Analiza političke situacije u Španjolskoj pred parlamentarne izbore u prosincu
Otkada je početkom 2014. godine u Madridu osnovana stranka Podemos (španj. “Možemo”), aktualnu političku scenu u Španjolskoj moguće je promatrati kroz prizmu razvoja te stranke. Podemos je nastao sa ciljem artikulacije revolta iskazanog u masovnim prosvjedima protiv vladine politike mjera štednje i korumpiranog dvostranačkog sustava, koji su se u Španjolskoj održali u ljeto 2011. godine. Svega 5 mjeseci nakon osnutka, Podemos je osvojio 8 posto, odnosno 5 zastupničkih mjesta na izborima za Europski parlament što je predstavljalo izniman uspjeh, a za mnoge i senzaciju. Prema izbornim anketama stranka je i idućih mjeseci nastavila rasti što je potvrdio i uspjeh na lokalnim izborima održanima u svibnju. Podemos je osigurao gradonačelnička mjesta u Madridu, Barceloni kao i u još nekoliko većih gradova poput Zaragoze i La Coruñe.
Zajedno s grčkom Syrizom, Podemos je trebao predstavljati južnoeuropski blok otpora prema neoliberalnom ekonomskom principu nametnutom od strane europskih moćnika. Pojava Podemosa omogućila je proboj nove generacije mladih aktivista i političara poput Pabla Iglesiasa Turrióna, Ade Colau, Alberta Garzóna, Pedra Sáncheza i Alberta Rivere. U mjesecima neposredno nakon, i više ili manje vezano uz pojavu Podemosa, čelni ljudi stranaka poput PSOE (Partido Socialista Obrero Español) te IU (Izquierda Unida) podnijeli su ostavke kako bi otvorili prostor za mlađe kolege, a španjolski kralj Juan Carlos abdicirao je u korist svoga sina Felipea IV. No populistička strategija koja je u velikoj mjeri zaslužna za uspjeh Podemosa prestala je donositi pozitivne rezultate uoči parlamentarnih izbora koji će se u Španjolskoj održati 20. prosinca. Taj postupni pad popularnosti na neki su način potvrdili i loši rezultati nedavno održanih izbora u autonomnoj pokrajini Kataloniji. U međuvremenu, na uzdrmanoj španjolskoj političkoj sceni, pojavio se još jedan akter, odnosno katalonska postnacionalistička stranka Ciudadanos-Partido de la Ciudadanía (španj. “Stranka građana”).
Dvije stranke, jedna ekonomska politika
Kako bi se moglo razumjeti što je dovelo do turbulencija na suvremenoj španjolskoj političkoj sceni, valja se prisjetiti druge polovice 1970-ih godina, odnosno razdoblja nakon smrti fašističkog diktatora Francisca Franca. Godine 1978. donesen je prijelazni ustav koji je Španjolskoj trebao omogućiti postupnu transformaciju u demokratsku zemlju prema zapadnoeuropskom obrascu. S obzirom na povijesni monopol tih stranaka, ali i po uzoru na tadašnju talijansku političku scenu, dominantne pozicije u španjolskom političkom životu trebale su zauzeti demokršćanska i komunistička stranka. No, bez obzira na činjenicu da su demokršćani predstavljali najvažniju političku opciju na desnici u vremenu prije Španjolskog građanskog rata i da su komunisti činili okosnicu antifrankističkog djelovanja u ilegali za vrijeme diktature, obje su stranke podbacile na prvim testiranjima španjolske demokracije. Komunisti su se počeli postupno oporavljati tek nakon što su 1986. godine zajedno sa Zelenima formirali stranku IU.
