Počeci razni

Nakon ljetne stanke, gotovo svi zagrebački priređivači koncerata žele novu sezonu otvoriti na što je moguće atraktivniji način, pa tako niti ova sezona nije iznimka: Cantus ansambl pokrenuo je novi ciklus u Maloj dvorani Lisinski, Zagrebačka filharmonija pojavila se predvođena svojim nekadašnjim šefom-dirigentom Pavelom Koganom s kornistom Radovanom Vlatkovićem i violinistom Davidom Garrettom, ciklus Lisinski subotom otvoren je gostovanjem Bavarskog državnog orkestra, a Glazbena proizvodnja Hrvatske radiotelevizije upriličila je prvu suvremenu izvedbu Misse solemnis Jakoba Heibela. K tome, u Samoboru se istovremeno održava program Samoborske glazbene jeseni, obilježen na početku nastupom violončelista Monike Leskovar i Giovannija Solime, ali i pijanista Itamara Golana i Zagrebačkog kvarteta saksofona.

Klobučar u naponu skladateljske snage

Prije svih ostalih ansambala i organizatora, već 18. rujna, zagrebačku je koncertnu sezonu otvorio Cantus ansambl. Ovaj sastav za suvremenu glazbu, koji uspješno djeluje već pet godina, odlučio se ove godine za smion pothvat – vlastiti ciklus, posvećen isključivo glazbi 20. i 21. stoljeća. Sudeći po ugodno iznenađujuće punoj Maloj dvorani Lisinski, publike za takve sadržaje u Zagrebu očito ne nedostaje, te se valja samo nadati da razlog tolikom odzivu nije bio samo protokolarne naravi, nego da će isti ljudi i dalje posjećivati Cantusove koncerte.

Dirigent Berislav Šipuš ovim je nastupnim koncertom ciklusa na određeni način očito htio dati presjek osnovnih programskih smjernica ansambla. Izvedena su tako djela hrvatskih i inozemnih skladatelja koja su napisana upravo za Cantus, koje je taj sastav i praizveo: Outbound Ive Nilssona, disORDER Krešimira Seletkovića, Un jardin sous la pluie avec un compositeur sans parapluie Berislava Šipuša i Leptiri Olje Jelaske. Bilo je tu i jedno djelo iz hrvatske glazbene baštine koje je također praizveo Cantus ansambl (Papandopulova Komorna simfonija), te, naposljetku, praizvedba najnovijeg djela, Glazbe za Ansambl Cantus Anđelka Klobučara.

Uz iznimku Klobučareva djela, program nije ponudio osobitih iznenađenja: riječ je odreda o vrlo kvalitetnim djelima, koja je sastav, kao i u prethodnim navratima, izveo iznimno predano i kvalitetno. Pritom je posebnu, dodatnu energiju svirci Cantusa dao vječno živahan klarinetist Ratko Vojtek, nastupivši kao tumač solističke dionice Šipuševe skladbe. Klobučareva je pak nova skladba pokazala kako je ovaj skladatelj još uvijek u naponu snage – skladana u njegovom prepoznatljivom, uvjetno rečeno neoklasičnom stilu, Glazba za Ansambl Cantus djelo je koje zadivljuje ne samo svojom visokom razinom skladateljske tehnike, nego i vještim baratanjem bojama deset instrumenata, koji u određenim trenucima gotovo dobivaju zvučnost malog simfonijskog orkestra.

Sve niži i niži maksimum

Svoja prva dva ovosezonska koncerta Zagrebačka je filharmonija održala 22. i 28. rujna, oba puta predvođena svojim nekadašnjim šefom-dirigentom Pavelom Koganom. Riječ je u svakom slučaju o umjetniku koji iz ovog orkestra može izvući gotovo maksimum. Problem je, međutim, u tome što je taj maksimum svake godine sve niži i niži. Koganove interpretacije jesu, doduše, uvijek pouzdane, premda ponekad možda i previše “srednjostrujaške”. No, to i ne bi bio osobit problem kad bi glazbenici Zagrebačke filharmonije bili kadra na zadovoljavajući se način uhvatiti u koštac sa zadanim partiturama. No, premda je bila riječ o odreda standardnim repertoarnim naslovima, poput Beethovenove Druge simfonije ili Musorgskijevih Slika s izložbe u Ravelovoj instrumentaciji, orkestru je jednostavno nedostajala dovoljna doza sigurnosti u nastupu, a ponovno je na površinu isplivao i još jedan Filharmonijin vječni problem – gudači koji svojim slabim tonom ne mogu dostatno parirati ostatku ansambla.

