Trpimir Matasović  

Početak revalorizacije?

Uobičajena je predrasuda da u hrvatskoj opernoj literaturi, izuzev sakrosanktno pozicioniranih Zrinjskog i Ere, baš i nema osobito vrijednih naslova. Naravno, muzikolozi će lako iz rukava izvući još pregršt naslova koji bi donekle imali demantirati takvo razmišljanje, no njihova je djelatnost ionako mrtvo slovo na papiru, bezvrijedno bez mogućnosti da se ta djela i uživo vide na kazališnim daskama.

Oganj Blagoja Berse jedan je od tipičnih primjera opere oko čije vrijednosti nikad nije bilo spora, ali je svejedno desetljećima izbivala s repertoara, sve dok je prije godinu i pol na repertoar nije stavio zagrebački HNK. Koriolan Stjepana Šuleka nešto je složeniji slučaj i predmet stručnog prijepora – dok ga jedni uzdižu kao remek-djelo hrvatske glazbe 20. stoljeća, drugi ga, kao i čitav Šulekov opus, smatraju previše “konzervativnim” i “eklektičnim”. Usprkos tim prijeporima, i Koriolan je postavljen u HNK, pa je tako i šira publika dobila priliku i sama procijeniti kvalitete ovog djela.

Usmjerenje na tradiciju

Prigovori o eklektičnosti pokazali su se tako još jednom, ako ne opravdanima, onda svakako dobro utemeljenima. Intenzivno simfonizirana struktura Koriolana obiluje tako reminiscencijama na opća mjesta operne literature, pa su tako odzvoni Wagnerova Prstena Nibelunga, Straussove Salome, ali i Musorgskijeva Borisa Godunova bili jasno prepoznatljivi. Ne nedostaje Koriolanu ni povremene sladunjavosti koja podsjeća na Rahmanjinova, pa čak ni oblikovanja masovnih prizora na način koji socrealističkim kulturträgerima davne 1958., u doba praizvedbe, zacijelo nije bio nimalo mrzak. Sve navedeno, međutim, nipošto ne znači da Šulekova glazba nije originalna. Dapače, upravo je njezino usmjerenje na bogatu tradiciju koja joj je prethodila njezina najveća kvaliteta – uostalom, da je živio nekoliko desetljeća kasnije, Šuleka bi se vjerojatno prepoznalo kao izrazito postmodernog skladatelja.

U novoj HNK-ovoj produkciji Koriolana također je i na vizualnoj razini bilo eklektičnosti, i to u izobilju. Minimalistička scenografija kontrabasista Žorža Draušnika bila je tako u oštroj opreci s bogatim i ponešto predoslovnim rimskim kostimima Danice Dedijer-Marčić, dok je koreografija Marka Boldina u trećem činu uletjela poput stranog tijela u inače prilično preglednu scensku koncepciju. Režija Zorana Juranića također je obilovala citatima i parafrazama već poznatih rješenja, no za jednog dirigenta riječ je ipak o gotovo sasvim suvislom promišljanju Šulekove glazbene drame.

Ključna uloga orkestra

Ono što je, međutim, novog HNK-ova Koriolana izdiglo iznad razine puke korektnosti i prosječnosti jest glazbeno vodstvo Pavla Dešpalja. Prepoznavši ključnu ulogu simfoniziranog orkestra, Dešpalj je upravo njemu povjerio ključnu ulogu, gradeći transparentnu, snažnu i upečatljivu interpretaciju. Glede solista i zbora, valjalo se osloniti na postojeće resurse. Ako pritom i nisu svi dometi bili vrhunski, ipak treba pozdraviti činjenicu da je čitav projekt realiziran gotovo isključivo s kadrovima “iz kuće”, te da su svi oni pritom dali realno ostvariv maksimum. U naslovnoj je ulozi tako vrlo ugodno iznenadio bariton Tomislav Bekić, izbjegavši ovaj put klopku scenskog karikiranja, u koju inače nerijetko zna upasti. Ivanka Boljkovac kao Volumnija u velikom se stilu vrat?la u dramski fah, koji joj, uostalom, i najbolje leži, a lijep je bio i lirski zapjev Željke Martić kao Virgilije. Armando Puklavec scenski je imponirao u ulozi Aufidija. Isto bi mu se moglo reći i za pjevanje kad ne bi bilo njegova već upravo iritantnog “račlanja”.

Podvučemo li crtu, možemo konstatirati da je novi Koriolan vrlo dobra predstava, koja odličnim detaljima obiluje, a sitnije joj manjkavosti ne umanjuju općenito dobar dojam cjeline. Povijesna nepravda prema jednom, ipak, remek-djelu hrvatske operne literature tako je dostojno ispravljena, a, uz malo sreće, ova bi predstava mogla biti i dobar početak nužne revalorizacije opusa Stjepana Šuleka.