Vodeći položaj na španjolskoj desnici zauzela je novoosnovana Partido Popular (PP) proklamirajući konzervativizam i ekonomski liberalizam, dok je na ljevici glavnu riječ preuzeo PSOE. Iako je svojevremeno bio član Druge internacionale te je bio usko vezan uz snažan španjolski sindikalizam, neovisno o svojem povijesnom nasljeđu, PSOE se uz potporu njemačkog SPD-a razvio u klasičnu socijaldemokratsku stranku blagonaklonu prema ekonomskom liberalizmu. Godine 1982. predvodnik PSOE-a Felipe González formirao je prvu socijalističku vladu još od vremena Druge Republike, odnosno 30-ih godina 20. stoljeća. Iako je dolazak socijalista na vlast imao veliki simbolički značaj te je Gonzálesova vlada postavila temelje funkcionalnog javnog zdravstva i školstva, PSOE je u ekonomskom smislu bio daleko od očekivanog socijaldemokratskog kejnzijanskog modela. Španjolska je 1986. godine ušla u NATO savez i Europsku zajednicu te je pod utjecajem zapadnih sila prisvojila liberalni model u kojem su banke krojile ekonomsku politiku.
Nakon što je 1996. godine Gozálesova vlada pala zbog korupcijskih afera, na vlast je po prvi puta došla stranka PP. Vlada koju je formirao José María Aznar oslanjala se na jeftine strane kredite koje je koristila uglavnom za poticaje turizmu i ekstenzivnoj stanogradnji. Iako se u vrijeme Aznarove vlade govorilo o španjolskom čudu, upravo ona snosi najveću odgovornost za poznati fenomen nekontroliranog napuhivanja balona na tržištu nekretnina čije će prsnuće 2008. godine Španjolsku dovesti u tešku ekonomsku krizu. PP-ova vlada pala je zbog španjolskog vojnog angažmana u Iraku i otvorene svjetonazorske podrške vanjskoj politici administracije Georgea W. Busha što je dovelo do krvavih terorističkih napada u Madridu 2004. godine.
Nova PSOE-ova vlada koju je formirao José Luis Zapatero promijenila je smjer vanjske politike, ali ne i ekonomske. Vjera socijaldemokratskih ministara u slobodno tržište u velikoj je mjeri odgovorna za razmjere ekonomske krize iz 2008. godine. Španjolski BDP tada je pao za 3,8 posto, nezaposlenost se s 20 popela na 24 posto dok je javni dug nastavio nekontrolirano rasti.
Od pokreta do stranke
Upravo je politika PSOE-a u svibnju 2011. godine, pred kraj drugog Zapaterovog mandata pokrenula masovne prosvjede diljem zemlje koji su označili svojevrsni začetak Podemosove priče. U noći 15. svibnja prosvjednici su se ulogorili na madridskom trgu Puerta del Sol što je inspiriralo građane diljem Španjolske da učine isto u svojim gradovima. Prosvjedi protiv vladine neučinkovite politike mjera štednje, financijskog špekuliranja i korupcije pretvorili su se u masovni pokret pod nazivom Indignados (španj. “Ogorčeni”). Pokret je podržalo 80 posto Španjolaca koji su tako izrazili ogorčenje spram hegemonije dvostranačja, odnosno takozvanog režima iz 1978. čija je ekonomska politika dovela zemlju u tešku krizu.
Iako su se sve odluke vezane uz Indignados pokret donosile uz pomoć principa direktne demokracije, a sam je pokret služio kao platforma za javnu raspravu i konkretnu artikulaciju nezadovoljstva spram vladajućih struktura, njime je ipak koordinirala uža skupina mladih aktivista. Ta će skupina, tvorena uglavnom od novopečenih znanstvenika i akademskih profesora, kasnije predstavljati osnovu za formiranje stranke Podemos. Tijekom ljeta 2011. intenzitet prosvjeda postupno se smanjivao, no otvoren je put za prodor novih političkih ideja.
Odlučivanje o vodstvu Podemosa početkom 2014. godine provedeno je putem direktne demokracije uz sudjelovanje 30.000 građana. Generalni sekretar stranke postao je Pablo Iglesias, tridesetšestogodišnji profesor politologije sa Sveučilišta Complutense u Madridu. Kao predstavnik Indignados pokreta Iglesias je tijekom 2013. godine postao redovni gost brojnih televizijskih političkih programa te se svojom prizemnom i oštrom retorikom, ali i vizualnim identitetom koji je odudarao od stereotipa španjolskog političara, pretvorio u svojevrsnu TV-zvijezdu. Kao dijete iz obitelji antifrankističkih aktivista (ime je dobio prema poznatom marksističkom političaru, sindikalistu i osnivaču PSOE-a Pablu Iglesiasu Posseu), kao aktivist blizak politici IU-a te kao znanstvenik koji se bavio fenomenom suvremenih ljevičarskih režima u Latinskoj Americi, Iglesias je imao više nego zadovoljavajuće predispozicije za čelno mjesto stranke.
