Pod udarom tržišta

Tog četvrtka, 19. lipnja, središnji Dnevnik HRT-a najviše se bavio nogometnim prvenstvom: manjkom karata za sutrašnju utakmicu, navijačkim opsadama Beča, cijenom prijevoza vlakom, turističkim agencijama i mjestima na kojima će sabornici pratiti utakmicu. Zoran Šprajc nosio je kockastu kravatu, a u odjavi Dnevnika nataknuo je prigodni navijački šešir. Temeljito i predano podgrijavala se nacionalna solidarnost uoči boja s Turcima. Sarkozyeve izjave o zatvorenom EU, Milivoj Ašner i ostali likovi iz sure realnosti bili su u sjeni bajke o Vatrenima. Istog je četvrtka objavljen zadnji broj Feral Tribunea, no vijest o tome nije se probila u Dnevnik, samo na teletekst. Tek sutradan, u dvadeset i nekoj minuti, Šprajc je objavio da je izašao zadnji Feral. Bila je to suha informacija, bez razrade ili komentara, bez izjava urednika lista ili donedavno potencijalnog vlasnika. Nema više Ferala, bez beda, zgazit ćemo Turke i idemo dalje: nacija je u navijačkom transu, a Thompson u tv-studiju.

Za korporaciju spremni!

Točno godinu prije Feral je također bio pred gašenjem, no vijest o financijskim teškoćama koje su prijetile listu odjeknula je tada bitno snažnije, i to ne toliko – danas jasno shvaćamo – zbog visoke etičnosti hrvatskog novinarstva ili šire svijesti o vrijednosti novina, koliko zbog zluradog senzacionalizma, demonstracije korporativne moći na medijskom tržištu i prilike da se pred izbore lice vlasti uljepša demokratskim liftingom. U istom je Dnevniku s istim Šprajcom tada objavljen pravi prilog (ne tek vijest) o Feralu, čak se dva-tri dana zaredom pratio slučaj, digla se i novinarska struka, a Mesić je zvao Sanadera, pa je ovaj urgirao – jer tada Feral nije smio pasti. Usred frke izronio je Nino Pavić (već ranije u pregovorima s listom) sa spasonosnim rješenjem o priključenju Ferala EPH-u i otplaćivanju dugova. Tim potezom najmoćniji medijski magnat u ovdašnjoj močvari priskrbio je sebi auru dobrotvora i borca za neovisno novinstvo, a vladajući pojačali predizborni imidž reformirane stranke dobrih namjera. 

Jutarnji list je tada svakodnevno izvještavao o Feralu, a u subotnjem dodatku, 16. lipnja 2007., čak su dva udarna kolumnista, Jurica Pavičić i Davor Butković, posvetili svoje plahte baš Feralu. Pavičić je u tekstu pod naslovom Cijena autizma “pad” Ferala tumačio smrću Tuđmana i redakcijskom neprilagođenošću novom vremenu, no, iako sâm godinama u polemici s Feralom, našao je u tim novinama i nešto iznimno vrijedno – satiru koju je proglasio “nastavkom one spalatinističke tradicije prgavog, terorističkog humora koja je osamdesetih živjela u bezobraznom Berekinu, a između dva rata obitavala u čak 42 satirička lista koja su izlazila u Splitu”.

Butković je pak zazivao demokraciju i profesionalizam, pa i branio Feral od kritika poput Pavičićeve da je list s Tuđmanovom smrću izgubio glavnu metu i razlog postojanja. Prema Butkoviću, “Feral Tribune se i u posljednjih sedam godina kontinuirano potvrđivao kao posve jedinstvena i nenadoknadiva hrvatska kulturna i društvena institucija. Ono po čemu Feral Tribune jest jedna od presudno značajnih institucija hrvatskog javnog života njegova je stalna afirmacija prava na drukčije mišljenje... Taj je Feralov doprinos hrvatskom javnom životu, politički i vrijednosno promatrajući, zapravo važniji od njegove bitke protiv Tuđmana. Takav Feralov doprinos našem javnom životu izdiže njegov sadašnji problem iz konteksta medija te ga stavlja u kontekst preispitivanja nekih temeljnih vrijednosti u Hrvatskoj”.

Feral je za njega bio “jedno od bitnih pitanja demokratskih namjera vlasti”, a u ime korporacijskog Mi manifestno je napisao: “Čvrsto vjerujemo da je takva institucija hrvatskom društvu upravo neophodna i utoliko smatramo da Feral mora preživjeti”.

