyeve produkcije.

Pristupajući tako donekle razvodnjenoj i zaslađenoj reinterpretaciji općepoznate priče, redateljica Dora Ruždjak-Podolski u startu je donijela vrlo bitnu odluku – ne činiti od ovog mjuzikla ono što on nije. Ona tako ispravno prepoznaje da je ovdje, u osnovi, riječ o standardnom primjeru žanra koji se temelji na uravnoteženom izmjenjivanju šlagera, vodvilja i neizostavnih srcedrapateljnih prizora. Ipak, pritom nije zanemarila svoja iskustva s opernom pozornicom. Reference na operne konvencije, i to ne samo one iz Verdijeve Aide tako su gotovo konstantno prisutne – doduše, u diskretnim naznakama, ali još vrlo prepoznatljivo. Redateljica je također i te kako svjesna da je dinamičnost scenskih zbivanja ključna u postavljanju svakog glazbeno-scenskog djela, a posebice mjuzikla. Nema kod nje pukog pjevanja na rampi – čak i ondje gdje glazbeni broj gotovo da nameće statičnost, ona ga obogaćuje dodatnim scenskim zbivanjima, pri čemu izrazito bitnu ulogu ima i još jednom odlična (ovdje povremeno upadljivo montažstrojevska) koreografija Igora Barberića.

Ironiziranje egipatskih stereotipa

Općenito uzevši, za uspjeh su predstave podjednako bitni svi članovi autorskog tima. Ivo Knezović tako je kreirao jednostavnu i funkcionalnu scenografiju koja tek povremeno i nenametljivo unosi elemente egipatske ikonografije, a još je značajniji i njegov doprinos pri oblikovanju svjetla, čime se bitno pridonijelo dojmljivosti ključnih dramaturških momenata. Mirjana Zagorec potpisuje pak kostime koji stiliziraju, ali i povremeno (kao u prizoru modne revije) urnebesno ironiziraju egipatske stereotipe.

Pod vodstvom iz projekta u projekt sve boljeg dirigenta Dinka Appelta, svi su solisti ostvarili upečatljive interpretacije. Iskakala je odlična, čas potresna, čas iznimno snažna Aida Renate Sabljak, dok se Đani Stipaničev kao Radames još jednom potvrdio kao pouzdan, premda ponešto plošan nositelj glavne muške uloge. Ipak, kao i u Verdijevoj Aidi, dobra Amneris može zasjeniti i ljubavni par protagonista, a tako je, zahvaljujući Danijeli Pintarić, bilo i ovdje. (Usput budi rečeno, autor ovih redaka ne može se oteti dojmu da ovu ulogu Elton John kao da je pisao za samog sebe.) Bio je tu i niz kvalitetnih pjevača u manjim ulogama, ponajprije Ervin Baučić kao dijabolični Zoser, ali i izvrstan debitant Nikola Milat kao Mereb.

Naposljetku, i mala preporuka onima koji požele vidjeti Komedijinu Aidu: pričekajte jesen. Jer, ovo je predstava koja je, za razliku od nekih drugih sličnih Komedijinih produkcija, rađena primarno za kazalište, a ne za veliku pozornicu na Jarunu, na kojoj zacijelo neće jednako dobro funkcionirati. Dakle, pričekajte, i strpljenje će vam se isplatiti.