Podemos je samim svojim osnutkom preuzeo većinu biračkog tijela IU te dobar dio biračkog tijela PSOE-a, zaintrigirao je glasače koji su iz protesta prema postojećim političkim strukturama odbijali glasovati, kao što je pridobio određeni broj glasača s desnog centra. Upravo su zbog toga PSOE i IU bili prisiljeni pomladiti svoje vodstvo. Na čelo PSOE-a postavljen je Pedro Sánchez, a na čelo IU-a Alberto Garzón. Iako su gospodarski planovi stanke IU i Podemos veoma slični, IU je do pojave Podemosa služila kao eventualni potporanj za krpanje izbornih rezultata PSOE-a. Bez obzira na ideološku bliskost, novo vodstvo IU-a nametnulo se kao oštar kritičar političke strategije Podemosa. Prema Garzónu, Podemos je samim svojim osnutkom izgubio kontakt sa socijalnim pokretom te se pretvorio u predizborni stroj za skupljanje glasova. Garzón je također kritizirao i inzistiranje Pabla Iglesiasa na podršci grčkom premijeru Alexisu Tsiprasu unatoč očitom podbačaju u pregovorima s europskim financijskim moćnicima. Iglesias je na tu kritiku odgovorio kako IU predstavlja sastavni dio režima iz 1978. te je na taj način propala ideja stvaranja eventualnog šireg popularnog bloka.
Neuspješni populizam
Predizborni i gospodarski program Podemosa svodi se na reviziju španjolskog duga, odbacivanje mjera štednje, obranu javnih dobara, ekonomski intervencionizam, socijalnu redistribuciju kao i nacionalizaciju pojedinih firmi koje se ističu netransparentnim poslovanjem i nesolidarnošću prema svojim radnicima. Izbjegavajući pojam klase, vodstvo Podemosa skovalo je termin kaste. Tim su terminom bile označene španjolske političke strukture, mediji, bankari, financijski špekulanti i ostale povlaštene skupine te je istaknuta njihova odgovornost za postojeću ekonomsku krizu. Takva je retorika naišla na velik odaziv, ne samo ljevice, već i desnog centra.
U siječnju se popularnost Podemosa popela na razinu koja mu je predviđala izbornu pobjedu krajem godine. Kako bi se to zaista i ostvarilo, vodstvo stranke bilo je svjesno da mora sačuvati upravo te eventualne glasove desnog centra. Stoga su u javnom diskursu izbjegavane kategorije poput ljevice ili desnice, fašizma, socijalizma ili komunizma, kao što se izbjegavalo i preduboko zadiranje u kontroverze iz španjolske povijesti. Vodstvo stranke odlučilo se za primjenu izrazito populističke strategije obimno se služeći medijima poput televizije ili Interneta koja nije naišla na potpuno odobrenje ljevice. No, bez podrške takve predizborne mašinerije Podemosa, pobjeda ljevičarskih građanskih inicijativa na lokalnim izborima održanim u svibnju ne bi bila moguća. Gradonačelnicom Madrida postala je poznata odvjetnica, borkinja za ljudska prava iz vremena diktature Manuela Carmena, dok je u Barceloni to mjesto zauzela Ada Colau, predvodnica građanske udruge usmjerene na obranu zaduženih siromašnih obitelji od deložacije
Najveći test za sve španjolske političke aktere bilo je i bit će suočavanje s aktualnom inicijativom za katalonsku neovisnost. Pobjedu na izborima za katalonski autonomni parlament održanima krajem rujna odnijela je velika katalonska koalicija sklona separatizmu. Iako je mjesec dana nakon izbora situacija u Kataloniji bila posve nejasna, čini se da su unutarnji sukobi između katalonske ljevice i desnice prevladani te da će još za ovog mandata, aktualna španjolska PP-ova vlada biti suočena s odlučnim zahtjevom za stvaranjem Republike Katalonije.
