Podmetanje šunda pod književnost

Tko do kraja pročita prvi roman Damira Radića Lijepi i prokleti, a da to nije napravio pod prinudom posla - sigurno je pripadnik mediokritetskog krda kojemu se autor i obraća - ili mazohist. Roman Lijepi i prokleti, na koricama bombastično izreklamiran kao “rijetko uzbudljiva smjesa paklene fikcije, visprenog esejizma i surove faktografije” ustvari je grozan kupusasti šund na 314 stranica, na kojima se proteže priča o seksualnim avanturama dvaju zagrebačkih bračnih parova. Majka Lucija s mužem Bornom živi u čempresima okruženoj kući na Jordanovcu, a kćerka joj Petra sa suprugom Ivorom uživa u skladnoj gradnji obiteljskoga gnijezda u dvosobnom stanu kupljenom na kredit. Petra i Ivor sve se češće počinju družiti s Petrinim roditeljima. Lucija se raspomami za kćerinim izabranikom, koji spremno reagira. Preljubnici kopuliraju u tajnosti iznajmljenog stana. Četvorka potom zajedno odlazi na more. Ondje se Ivor raspomami za Bornom, koji od žene krije da voli muškarce. Opet serija kopulacija. Po povratku s ljetovanja, mreža preljuba intenzivira se i postane još gušća, da bi na kraju pukla, iskrzana u osobne propasti triju sudionika cijele priče. Eto, na takvu se priču, podesnu da bude predloškom za jeftin pornić, odnosi onaj dio besramne uredničke preporuke u kojemu se roman kultnog (!) pjesnika i Nacionalova filmskog kritičara pompozno naziva erotsko-egzistencijalističkim romanom-esejem bez premca.

Predmet sprdnje

Klasifikacija Lijepih i prokletih kao romana s ključem odnosi se ustvari na to da je Damir Radić, hoteći biti duhovit i provokativan, promijenio imena ljudi iz kulturnog i političkog života u njihove bliske, prepoznatljive inačice. Tako je glavni urednik Jutarnjeg lista (Građanskog lista) imenovan u Vladislava Trusa, u Miši Jergasu lako je prepoznati Miljenka Jergovića, promijenjena su imena FAK-ovcima (u romanu FUK-ovcima), urednik Kruno Lokotar postao je Katanec. Možda bi se kojem desetogodišnjaku Radićeva onomastička inovativnost doimala impozantnom.

Zahvaljujući eksplicitnim opisima istospolnog seksa i tračanju poznatih pisaca i urednika, Radić je svojoj prozi priskrbio medijsku pozornost (doduše, u tjedniku u kojemu je zaposlen) i prije nego što je dovršen. Patetično jadikujući nad time što mu roman ne želi objaviti nijedan izdavač, tobože zato jer je u njemu iznio odveć šokantne stvari koje diraju taštinu visokopozicioniranih kulturnjaka, naveo je publiku na defetističke meditacije o tome kako je jadno i skučeno naše društvo, u kojemu se cenzurira svaki izlet u istinu. Knjigu “koju se hrvatski izdavači nisu usudili objaviti” objavio je Nacional. I neka je: pokazalo se konačno da razlog za odbijenice izdavača možda ipak nije bio strah od Radićeva nezaustavljiva rušenja tabua, nego to što je “kultni pjesnik” naprosto napisao loš roman.

Status predmeta sprdnje Radić je svome prvijencu priuštio jadnim opisima seksa koji izgledaju otprilike ovako: “Lucija sjedi gola na dnu kreveta, dovoljno raširenih nogu da Ivor može uživati u pogledu na njezino spolovilo kojeg ona obrađuje kombinacijom laganih i grčevitih pokreta srednjeg prsta. Ivor sjedi nasuprot njoj i masturbira ud čitavom dužinom, svih sedamnaest centimetara uzdignutih iznad otvrdlih, izbrijanih testisa. Predano promatraju jedno drugo, uživajući u takvom nadraživanju. Mastrubiranje je sve brže, pohota ih intenzivno obuzima.” Zbog takvih bi opisa seksa netko sklon ad hominem argumentaciji (poput samoga autora koji toj metodi verbalnog terorizma obilato pribjegava) naglas iznio pretpostavku da je Radić ugrožen. Ugroženi djevac s literarnim ambicijama.

