Područja moje stručnosti

Predznaci i predviđanja za nadolazeću godinu

Tradicionalni almanasi obično su sadržavali informacije o tome što možemo očekivati u sljedećoj godini u vezi s usjevima, plimom i osekom, vremenom izlaska Mjeseca itd. Ipak, načini kako se dolazilo do tih podataka nisu bili znanstveni, jer su se oslanjali na astrologiju i različite drevne metode “proricanja”, poput gledanja u kristalnu kuglu, čitanja iz listića čaja, konzultacija s psom ovčarom i nagađanja.

Ali moderno doba zahtijeva suvremene metode i općenitija predviđanja za one koji nisu nužno poljodjelci, mornari ili vukodlaci. Tako se priložena tablica ZNAKOVA I PREDVIĐANJA trenutačno upotrebljava u većini proročišta.

Kao što znaju ti znanstveni proroci, potpis budućnosti ovdje je i sada. Zahvaljujući pozornom promatranju i eksperimentiranju znamo, na primjer, da će povećanje cijena nafte kada se dogodi u istoj godini kad i rođenje bijeloga bivola uzrokovati neizbježno prihvaćanje poligamije i otvorenu uporabu osobnih uređaja za letenje.

U prilogu su neki uobičajeni pokazatelji koji povezani donose neka uznemirujuća predviđanja za sljedeću godinu.

Zaboravit će se na takozvani “altruizam”, a zamijenit će ga nova politika prosvijećenog koristoljublja i orgijanja.

Svi će ljudi govoriti zajedničkim jezikom bez riječi, sporazumijevat će se cvokotanjem, a jezik se zove”mmntk!mmm!”

Većina činovnika stizat će na posao padobranom.

Izvanzemaljska civilizacija poslat će Zemlji elektroničkom poštom “čudesnu drogu”.

Svi će se odijevati u vrlo uske, pripijene košulje. Ragnarok.

Ljudska vrsta naučit će komunicirati sa sirom.

Ljude rođene s repovima neće više odmah odvoditi u tajnu vojsku nego će im se dopustiti normalan život; ali će im ipak odrezati pandže.

Televizija u mozgu postat će stvarnost.

Svemirski brodovi s kabinama potpuno obloženima tepihom, prevozit će turiste na satelite užitka. Ragnarok.

Solarna svjetlost prouzročit će takav dimenzijski pomak da će se svi ljudi odijevati i razgovarati poput čikaških gangstera iz tridesetih godina 20. stoljeća.

Stalna noć povećat će prodaju prostranih krznenih kaputa.

Hrana će uzrokovati rast divovske djece i ona će se koristiti za čišćenje divovskih dimnjaka u tvornicama hrane.

Povećat će se napadi Tritona (muških sirena) na transatlantski, podocenski tunel. Ragnarok

Pronaći će se lijek za rak – to će biti kombinacija tradicionalnog ljekovitog bilja i inovativnih obloga.

Dinosauri će se vratiti iz svemira na njihovu golemom kometu s porukom za sisavce.

Veći dio kućanskih poslova obavljat će se kombinacijom mikroskopskih robota i astralne projekcije.

Električni skuteri zamijenit će zastupnike u parlamentu.

Svi će na automobile postaviti automate za izradu šećerne vune.

Računala kao odjevni predmeti bit će uobičajeni i imat će sportske epolete.

Svaki grad u Americi bit će posipan svjetlucavom prašinom, pa će izgledati poput sna.

Čovječanstvo će se ujediniti u štovanju svjesnog računala zvanog Dvostruki mozak. Ragnarok.

Većina Amerikanaca dobivat će vijesti iz umrežene tele-dial službe. “Tloggersi” će vas nazivati nekoliko puta na dan i davati izvješća o događajima u svijetu.

Grožđe će biti izvrsno, a ne odvratno.

Sve kuće bit će povezane pneumatskim cijevima napunjenima miševima.

Zubari će se morati pobrinuti za problem ljudskih kljova.Ragnarok

Samo će tri “korporativne nacije” i dalje postojati, a vlasnici će im biti marke energetskih napitaka.

Genetski napredni klonovi čimpanza bit će uvježbani za komunikaciju s kvantnim računalima.

Lutajuće koktelske bande poharat će Ameriku u potrazi za Vermutom.

Deseci bojnih brodova iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, prije “prebačenih u drugo vrijeme” tijekom tajnih vladinih pokusa, pojavit će se u dječjoj čaši mlijeka.

Pomama za gusarskom modom nadahnut će tisuće američkih adolescenata da odrežu noge i zamijene ih drvenima.