U takvom kontekstu, vrhunski su solisti poslužili tek kao blještav ukras na inače prilično bezukusnoj torti. Kornist Radovan Vlatković majstorski je interpretirao inače ne osobito atraktivan Straussov Drugi koncert za rog i orkestar, a jednako je upečatljiv bio i violinist David Garrett kao tumač Sibeliusova Koncerta za violinu i orkestar. No, u ovim konkretnim slučajevima, užitak u njihovoj svirci ipak je bio pomućen željom da se te glazbenike nekom drugom prilikom čuje uz neki bolji orkestar.

Wagner i Bruckner – naši suvremenici

Bavarski simfonijski orkestar otvorio je ciklus Lisinski subotom 23. rujna. Taj je orkestar godinama predvodio Zubin Mehta, dirigent koji je u Zagrebu već dobro poznat po nekoliko svojih gostovanja s Izraelskom filharmonijom. Palicu je od njega, i to prije tek nekoliko tjedana, preuzeo američki dirigent japanskog porijekla Kent Nagano, koji je svoj novi orkestar odmah poveo i na kraću europsku turneju. Program je pritom bio pomno izabran – dvije skladbe Richarda Wagnera, skladatelja čije je četiri opere isti orkestar praizveo u 19. stoljeću, te Četvrta simfonija Antona Brucknera, autora koji zauzima osobito važno mjesto u Naganovoj dirigentskoj karijeri.

Razlike između Mehte i Nagana bile su odmah razvidne svima koji su ljetos bili na koncertu Izraelske filharmonije. Naime, Mehta je dirigent koji iskustva s operne pozornice prenosi i u simfonijski repertoar, dok je Nagano umjetnik čije dugogodišnje bavljenje glazbom dvadesetog stoljeća ostavlja traga i na njegovom pristupu djelima ranijih razdoblja. Stroga kontrola strukture, kako na planu oblikovanja cjeline djela, tako i u uspostavljanju jasne hijerarhije između raznih simultanih glazbenih tokova osnovna je odlika njegovih interpretacija. To, doduše, ne funkcionira uvijek najbolje, posebice kad je riječ o Wagnerovoj Siegfried idili, skladbi koja s vlastitom strukturom ima toliko problema, da joj čak ni dirigent Naganovog kalibra ne može previše pomoći. No, uvertira Lohengrinu posve je druga priča. Nagano u njoj kao da traži zametke strukturalističkih kompozicija avangardista šezdesetih godina prošlog stoljeća, ili čak vizionarskih eksperimentalnih skladbi jednoga Charlesa Ivesa. Stoga Nagano, umjesto monolitno glazbenog tijeka, sigurno vodi zbivanja na nekoliko istovremenih razina. Puhačima je tako povjerena široka paleta dinamičkih mijena, dok gudači gotovo neprekinuto drže svoju jedva čujnu, ali dramaturški presudnu harmonijsku pratnju.

Još je veći interpretacijski šok donijela izvedba Brucknerove Četvrte simfonije. Dirigent se pritom odlučio za inače rijetko izvođenu prvu od nekoliko verzija tog djela. Naime, dok će većina interpreta danas posegnuti za nekom od kasnijih, uvjetno rečeno “pročišćenijih” inačica, Nagano upravo u prvotnim Brucknerovim mislima prepoznaje svu radikalnost tog skladatelja. Njegov Bruckner nije slagatelj širokih romantičarskih vizija, nego umjetnik koji svojom tehnikom nizanja naizgled nepovezanih glazbenih blokova najavljuje postmodernu tehniku kolaža. Dirigenti, pa čak i muzikolozi, u ovoj su verziji simfonije posebno skeptični prema njenom Scherzu, posve izmijenjenom u kasnijim inačicama. Nagano, međutim, u beskonačnim ponavljanjima početnog motiva tog stavka ne vidi znak skladateljske slabosti, nego, naprotiv, dalekovidnu slutnju minimalizma, osmišljenog tek čitavo stoljeće nakon Brucknerove Četvrte.