Debilni dijalozi

Status predmeta sprdnje Radić je svome romanu priskrbio i debilnim dijalozima, koji od ionako bljedunjavo ocrtanih likova čini nepodnošljivo banalna, strahovito papirnata bića. Dijalozi mu, primjerice, služe kako bi u njih natrpao pretpovijest likova (tako primjerice Borna Luciju nadugo i naširoko podsjeća kako su se upoznali, kako su njemu umrli roditelji i zašto je prodao kuću na Korčuli), ili da bi kroz njih čitatelju podastro vlastito mišljenje o brojnim temama o kojima se raspreda - od suvišnosti ili nužnosti jutarnjeg tuširanja, preko trenda jezičnog čistunstva u devedesetima, do ritualnih otočkih običaja klanja volova. Dijalozi su uglavnom iritantna popovanja, zbog njih se likovi koji ih izgovaraju doimaju poput glumaca u amaterskoj kazališnoj predstavi ili poput glumaca koji na audiciji za sapunicu naizmjence čitaju dijelove eseja - puni su elaboriranog nadmenog mudrijanja, nema u njima ništa živo, leksik i sintagme pripadaju akademskom a ne razgovornom jeziku.

Radićeva drastična nesposobnost pisanja dijaloga često rađa ovakvim odlomcima: “Uspon Blata počeo je sedamdesetih godina 19. stoljeća, nakon što je desetak godina ranije filoksera, bolest vinove loze prouzročena istoimenom trsnom uši, počela pustošiti francuske vinograde i širiti se dalje zapadnom i srednjom Evropom (širila se brže jer je dio uši imao krila). Na Korčulu je, međutim, stigla tek 1912., a u razdoblju od 1870-ih do 1912. Blato je razvilo snažno vinogradarstvo i veliku proizvodnju vina. Iz tog vremena porijeklo vuku neobično pravilno izgrađeni suhozidi terasasto raspoređeni po brdima oko mjesta, kojima je parcelirano plodno zemljište.” Te rečenice nisu dio udžbenika zemljopisa za sedmi razred osnovne škole, kako bi netko mogao pomisliti, nego ih u razgovoru koji bi trebao biti ležeran izgovara Borna dok šeće Korčulom s društvom.

Plošni i stereotipni likovi

Sve i da mu oprostimo što je pretencioznošću htio u dijalozima nadomjestiti nedostatak spisateljske moći za kojom toliko žudi, Radiću ne možemo oprostiti likove, to što je od likova napravio neuvjerljive, kao osušenim flomasterom drhtavo obrubljene preslike najrigidnijih stereotipa i indoktrinacija u društvu. Borna je novinar starog kova s homoseksualnim nagnućima, u romanu prikazan jedino kroz te dvije svoje osobine, te se doima kao sporedni lik u stripu u gej časopisu. Lucija je žena iz čije perspektive svijet izgleda falusoidno, koja uživa u seksu i svome tijelu, ali samo dotle dok je ono predmet muške požude; ustvari lik neemancipirane žene koja je pounutrila seksizam muškaraca koji je okružuju pa druge žene može doživjeti jedino kao prijetnju, konkuretnski objekt zadovoljenja muške požude. U crno-bijelom karikiranju likova, u kojemu Radić nasljeđuje Šenou, Petri je pripala bijela varijanta: iako pripada četverolistu glavnih likova, autor nije o njoj na 314 stranica mogao reći ništa više negoli da je ona mlada, lijepa i plemenita. Baš kao Dora Krupićeva, ta je diplomirana zagrebačka odvjetnica pravi anđeo. Malo priča i malo jede, ujutro se iz kreveta ustaje odjevena u crni čipkasti grudnjak i gaćice (a možda već i našminkana, kao u američkim tv-filmovima), pohađa teretanu i voli šoping, visoka je i plava, a pridjevi koji se uz njeno ime vezuju - i koje ona sama najčešće izgovara u svojim replikama, uvijek s osmijehom na licu, su: simpatično, lijepo, krasno, pristojno. Takva plošnost neopisivo umara.

Samoljubivi tračer

Glavni junak Ivor, kojemu pripada najveći dio Ich-dionica, ponajviše iritira: on radi u izdavačkoj kući “Zimski i Turkalj”, samoljubivi je tračer pun gorčine, starmali bijednik koji se u kvazi-intelektualnim ćaskanjima iživljava nad domaćim kulturnjacima i novinskim urednicima, čiji se stavovi o životu, osobito o seksu i ženama, svode na vrlo primitivne stereotepe koji, iako upakirani elokvencijom, smrde na intelektualnu kaljužu, oskudno obrazovanje i konzervativnu učmalost.

Jedini dio knjige koji vrijedi pročitati, Radićev je kolumnistički razigran, vrckavo ironičan tekst o uzrocima izbacivanja riječi purpur iz standardnog jezika.

Oni koji nemaju razumijevanja za podmetanje šunda pod književnost teško će podnijeti ovaj “kultni” roman.