FIFA-in bager bespoštedno ravna terene i iskapa proračune zemalja organizatorica Svjetskog kupa zakrivajući se u oblaku apolitičnosti
U današnjem nogometu nije pitanje postoji li korupcija, niti je li ona velika, nego koliko je ogromna. Kad je objavljeno da je Brazil domaćin svjetskog prvenstva 2014. godine, bilo je potpuno jasno da će Brazilski nogometni savez (CBF) i Međunarodna nogometna federacija (FIFA) uložiti maksimalan napor da iscijede što veću količinu novca. Premda takve teze zvuče grubo i pretjerano, realnost je pokazala još veći osjećaj za pretjerivanje.
Prve naznake o problemima svjetskog prvenstva u Brazilu pojavile su se 2012. kad je Ricardo Texeira, 65-godišnjak koji je na vrhu CBF-a proveo 22 godine, podnio ostavku iz “zdravstvenih razloga“. Čini se, pak, da je Texeira dobio “mig“ da se povuče na vrijeme. Naime, nedugo nakon njegove ostavke objavljen je izvještaj Hans-Joachima Eckerta, predsjednika FIFA-ine etičke komisije, koji je potvrdio optužbe o kriminalnoj povezanosti između FIFA-e i marketinške tvrtke ISL (The Independent, 1. 5. 2013.) Konkretno, izvještaj navodi da je Texeira zajedno sa Joaom Hagelangeom, svojim puncem i tadašnjim predsjednikom FIFA-e, primao mito u razdoblju od 1992. do 2000. Ukupan iznos mita iznosi 9,5 milijuna dolara (ibid.).
Texeiru je naslijedio bivši političar, vitalni 79-godišnji Jose Marra Marin, koji je otvoreno najavio da će nastaviti Texeirinu politiku. Havelangea je još 1998. naslijedio Švicarac Sepp Blatter, njegov učenik i dotadašnji glavni tajnik FIFA-e, čiji je mandat obilježen brojnim sukobima i optužbama za korupciju (The Guardian, 30. 5. 2013.) Blatter svoj dug boravak na FIFA-inom čelu može ponajviše zahvaliti sustavu “jedna država-članica – jedan glas“. Njegova kampanja pred nove izbore tako se može oslikati kroz obećanje da će svakom nacionalnom savezu, neovisno o veličini i potrebama, isplatiti 750.000 dolara bonusa i 7 milijuna dolara za “redovne“ aktivnosti.
Zaustavi se gradnjo Kada uzmemo u obzir kriminalnost nogometnih i političkih struktura, veličinu potrebnih radova u Brazilu i protok novca u današnjem nogometu, možemo zamisliti koliku će ukupnu štetu napraviti ovo svjetsko prvenstvo. Da budemo konkretniji, inicijalni plan Brazila bio je potrošiti 900 milijuna dolara samo na renovaciju sedam stadiona i izgradnju pet novih stadiona, pri čemu su taj iznos trebali uložiti privatni investitori. Naposljetku je Brazil za tu svrhu odlučio potrošiti 3,5 milijardi dolara, i to iz javnog budžeta. (Forbes, 6. 12. 2013.) Taj iznos je trostruko veći od iznosa koji je Južnoafrička Republika uložila za svjetsko prvenstvo održano 2010. godine (ibid.) Zbog ulaganja u prvenstvo, smanjena su davanja za druge sektore (edukacija, zdravlje, socijalna skrb), a povećane su participacije građana u, primjerice,u javnom prijevozu potaknule su početak prosvjeda.
Unatoč ogromnim ulaganjima, značajan dio sportske i druge infrastrukture (poput aerodroma) nije dovršen, a radnici diljem Brazila žale se na katastrofalne uvjete. Dok se javnost brine kako će nogometaši izdržati 90 minuta uz neugodnu tropsku klimu, radnici na stadionu danonoćno rade po istim vremenskim uvjetima. Čak osam radnika je umrlo tijekom priprema. Plaće još nisu isplaćene, zbog čega posljednjih mjeseci stalno traju štrajkovi.
Gradnja stadiona i popratne infrastrukture podrazumijeva da treba ukloniti sve što se nalazi na tom području. Tako su stanovnici u blizini novih stadiona prisilno iseljeni iz svojih stanova. Samo je u Riju policija prisilno deportirala 19.200 obitelji, a u cijelom Brazilu navodi se brojka od 250.000 ljudi kojima je deportacija ili najavljena ili već provedena (Al Jazeera, 26.5.2014.) U podnožju Maracane nalazi se Favela do Marco u kojoj značajan dio siromašne populacije čine obitelji izbačene s prethodnog prebivališta.