Kako napisati knjigu: 55 dramatičnih situacija

Evo jedne činjenice koju sam davno zapazio kod ljudi koji su napisali knjige: njihova im odjeća savršeno pristaje. Izgledaju opušteno i sretno, kao da misle: Pa, barem mi je to uspjelo. Barem sam napisao knjigu. Nisu anksiozni i loše odjeveni neurotičari poput mene, na primjer, ili poput svih vas. Zato tako mnogo ljudi želi napisati knjigu i kada završim ovu, možda će i meni moja odjeća bolje pristajati.

I tako se možda pitate: “Osim almanaha CJELOKUPNOGA LJUDSKOG ZNANJA, koji prepoznajem kao vašu izvornu ideju i zaštićeno autorsko pravo, kakve je knjige najbolje napisati?”

Često su me to pitali dok sam bio profesionalan književni agent. Tada mi je odgovor bio: Za tržište je najbolje napisati knjigu u kojoj se vampiri bore sa serijskim ubojicama. Ali, najbolja je knjiga ona u kojoj se vampiri bore s velikim meteorološkim sustavima i savršenim olujama.

Naravno, taj odgovor nije više točan u današnjem izdavačkom okružju, jer ni jedan od tih primjera ne uključuje urotu svjetskih razmjera kojom upravljaju stoljećima stara tajna vjerska društva. Dok me moj prvi odgovor stavlja među zastarjele, književnost – Bog je blagoslovio – stalno raste i sazrijeva.

Ali, ako se detalji mogu promijeniti, mislim da možemo sa sigurnošću reći kako su tijekom povijesti sve uspješne priče zasnovane na nekoj vrsti sukoba.

I većina se kritičara slaže da u književnosti postoji pet osnovnih sukoba. To su:

– čovjek protiv čovjeka

– čovjek protiv prirode

– čovjek protiv društva

 – čovjek protiv samoga sebe

 – čovjek protiv kiborga

Ako smislite priču, bilo kakvu priču, vjerujem da će se moći uvrstiti u jednu od tih rubrika. Ali, ne paničarite. Ne trebate osjećati potrebu da doista morate smisliti priču. Povijest je to već učinila umjesto vas, kao što dokazuje sljedeći popis dramatičnih situacija:

Planine su prepreka napretku;

životinje iz zoološkog vrta napadaju čuvare;

sve životinje napadaju sve ljude;

tornado napada;

vulkani se spuštaju u grad;

osoba koju je djelomice oslijepio medvjed traži osvetu;

divljina postaje teška kušnja tijekom koje će astmatičar naučiti kako pustiti bradu;

ocean stiže kako bi zaustavio dobro smišljene planove;

mala ljubomora inspiracija je za neumornu potjeru za kitom;

Bbernardinci najprije dolaze kao spasioci, a tada se pokažu kao neprijatelji;

zmije čekaju u zasjedi;

stranac dolazi u grad;

grad čarolijom naraste oko stranca;

društvo progoni izumitelja revolucionarne tkanine ili automobila;

samodopadan samotnjak ruga se iracionalnim zakonima, otkriva apsurdnost društva i čestita samome sebi;

junaka progone građani s bakljama;

osoba koja živi u dvodimenzionalnom svijetu potiče prihvaćanje treće dimenzije, no društvo ga ne prihvaća;

savjest sprječava proizvodnju hrane nastalu recikliranjem ljudi;

zaista talentiranu osobu zaobilaze i šansu daju ulizici;

novi sustav numeriranja klonova problematičan je za neklonove;

morski pas zaljubljen u zrakoplov (može biti i Čovjek protiv Prirode ili Priroda protiv Tehnologije);

dijete koje su odgojili bernardinci ubojice traži prihvaćanje i oprost ljudskog društva;

pobjeda nad dosadom;

uspjeh sprječava neka fobija;

junak mora izabrati između izvrsnog seksualnog partnera i stabilne družice;

prošli život se ponavlja;

junak se pita je li njegov najbliži prijatelj zapravo najveći neprijatelj, te živi u strahu;

osoba pobijedi groznu tjelesnu deformaciju, samo da bi se otkrilo kako je sve to bio plod njegove mašte;

osoba koju je djelomice oslijepio medvjed prevladava potrebu za osvetom;

borba da se pobijede učinci ispiranja mozga ili hipnoze;

ispada da je sve san;

amputirani dio tijela počinje razmišljati sam za sebe: pazite se;

junak u komi pokušava riješiti svoje ubojstvo, otkriva da je on počinitelj;

prijetnja su kiborzi iz budućnosti;

prijetnja su kiborzi iz sadašnjosti;

povratak kiborga na parni pogon iz doba američkoga građanskog rata;

kiborg se bori s čovjekom iznutra;

