S mladim književnikom, umjetnikom i jednim od utemeljitelja DIM-a razgovarali smo o njegovom stvaralaštvu
Za početak, Daniele, možete li nam reći neke osnovne podatke o sebi? Od kada se bavite pisanjem i što Vas je zapravo navelo da svoja životna iskustva, zapažanja, prenesete u knjige, trajno ostavljene za čitanje nekim novim generacijama?
Rođen sam u Puli, gdje i živim, po zanimanju sam stručni prvostupnik ekonomije (bacc. oec), iako najradije na pitanje o zanimanju odgovorim da sam “pjesnik“. Prvu pjesmu sam zapisao 1996. i od tada pišem. Očekivani je slijed da se osoba koja voli čitati poput mene s vremenom okuša u pisanju. Član sam Hrvatskog književnog društva, riječke udruge Katapult, Matice hrvatske i Društva mladih pjesnika DIM.
Kako Vas čitatelji mogu kontaktirati i pozabaviti se Vašim književnim radom?
Nisam preveliki ljubitelj “virtualnog“, ali moram priznati da je Facebook veoma koristan pri povezivanju ljudi istih interesa, i razmjeni informacija. Za linkove dovoljno je “uguglati“ moje ime i prezime, ima tu svega, i onoga čime se ponosim i onoga čime više baš i ne. Moj trenutni spisateljski maksimum može se posuditi u knjižnici.
Spremno uprijeti prstom
Poznato je da ste na književnoj sceni ostavili pečat ponajprije aforizmima, zatim poezijom te kratkim pričama objedinjenim pod naslovom Velika smeđa fleka. Možete li nam reći koje su teme Vaših aforizama i postoji li neki jedinstveni naslov pod kojim Vas možemo čitati u toj domeni?
Nažalost, aforizme sam zapostavio. Fragmenti rukopisa naslovljenog O čemu muškarac razmišlja za šankom su objavljeni u časopisu za književnost i kulturu Album, br. 24 (Sarajevo), i Antologiji ex-Yu aforizama (Beograd). Kroz njih kritiziram ljudsku glupost za kojom se masa često slijepo povodi, ili tek nastojim nasmijati čitatelja u stilu: “Da bi se ljudi podigli na noge, nije svaki put nužno dizati revoluciju; ponekad je dovoljno, tijekom objeda, prdnuti za stolom“.
Vi ste i pjesnik. Kao što je to slučaj i s proznim uradcima, u Vašim pjesmama dominira jedan poseban bunt prema ponašanju današnje generacije. Objasnite nam koja je to vrsta poezije o kojoj govorimo i ima li povezanosti underground poezije i ljubavne koja, čini mi se, ipak čuči negdje u Vašoj umjetničkoj duši.
Čovjek bez emocija je čista nula. Bunt suptilno provlačim kroz tekstove. Danas su životne vrijednosti iskrivljene, i to me često smeta. Nije mi problem javno reći da, npr. nitko iz nogometne reprezentacije ne zaslužuje toliku plaću, dok umirovljenici broje za kruh. Kažem DA nogometu, ali tek kad se podmire primarne ljudske potrebe, bez sporta nitko nije umro od gladi. Spremno upirem prstom u nepravdu, a takvi su i moji likovi. Što se tiče poezije, krenuo sam s klasičnom lirikom i ubrzo odustao. Previše sam nemiran da bih se mogao dugo diviti “procvaloj krošnji“.
U suradnji s Književnim klubom Branko Miljković iz Knjaževca, objavljen je Vaš prvijenac, zbirka pjesama Četrdeset četiri plus šezdeset deveta. Možete li ljubiteljima ovakve vrste poezije reći nešto više o svojem doživljaju svijeta i koja je Vaša poruka proslijeđena kroz stih?
To su zapravo stihovi iz “običnog života“, ne onog o kakvom sanjamo, kakav bismo voljeli živjeti. Subjekt je često pripit, umoran od posla, posvađan s djevojkom, nervozan i pod stresom, ali ne i bez planova, ambicija, ciljeva. Takav je i život, pun uspona i padova. Nije poanta u tome da naučimo kako da ne padnemo, poanta je nakon pada naučiti ustati. To je i poruka.
Smiješne bezizlazne situacije
Kada smo kod pjesništva, svakako moram napomenuti i reći da je Daniel Radočaj, jedan od osnivača Društva mladih pjesnika (DIM). Možete li nam reći nešto više o aktivnostima i djelovanju Društva, kao i o članstvu?