Izgubljena novinarska solidarnost

Danas, godinu kasnije, zadnji broj Feral Tribunea se u Jutarnjem ne spominje ni u informativnom dijelu, ni u komentarima. Očito su interesi i održavanje moći korporacije iznad prava na informiranost, ali i iznad novinarske solidarnosti i etike profesije. Za Butkovića i ostale Feral više nije “jedinstvena i nenadoknadiva hrvatska kulturna i društvena institucija”, čiji je doprinos vidljiv “u kontekstu preispitivanja temeljnih vrijednosti u Hrvatskoj”. Feral je sada u EPH-u vrijedan ignoriranja, ili, kao u Slobodnoj Dalmaciji, tek kraćeg članka u kojemu će se umjesto važnosti novina isticati – sa stajališta “izvrsnosti” kojom teži ovo društvo – poslovna nesposobnost i slaba tiraža. Iznimka je jedino Boris Dežulović s odličnim tekstom u novom Globusu, ali njegove kolumne su i ovako u taj ambijent pale s nekog drugog planeta.

Naravno, stvar je u tome da je gazda promijenio ploču, podigao barikade, i što netko od novinara misli o važnosti Ferala ili utjecaju velikih oglašivača na medije – a dijagnoza je odlično dana u tekstu Ništa više Bačvice iz zadnjeg broja – prestaje biti važno. Zavladao je zakon šutnje, hobotnica je zauzela poziciju mirovanja i ignoriranja, a kako je hobotnica gigantska i prekriva veći dio medijskog akvarija, stanje je postalo prevladavajuće.

Uza to, razloge novinarske suzdržanosti i samocenzuriranja treba tražiti i u spomenutom Feralovom oproštajnom tekstu koji odlično pokazuje patologiju odnosa između vlasnika medija, poduzetnika-oglašivača i uredničke politike. Po diktatu kapitala već dulje se u hrvatskim medijima kroji urednička politika, i upravo je Feral otvorio ovu temu prije nekoliko godina pišući o srozavanju profesije i novinarstvu koje postaje “ambalaža za oglase”. Iako se većina medijskih analitičara slaže da su oglasi i novinarstvo zamijenili mjesta, očito je u tekstu Ništa više Bačvice zasmetalo to što tema više nije postavljena apstraktno i profesorski (po mjeri strukovnih udruga ili konferencija), nego su iskrsnuli akteri, konkretni odnosi i pritisci, pa je Feral, reći će neki, opet “prešao granice dobra ukusa”.

Priča o novinama koje su zasigurno najviše učinile da se ova zemlja i širi prostor demokratiziraju i dekontaminiraju nakon nacionalističkih orgijanja u devedesetima, da se sačuva zdrav razum i znade mjera stvari, dakle priča o epohi Ferala (kako su zadnje decenije novinarstva u Hrvatskoj nazvane u Novom listu) trenutačno se ne može otvoreno ispričati u mnogim hrvatskim medijima, ni u izdanjima EPH-a, udarnom Jutarnjem ili temeljito ispranoj Slobodnoj, na državnoj televiziji, ni na komercijalnima, u opskurnom Nacionalu, a i samo Hrvatsko novinarsko društvo izdalo je mlako i općenito priopćenje koje ostavlja dojam da se u ovom slučaju išlo na minimum, na zadovoljenje forme i svrhe postojanja profesionalne udruge. Tek su otvoreniji internetski portali poput H-altera ili vlasnički manje ucijenjen i slobodniji Novi list objavili adekvatne komentare o gašenju Ferala.

Shodno tome, ako su Feralovci u svome zadnjem broju iznijeli preciznu dijagnozu stanja u hrvatskim medijima, onda je diskurs – ili pak odsutnost svakog diskursa – s kojim se u medijima ispraća zadnji Feral upravo jasan simptom spomenute dijagnoze. A ona upućuje na to da su kapital i zakoni tržišta (koje, kako piše u tekstu, “nije tržište u smislu elementarnog fair-playa i tradicionalnih liberalnih standarda”) zavladali medijskom scenom i da se dometi novinarske profesije mjere isključivo financijskom dobiti i sposobnosti prilagođavanja korporacijsko-političkim sustavima. Upravo zbog tih novih mjerila profesije postaje moguće da se, umjesto isticanja važnosti Feralova petnaestogodišnjeg pisanja ili pak analize njegove uređivačke unikatnosti, kao krucijalno upravo izdvaja redakcijsko nesnalaženje i neprilagođenost (autizam?) novim, tržišnim pravilima igre.