čovjek pokušava kontrolirati vlastiti kibernetički mozak;

samo junak može vidjeti kiborge koji tajno upravljaju našom vladom i medijima;

otkriva se da je obiteljski ljubimac kiborg;

mlad, zgodan kiborg – vojni časnik ubija svoju obitelj i krivnju svaljuje na hipije;

čovjek stvara kiborga koji želi biti pravi dječak;

sluge kiborzi napadaju gospodare;

kiborzi traže sreću na Broadwayu, zadovoljavaju se poslom pipničara i nauče puno o ljudskom životu. (...)

Objašnjenje dramatičnih situacija u kojima se ljudi bore sa životinjama

Želim objasniti da nisam protiv životinja. Imam dvije mačke i vrlo su zabavne. Osobito su mi dragi oni kvazi-sisavci zvani kratkonosi kljunasti ježak – taj patkasto građeni australski kljunaš, bodljikav mravojed i njemu slični – jer imaju kljunove umjesto zuba, mliječne žlijezde bez bradavica i nemaju vidljive uši, a morate priznati da to zahtijeva određenu poduzetnost. Općenito govoreći, mislim da mogu slobodno reći da sam prijatelj tih bića zemlje – ako nisam zauzet jedući ih ili noseći ih u obliku kaputa.

Ali, nedavno sam se ponovo ulovio kako u tri ujutro čistim bljuvotinu za svojom mačkom i naravno krećem se brzo tako da se druge mačke ne bi zaletjele i to pojele. I u tom trenutku, priznajem, u srcu sam osjetio određenu podvojenosti zbog te veze.

Osjećaj se ponovo javio nedavno dok sam razgovarao s kolegom o majmunima koji pomažu ljudima u invalidskim kolicima – javljaju se na telefone, peru im zube i pišu zahvalnice. To je naizgled plemenita stvar. Ali pitam se: zašto pomažu samo ljudima u invalidskim kolicima?

U najboljem slučaju majmuni su škrti. Ali u najgorem, možda planiraju nešto puno pokvarenije. Možda namjerno izabiru najslabije članove našeg stada. Svi znamo iz filma Monkey Shines da prosječnog kapucinera samo jedna injekcija za stvaranje super mozga dijeli od toga da se pretvori u stroj za ubijanje. Svi znamo iz filma Ptice da sam pogled na Tippi Hedren u čamcu – koja je svu svoju seksualnu privlačnost velegradske žene donijela u čestiti Bodega Bay – potpuno izludi sve ptice u sjevernoj Kaliforniji (nego što).

Osoba koja želi zaraditi milijun dolara, uvijek sam tvrdio, može to učiniti pisanjem scenarija ili romana na temelju sljedeće osnovne premise: SVE ŽIVOTINJE PROTIV SVIH LJUDI. Vjerujem da osjećate kako ta zamisao neizbježno, istinski pritišće vaše srce, i obećavam da će sama scena patkastoga australskog kljunaša vrijediti novaca koje ćete dati za kino ulaznicu.

Još neka književna pitanja: šest osnova

Čak i kada ste odabrali Dramatičnu situaciju, pisanje knjige još može biti zamoran proces. Primijetio sam da svaki pisac mora imati šest osnova u malom prstu. Neki se s time rode. Drugi ih moraju dugo razvijati, ili unajmiti profesionalca da dođu do njih. One su...

empatija,

pristajanje na trpljenje samoće,

stajalište da svijet želi znati što hoćete reći,

sposobnost preciznog opisa dlaka na licu,

veliki stol u vlastitoj tihoj prostoriji u kojoj možete proganjati svoje demone (po mogućnosti soba treba biti ovalna da se demoni nemaju kamo skriti),

poseban papir koji pri vrhu ima sliku pisaćega stroja i/ili pera.

Jeste li znali?

Slijedi nekoliko primjera iz moje istoimene novinske kolumne koja izlazi svake nedjelje već 28 godina, odmah ispod Princa Valianta, u The New York Timesu. Originalne kolumne sadržavale su prekrasne ilustracije Charlesa “Sparkyja” Schulza, kojega se možda sjećate kao stvaraoca Snoopyja i Dilberta. Ali, kako ja nemam prava na Sparkyjeve crteže (a većim dijelom su to samo bili crteži muškaraca s jako dugim noktima i nisu imali nikakve veze s temom), tu nisu uključeni.