S druge strane, moglo bi se reći da Kent Nagano ipak ima i određenih dodirnih točaka sa Zubinom Mehtom. Jer, i on, na jednoj od više interpretacijskih razina, simfoniju promatra kao glazbenu dramu. Ipak, dok će Mehta tražiti poveznice s opernom literaturom trenutka u kojem je pojedina simfonija nastala, Nagano teži približiti djelo našem vremenu. Uostalom, prihvatimo li tezu kako je sva glazba, zapravo, temeljena na glazbama koje su joj prethodile, onda je posve legitimno podcrtavati upravo one elemente u djelima ranijih skladatelja koja upućuju na njihove svjesne ili nesvjesne nasljednike. Na taj način, i Wagner i Bruckner, zahvaljujući Kentu Naganu, prestaju biti likovi iz muzeja povijesti glazbe te postaju našim itekako živim suvremenicima.

Otkriće iz osvita romantičarske ere

Svako otkrivanje javnosti prethodno nepoznatog segmenta hrvatske glazbene povijesti već je samo po sebi prvorazredni kulturni događaj, posebice kad je riječ o djelima nesumnjive umjetničke vrijednosti. U posljednjih desetak godina pokazalo se tako da u izvodilačkoj praksi itekako imaju pravo ponovo zaživjeti autori koji su dotad bili tek enciklopedijskim natuknicama, poput, recimo, velikana Moderne, Dore Pejačević ili Blagoja Berse. No, i u daljoj se prošlosti može naći pravih dragulja, pa su tako Francesco Usper ili Damjan Nembri s potpunim pravom stali uz bok već ranije etabliranim baroknim majstorima Lukačiću i Jeliću.

Razdoblje klasike ostalo je, međutim, sve do danas “bijelo polje” hrvatske glazbene baštine, i to bez obzira na relativno često izvođene Sorkočevićeve simfonije i stidljivu prisutnost takozvanog “varaždinskog kruga” na koncertnim rasporedima. Prva suvremena izvedba Misse solemnis Jakoba Haibela, organizirana u crkvi Svete Katarine 26. rujna, pokazala je da se iz tog razdoblja ne moramo zadovoljiti samo mrvicama dobačenima iz radionica minornih skladatelja poput Ivana Wernera ili Leopolda Ebnera. Jer, Haibelova Missa solemnis nije, kako bi se vjerojatno očekivalo, tek rutinsko djelce zborovođe iz Đakova, mjesta koje ni danas nije baš neka metropola, a početkom 19. stoljeća bilo je to još i manje. Zahtjevi koje ovaj skladatelj postavlja pred svoje izvođače, ali i kvaliteta njegove glazbe, otkrivaju nam, naime, visoku kulturnu razinu Đakova, a samim time i šireg sjevernohrvatskog prostora u osvit romantičarske ere.

Tome svakako pridonosi i činjenica da je Haibel svoju skladateljsku karijeru započeo u Beču, tadašnjem glazbenom središtu svijeta, djelujući pri trupi Emanuela Schickanedera, impresarija kojem povijest duguje i nastanak Mozartove Čarobne frule. U tom svjetlu treba promatrati i Haibelovo duhovno stvaralaštvo, obilježeno manje austrijskom crkvenom tradicijom, a više rješenjima preuzetima iz bečkih Singspiela njegova doba. Posebice instrumentacijski efekti imaju izrazito teatralan karakter. Naslućuje se tu, primjerice, prizor prolaska kroz vodu i vatru iz Čarobne frule, ali i nimalo sakralni odzvoni turskih prizora iz Mozartove Otmice iz Saraja. Zborski je slog pritom relativno nezahtjevan, što ukazuje na to da su ovu misu u Đakovu izvodili pjevači-amateri. No, s druge strane, orkestralne su dionice posve na razini onih pisanih u to doba za najbolje bečke orkestre, a isto vrijedi i za pakleno teški part tenora solo.

Naravno, Haibelova Missa solemnis nije bez određenih manjkavosti, poput povremeno čisto rutinskih situacija. No, u njoj gotovo da i nema praznog hoda, a brojnost iznimno nadahnutih mjesta višestruko kompenzira sporadično presušivanje inspiracije. K tome, dirigent Tonči Bilić, te Zbor i Orkestar HRT-a pokazali su mnogo povjerenja prema glazbi ovog ponovo otkrivenog majstora, predstavljajući ga u najboljem mogućem svjetlu, te se jedino tenor Ivo Gamulin pokazao kao glazbenik nedovoljno dorastao postavljenom izazovu.