Pritom ne postoje naznake da će se ovolika ulaganja dugoročno isplatiti. Romario, bivši nogometaš i političar te kritičar ovog prvenstva, izjavio je da FIFA-u boli briga što će biti s Brazilom nakon prvenstva, a čini se da ista stvar vrijedi za brazilsku vladu. Samo stadion u Brasiliji koštao je 900 milijuna dolara, a radi se o gradu u kojem ne postoji popularan nogometni klub koji bi iskoristio stadion tih razmjera. (The Economist, 17. 5. 2014.) Brazil je, umjesto na osam lokacija, odlučio da se prvenstvo održi na čak 12 različitih lokacija – čime su povećali iznos potrebnih ulaganja i proširili štetu na još veću površinu države. Doduše, u Riju će se održati i Olimpijske igre 2016. za što će poslužiti barem dio infrastukture, mada se u ovom svjetlu one čine kao dodatan, nepotrebni, megalomanski projekt. Naposljetku, time se samo odgađa isti problem: stadioni će zjapiti prazni nakon 2016., a ne neposredno nakon 2014.
Kad uzmemo u obzir količinu ulaganja, razmjere korupcije, kršenja prava i neizvjesnu budućnost, postaje jasno kako su se i Brazilci, unatoč početnom entuzijazmu, odlučili na ogromne prosvjede. Dok je 2007. čak 79 posto populacije podržavalo ideju da se svjetsko prvenstvo održi u Brazilu, danas je podrška spala na 48 posto. (ibid.) Više od milijun građana izašlo je na ulične prosvjede, a policija ih je pokušala zaustaviti suzavcem i gumenim mecima: ne samo što su time prosvjedi eskalirali, nego je poginuo i jedan maloljetnik.
Ne dirajte mi butigu Radi se o uistinu jezivim brojkama i podacima koji uglavnom prolaze mimo nogometne publike. Oštro postavljena opreka između nogometa kao proizvoda te (političkih) uvjeta nogometne proizvodnje nije ipak slučajnost ili krivica “zaslijepljenog“ gledatelja, nego svjesna reprezentacija nogometa. Uz iznimku deklarativne borbe protiv rasizma, FIFA se silno trudi ne pustiti “politiku u svoju butigu“, a u toj namjeri toliko je paranoična da je svojedobno opomenula Didiera Drogbu zbog javne podrške netom preminulom Nelsonu Mandeli. I drugi medijski načini prikaza upregnuti su u funkciju strogog održavanja nogometne “autonomije“ od društvenog života.
Tome paradoksalno pridonose i izjave s druge strane, iz aktivističkih tabora, koji navode da uživanje u svjetskom prvenstvu označava podršku navedenog kriminala. Međutim, radi se o stavljanju estetske (isprike Hegelu i Kantu na bacanju nogometne lopte na njihov teren) i političke razine na istu ravan. Nije logično poistovjetiti estetski užitak u npr. van Persiejevom golu protiv Španjolske i politički stav o korupciji FIFA-e, kao što ni uživanje u renesansnoj umjetnosti ne označava podršku tadašnjim političkim strukturama. Tako postoji opasnost da politička i ekonomska pitanja postane čisto estetsko pitanje: tko mrzi “glupi“ nogomet, mrzi i korupciju. A tko voli nogomet, podržava i FIFA-u i Mamića i reklame za pivo.
Osim što takav isključiv stav nije logičan, nije ni naročito produktivan. Ako je cilj prosvjeda pridobiti ozbiljnu globalnu pažnju, onda treba pridobiti upravo one ljude koji gledaju nogomet. Stoga veći učinak zahtijeva efektnu poruku unutar samog nogometa, a ne bijeg od terena. Nažalost, to je lakše reći nego postići: takav cilj podrazumijeva ili diverziju na stadionu (što je opasan podvig) ili suradnju s nogometašima koji su, nažalost, uglavnom apolitični. U najboljem slučaju, nogometaši izdvajaju određeni dio svojih primanja u humanitarne svrhe čime donekle ispravljaju posljedice nepravedne raspodjele dobara, ali ne utječu na sam sustav koji omogućuje da Wayne Rooney zarađuje 300.000 funti tjedno dok značajan dio populacije nema pristup pitkoj vodi.
Značajnu političku poruku stoga može poslati samo drski nogometaš čiji interesi i potreba za artikulacijom nadilaze granice samog sporta, ali teško je vjerovati da postoje takvi igrači. Da se pouzdamo u Didiera Drogbu ili drskog humanitarca Marija Balotellija? I je li u ovoj kulturi mobiliziranje građana moguće tek pomoću sportsko-političkih heroja? FIFA je shvatila da naglaskom na show može prikupiti ekonomski kapital i odvratiti pozornost sa svojih nedjela. Treba li ukinuti taj show ili vratiti politiku u show? I kako? To su pitanja koja nadilaze sada već nažalost oštećeni Brazil, a koja će nas pratiti u Francusku (europsko prvenstvo 2016.), u Rusiju (svjetsko prvenstvo 2018.) i u Katar (svjetsko prvenstvo 2022.)