No, Feral nije novinski klon i vjerujem da je ispao upravo zbog neuklapanja u široku lepezu proizvoda medijskog magnata. Svoditi Feral na gloss robu u tranzicijskom izlogu, negirati njegovu dodanu – profesionalnu, etičku, autorsku, kreativnu… – vrijednost, prilagoditi ga zahtjevima “novog vremena”, nije moguće. A to se na neki način čini inzistiranjem na tezi o tržišnoj nesnalažljivosti, pri čemu se novine tako izrazite fizionomije prikazuju poput relikta zalutalog iz kamenog doba devedesetih.

Sretni u ružičastom

Kada bi se pisala neka imaginarna povijest novinarstva u posljednja dva desetljeća u Hrvatskoj i kada bi u njoj svi postojeći mediji dobili svoje natuknice, čini mi se da niti jedan ne bi mogao posvjedočiti o kontinuitetu svoje neovisnosti, angažmana i profesionalizma poput Ferala. Dnevnici, tjednici, mjesečnici… duljeg trajanja, poput Slobodne, Večernjeg, Globusa, Nacionala… prešli su mukotrpan put transformacije od devedesetih naovamo, od nacionalističke retorike, cenzure, služenja vlasti, ideoloških blokada, govora mržnje… do sadašnjeg stanja slobodnijeg izražavanja i kultiviranijeg diskursa, ali i robovske ovisnosti o novim vladarima: velikim poduzećima i moćnim oglašivačima, jasno, združenim s politikom. Da, ipak smo napredovali. Ganjanje Vještica više nije u modi, ubijanje po garažama više nije susjedska tajna, prokazivanje po nacionalnoj osnovi više nije poželjan obrazac ponašanja. No, sve to danas zamjenjuje interesno novinarstvo, sprega političko-poduzetničko-medijske moći, uniformnost, PR diskurs i reklamni slogani…

Feral Tribune je tijekom petnaest godina redovitog izlaženja pokazao hrabrost i ideološku neslomljivost, a i znanje, pismenost i kreaciju. Današnji novinari i mediji doista mnogo duguju Feralu, zato što im je godinama raskrčivao prostor za pisanje, za druge osvojio ideološki zabranjene zone, postavio visoku profesionalnu razinu novinarstva, istraživao i usudio se istraženo objavljivati, otvarao teme poput zločina vlastitog naroda, krivnje ratnih heroja, privatizacijske pljačke, ali i betonizacije obale, prevlasti građevinsko-političkog kriminala i još mnogo toga. Zato što je sačuvao visoku zanatsku razinu, npr. iz broja u broj dokazujući važnost istraživačkog političkog novinarstva, kao i terena, svjedočenja i osobnih priča; stalno demonstrirajući vještinu svojih urednika u opremanju tekstova (naslova, tema), ili pak podržavajući gotovo izumrle žanrove poput autorski snažnih kolumni i reportaža u vrijeme kada je red carpet izvještavanje postalo vrhunac novinarskog skitanja. Feralova satira, otpor humorom i terapija smijehom imali su golemu važnost na ovom prostoru, i u vrijeme despotski krute Hrvatske iskrivljenih, stisnutih ustiju, i u vrijeme casual patriotskog looka, manje opasnog, ali jednako dosadnog i zatvorenog. Feralova biblioteka – s Kišem, Kovačem, Robijem K., Antologijom hrvatske gluposti – spada u ono najkvalitetnije i najpromišljenije što se pojavilo u ovdašnjem izdavaštvu.

Što gubimo ako se Feral doista ugasi postat ćemo svjesni tek s vremenom (rečenica iz zadnjeg broja možda ima osnova: “Redakcija Ferala učinit će sve da, što prije to bude moguće, iznova pokrene list”). Moguće je da ćemo se sve češće osjećati prevarenim, izmanipuliranim i zbunjenim slikom svijeta koju nude mnogi ovdašnji mediji. Moguće, nedostajat će nam to da stvarnost oko nas netko analizira, da nam otkrije kvaku, pa da sve još prevrne naglavce, kako se već u karnevalu sve prevrće kako bi se jasnije vidjelo. No, izglednije je da ćemo se s vremenom naviknuti na posredovanu sliku svijeta, da ćemo prihvatiti tranzicijsku ravnodušnost i spokojni zaploviti u ružičasto, u hrvatsku medijsku sapunicu, u iluziju “zapadnobalkanskog” second lifea. Ili, kako poručuje odjavna pjesma zadnje Feralove epizode:

Laku moć, voljena Hrvatska,

Zapjevaj, nemoj se stidjeti,

Kad svjetlost dogori feralska,

Ti ćeš se sretnijom vidjeti.

Cvjetat će zemlja, more i zrak,

Poslovni tornjevi, voćnjaci…

Svijetao bit će i taj tvoj mrak,

Kad u njem zabljesnu očnjaci.