Kao najjača opozicijska stranka u Kataloniji suprotstavljena inicijativi za neovisnost nametnula se relativno mlada stranka Ciudadanos. Napori stranačkog vodstva Podemosa u nastojanju da privuku španjolski birački centar pokazali su se kao uzaludno trošenje energije u trenutku kada je stranka Ciudadnos početkom godine objavila kako ulazi u utrku na nacionalnoj razini. Ta centristička, liberalna i korupcijom neopterećena katalonska stranka koja obećava španjolsku teritorijalnu cjelovitost prisvojila je sve potencijalne Podemosove glasače s desnice i desnog centra. Na taj je način praktički onemogućila dotad veoma izglednu pobjedu Podemosa na izborima krajem godine. U politički prostor koji je otvorio Indignados pokret i koji je rezervirao isključivo za Podemos, nenadano je dakle uskočila i stranka Ciudadanos. Početkom listopada ankete su pokazale kako su rezultati Podemosa s početka godine gotovo prepolovljeni, a prema tim najnovijim anketnim podacima stranka Ciudadanos ostvarila bi čak i nešto bolji rezultat nego što bi ga ostvario Podemos.
Rasipanje ljevice
Iako je usprkos populizmu zadržao snažnu podršku ljevice, lišen eventualnih glasova sa centra i desnog centra, Podemos ipak zaostaje za PP-om kao i za PSOE-om. Ovakav razvoj događaja mogao bi na lijevom polu španjolskog biračkog tijela pokrenuti svojevrsni obrambeni mehanizam, odnosno u potpunosti vratiti politički monopol PSOE-u kako bi se spriječio eventualni novi mandat aktualnog PP-ovog premijera Mariana Rajoya.
Ovdje valja naglasiti kako je Španjolska zemlja koja se još uvijek nije službeno očitovala, odnosno osudila razdoblje diktature Francisca Franca te kako su državne i administrativne strukture iz tog razdoblja ostale netaknute u vremenu nakon diktatorove smrti. Stranka PP na neki je način suvremeni politički potomak tih povlaštenih struktura. Ne treba previše isticati kako trenutačno stanje ide na ruku upravo vladi PP-a, odnosno vladi čiji su mandat obilježili brojni korupcijski skandali, koja je pokazala očitu nesposobnost u rješavanju ekonomske krize kao i veliku dozu arogancije i neodgovornosti u eventualnom racionalnom rješavanju katalonskog pitanja te koja je predlagala zakone o zabrani pobačaja i zabrani okupljanja u javnom prostoru. Usprkos svemu tome te usprkos snažnoj volji da se prekine hegemonija dvije španjolske najjače stranke, PP je sačuvao najveći postotak svog stalnog biračkog tijela što ga, u situaciji kada se glasovi centra i ljevice dijele na četiri različite stranke (IU, Ciudadanos, Podemos i PSOE), ostavlja na poziciji najizglednijeg kandidata za pobjedu na predstojećim izborima.
Za Podemos, s obzirom na snagu koju su imali početkom godine i s obzirom na prirodu njihovog gospodarskog programa, sve što nije pobjeda predstavljat će veliko razočaranje. Podemos je jedina opcija na nacionalnoj razini koja proklamira promjenu ustava iz 1978. godine, odnosno smatra kako bi Katalonci trebali moći demokratskim putem odlučiti o svojoj budućnosti. Iako je do izbora preostalo nešto više od mjesec dana te iako bi rješenje vrućeg katalonskog pitanja moglo biti ključ za osvajanje izbora, činjenica je da Podemos u ovom trenutku zaostaje za PP-om i PSOE-om. S obzirom na tu činjenicu, stranačko vodstvo Podemosa trebalo bi se pripremiti i za scenarij ostanka u opoziciji kako bi se izbjegla potencijalna destabilizacija stranke u slučaju lošeg izbornog rezultata.