Fotografija boli bez slike i bez datuma
Nitko nije znao niti se trudio saznati prije no što su novinski članci obasipali svjetovnu misao.
Krv šiknu iz ubodne rane.
I odmah: ne nemir, već potresi. Neshvatljiva pomnost krvave svakodnevice.
Na koncu, čovjek. Pod noge mu bačena fotografija boli bez slike i bez
datuma. I bez autora. Fotografija.
Tko da se lati teškog razumijevanja? Zacijelo je već kraj.
Čitanja između redaka
Netko okom zaviruje kroz rešetke,
Netko razmatra razbijanje papira, Možda obrće stvarnost, šutljive rečenice, U dubini svog starog, tvrdog oklopa, Značajan, uzavreo svim odgonetkama. Neotkriven. To bi se uistinu moglo priznati Kao dostignuće, sasvim obični razgovori Staju na istom koraku, sa svojim Neukim poštovanjem. On može osjetiti Zvijezde, živjeti toliko da ga lako izbrišu
S lica Zemlje.
Odmičući, tokom stepenica
Sam od sebe, zrak se ukočio,
začahurio: negdje, u nekom
mrtvom kutu,
izvan svih svojih pogleda.
Na nesreću, ni on
nije predvidio bijeg iza mojih očiju,
samo se strovalio,
ukopan u vlastiti tok;
nikad mi nije smetao, zaista.
Je li uopće upao u slučajnost,
nikad više neću moći doznati,
prevarila su me sva čula.
Sjećam se samo razilaženja onih nepomičnih stepenica,
kojima nisam čak znao ni uzrok, a kamoli ulogu.
Iskreno, ne znam ni sad:
mogu samo naslućivati.
Ako mu se već ukazala prilika
da, odmičući, tokom stepenica, ustukne, vjerojatno umaknem za njim.
Gorljiva asonanca
Ozbiljno, morat ćemo paziti da ne pukne još jedna atmosfera, toliko smo ih već izgubili pjevajući neke rosne plamenove naše uzaludnosti: koliko bilo blisko svako poigravanje,
godine nalažu urednu bojazan.
Ruka zamahne i uskomešanje
sraste s običnim prostorijama na
granicama ozarenja; isprva je slutnja ostala na mjestu rasječena, za njom i ostala posada. Suvišno je izgovarati zanos ponavljanih glasova za cijenu sadašnjosti.
Ložište pod sumnjom
Nije li red da netko raskrinka ruku koja je možda zaokrenula sve
kompase u vremenu?