Jedinu, uvjetno rečeno, zabunu oko koncerta u crkvi Svete Katarine predstavljalo je postavljanje Haibelovog djela uz Mozartovu Krunidbenu misu. Jer, iako su ova dvojica skladatelja, ženidbom za sestre Weber, bili i u rodbinskoj vezi, njihova crkvena djela pripadaju prilično različitim glazbenim svjetovima. Mozart je, naime, u tom segmentu svog stvaralaštva tipični izdanak salcburškog “imperijalnog” stila, dok Haibel predstavlja usporednu liniju “bezbrižnijeg” pristupa, karakterističnog ne samo za manje centre Habsburške Monarhije nego i za niz čeških skladatelja na privremenom ili stalnom radu u Beču. Haibela, dakle, nije moguće, a niti potrebno uspoređivati s Mozartom. No, čak i u sjeni svog velikog rođaka, on ostaje značajan skladatelj, još jedan koji potvrđuje da kvalitetno glazbovanje na našim prostorima ima kontinuitet koji seže u prošlost i bitno dalje od vremena Ilirskog pokreta.

Uspjeli prijenosi u novi medij

Naposljetku, valja se svakako osvrnuti i na program Samoborske glazbene jeseni. Autor ovih redaka, na žalost, nije bio u mogućnosti nazočiti otvorenju festivala, na kojem su nastupili Monika Leskovar i Giovanni Solima, s obzirom na to da je u isto vrijeme u Lisinskom gostovao Bavarski državni orkestar. No, atraktivan je glazbeni sadržaj ponuđen i tjedan kasnije, 30. rujna, kada je Zagrebački kvartet saksofona nastupio uz uglednog pijanista Itamara Golana. Programska je ideja bila pritom prilično smiona – umjesto djela izvorno skladanih za saksofone, ponuđene su obrade klasika komorne literature: Mozartov Kvartet za flautu, violinu, violu i violončelo i Kvintet za glasovir, obou, klarinet, rog i fagot, te Brahmsov Glasovirski kvintet u f-molu. Valja odmah napomenuti da su Saša Nestorović (Mozartova djela) i Dragan Sremec (Brahmsov Kvintet) uspjeli stvoriti uvjerljive aranžmane, koji su izvornicima tek ponešto oduzeli, ali su ima zato pridodali i neke nove dimenzije. Uostalom, i Mozart i Brahms bili su skladatelji kojima je klarinet bio omiljeni instrument, a saksofoni su ionako srodni klarinetu. K tome, i vodeća dionica Mozartova Kvarteta, kao i sve dionice Kvinteta, osim one glasovirske, pisane su za puhačka glazbala, tako da je transfer u novi medij prošao relativno bezbolno.

Prijenos gudačkih dionica Mozartova Kvarteta također nije donio većih problema, iako se u unutarnjim dionicama našla i poneka puhačima neprimjerena figuracija, a cijelo je djelo moralo biti i transponirano, s obzirom na to da je u izvorniku skladano u D-duru, vrlo neugodnom tonalitetu za saksofone in Es i in B. Idiomatska gudačka gestičnost u Brahmsovu Kvintetu povremeno nije posve spretno odjeknula u obradi za saksofone, ali je zato novi zvuk u nekoliko navrata vrlo uspjelo podcrtao u osnovi simfonijski karakter Brahmsove glazbene misli, pa tako možemo zaključiti da je, barem u prosjeku, riječ o sasvim zadovoljavajućem alternativnom čitanju ovog skladatelja.

Zagrebački se kvartet saksofona ovaj put još jednom pokazao kao sastav vrhunskih glazbenika, koji jednako kvalitetno glazbuju i kao solisti i kao komorni umjetnici. U tom smislu, pijanist Itamar Golan bio im je upravo idealan partner. Naime, i on je podjednako vješt u solističkom i komornom glazbovanju, a svojom je visoko profesionalnom, ali i opuštenom svirkom dao dodatni polet uvijek pouzdanim, premda ponekad i nedovoljno relaksiranim saksofonistima.

Ukratko, izuzmemo li Zagrebačku filharmoniju, možemo zaključiti da je nova koncertna sezona u Zagrebu (i oko njega) počela zaista dobro. Sudeći prema zasad raspoloživim najavljenim programima, čini se da ni ostatak ne bi trebao zaostajati. Živi bili pa – čuli.