Ispravak, DIM-u sam se priključio ljeta 2012. kada sam članove upoznao na “kazivanju stihova“ u organizaciji DHK – Pula. DIM je društvo mladih pjesnika koje postoji oko šest godina. Jedan od osnivača, ujedno i predsjednik društva, je Bruno Brežac, a tu su i drugi, ništa manje važni članovi: Dražen Kiralj, Patricija Softić, Atila Koso, Maja Sabljak, Jadran Balenović, Sanja Knežević, Milica Šabanović i Nikola Šalić, što se tiče stalne postave. Čitanjima se pridružuju i gosti. Cilj DIM-a je ljude koji samozatajno pišu stihove izvesti pred publiku i dati im šansu. Pjesnička “dimljenja“ održavaju se, zimi, po kafićima, ljeti, po parkovima. Nerijetko, čitanju se pridružuju i afirmirani pjesnici koji mladim članovima služe kao primjer.
Daniele, Vi ste sudjelovali svojim stvaralačkim aktivnostima na mnogim natječajima širom ex-Jugoslavije. I ne samo sudjelovali već i bivali nagrađeni. Jedna od priča koju vrijedi pročitati, a koja je na mene, pjesnikinju, ostavila izvanredan dojam je priča Čovjek-daska. Možete li nam ukratko reći što Vas je inspiriralo da napišete jednu takvu naraciju s elementima zle slutnje, ali i povezanosti, dubokim emocijama između glavnih likova?
Čovjek-daska je emotivna priča, toliko da se nije uklopila u zbirku Velika smeđa fleka, između ostalog i zbog svoje arhaičnosti. Mene kao emotivca oduševljavaju bajkovite ljubavi o kakvoj priča govori. Ipak, previše vjerujem u onaj Đoletov stih, davno otpjevane pjesme: Sve prave su ljubavi tužne… Možda i nisu, ali tako zvuče.
A sada ono po čemu Vas u posljednje vrijeme ljudi prepoznaju! Naime, nedavno je u riječkoj nakladi ZIGO, u ediciji Katapult, svjetlo dana ugledala zbirka kratkih priča o životu bez cenzure Velika smeđa fleka. Neke od priča iz zbirke postigle su zavidne uspjehe. Možete li nam reći temu, odnosno motive ovih priča?
Velika smeđa fleka je zbirka od šezdeset kratkih priča, međusobno povezanih glavnim likovima. Neke priče su pohvaljene, neke nagrađene, neke uvrštene u zbornik Deset najboljih autora na regionalnom natječaju ReCreativa (Banja Luka). Ipak, ja bih izdvojio priču Sasvim običan dan, nagrađenu trećim mjestom, od 1318 prijavljenih za zbornik Ekran priče 02, od žirija u čijem je sastavu bio i Edo Popović, autor čiji rad iznimno cijenim. Knjiga govori o propuštenim životnim prilikama za kojima se ne žali. To je priča o onoj strani života kojom se najčešće ne hvalimo. Likovi su “outsideri“ i ne pokušavaju spasiti svijet. Njihove bezizlazne životne situacije zapravo su smiješne.
Preko punka do književnosti
Znamo da je veliki utjecaj na Vaše poimanje svijeta pa samim time i pisanje, imao vinkovački punk-junak Satan Panonski. U kojoj je mjeri upravo on bio i ostao Vaš uzor, a s time u vezi, neophodno je reći kako je odlična poslovna, ali i prijateljska suradnja s Ivanom Glišićem, utemeljiteljem punk pokreta u bivšoj državi. Pa, recite nam nešto više o tome.
Devedesetih godina pročitao sam zbirku poezije Mentalni Ranjenik pokojnog Ivice Čuljka – Satana Panonskog. Za razliku od poezije neprimjerene školskom uzrastu, ova mi se na prvu dopala, i uglavnom je kriva što sam kasnije poeziju zavolio. Britki stihovi, iznimna sloboda izražavanja. U to vrijeme, pročitao sam i knjigu Čizme slobode, šabačkog autora Ivana Glišića, punk-roman o autorovom druženju sa Satanom Panonskim. Tako sam se zarazio prozom. Kad sam pročitao sve Ivanove knjige, krenuo sam pisati. Ivan je imao strpljenja čitati moje “pokušaje“ i davao mi je smjernice. Rezultat naučenog nalazi se u našem koautorskom rukopisu
Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja.
Možete li nam reći kakvi su Vaši daljnji planovi na polju pisanja? Tko Vam sve pomaže u naumu da napisana djela ugledaju svjetlo dana, jer poznato je kako danas nije sjajna situacija što se nakladništva tiče?
Ministarstvo kulture ove je godine odobrilo dvije financijske potpore, i to za moj rukopis proznih crtica Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, za zagrebački Studio Moderna, nakladnika Nikolu Đuretića, i koautorski rukopis s Ivanom Glišićem, Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja, za riječku nakladu Studio TiM. Imam još dva potpuno spremna rukopisa za štampu, od kojih je jedan ilustrirao splitski akademski slikar Ivan Svaguša. Paralelno radim i na dva nova.
Za kraj... Ima li možda još nešto čega se nismo dotakli u ovom razgovoru, a željeli biste to podijeliti sa nama?
Pozdrav ekipi iz Orfeja, jedine pizzerije u Puli gdje se svakog drugog četvrtka može pročitati novi broj Zareza.