Tennyson je napisao: “Vrhunac je luksuza sjediti u vrućoj kupki i čitati o malim pticama”.

Siguran sam da vam je drago što ste upoznati s Tennysonovim navikama kupanja. Ali jeste li znali da se...

– Robert Frost kupao jedanput na godinu valjajući se u Vermontskoj prašini?

– Wallace Stevens tuširao pivom?

– da je Homer dopuštao drugima da ga kupaju, ali zato što je bio slijep i nije mogao znati da se oni samo prave da ga kupaju?

– da je Emily Dickinson skupljala male sapune?

–da se Guillaume Apollinire brijao fotografijom britvice na koju je bio stavljen žilet?

JESTE LI TO ZNALI!?!

Poznati romani koji nisu na početku bili objavljeni kao knjige

Bili biste iznenađeni da znate koliko je poznatih autora na početku imalo poteškoća s objavljivanjem svojih djela, pa su morali pronaći druge načine da objave radove. Neki pisci jednostavno su izabrali zaobići knjige te su potražili eksperimentalnije oblike. Srećom nitko od sljedećih autora nije odlučio objaviti svoje knjige kao “elektroničke”, jer je to samo za naivce.

– Pustolovine Toma Sawyera Marka Twaina izvorno su bile pjesmice koje su se pjevale na riječnom brodu. Njime je upravljao Samuel Clemens na rijeci Mississippi.

– Školice Julia Cortazara bile su utkane u tepih koji se mogao čitati sa svih strana.

– Sekundarno srce Jeana-Mikhela Vizre objavljeno je kao niz plakata postavljenih na klupe u njujorškom Central Parku, a na svakom je bila jedna rečenica

– Dublinci Jamesa Joycea na početku su bili poslani telegrafom kao posljednja poruka s Titanika. (Tehnički to je bila serija povezanih kratkih priča, a posljednja je imala naslov “Molimo vas, spasite nas od utapanja.”

– Seek Dark, Seek Flesh, Seek Dark Again (Traži Mrak, Traži Meso, Ponovo traži mrak) pisca Chskklkkktkkstkka izvelo je autistično dijete na žlicama.

– Ono što nas ne ubija nije dobro napisano,/That Which Does Not Kill Us Is Not Good Writing, također djelo Knuta Nimsa: prvotno je bilo napisano na marginama kataloga Quelle.

Utopije

Povijest nam je pokazala prednosti utopije. Nema problema na Zemlji koji se ne bi mogao riješiti ako se skupine ljudi odvedu na udaljenu lokaciju, odjenu u istu odjeću i smjeste u gradove u obliku savršenog kvadrata ili savršenog kruga.

Pojam “utopija” skovao je naravno Thomas More, engleski humanist iz 16. stoljeća kojega je kasnije Vatikan proglasio svecem zbog iznimnih inovacija u samobičevanju. More je opisao otok poput polumjeseca, a to je bio dom poslušnoj i mirnoj naciji – kolektivistima po prirodi, duboko duhovnima a ipak snošljivima prema mnogim vjerama na otoku, prošaranom desecima gradova u obliku savršenih kvadrata.

Čitatelji su raspravljali je li More Utopiju napisao kao odraz svijeta koji je vidio oko sebe ili kao viziju kakvu je želio. Mnogobrojni su ljudi vjerovali da je to alegorijski sustav za uzgajanje zečeva, i doista mnoge farme zečeva uspijevaju na temelju metode koja je danas poznata kao Utopijska metoda za uzgoj zečeva.

Ali 1972. maglom natopljen otok otkriven je blizu urugvajske obale te je postalo jasno da je Utopija samo putopisni izvještaj. Na žalost, prava Utopija više ne prima nove građane. Ali Moreovo otkriće je nadahnulo mnoge idealistički zamišljene zajednice tu u Sjedinjenim Državama – Brook Farm i New Harmony dva su bolje poznata primjera. Neke od onih koje nisu završile bankrotom, pobunom zbog hrane, zabavama ubijanja, ili požarom, još su otvorene znatiželjnicima.

SAW-CREEKERI

Koa je jedno od mnogih utopijskih društava osnovanih tijekom “Velikog buđenja” sredinom devetnaestog stoljeća. Kolonija u Saw Creeku privlačila je intelektualce s cijele istočne obale sve do Pocono Mountainsa, jer su se željeli pridružiti eksperimentu društvene jednoličnosti i stalnog poniženja.

Kako nijedan član nije trebao “voljeti sebe više od Boga, prirode i skupine”, pripadnici Saw Creeka pokušavali su neutralizirati svu prirodnu ljepotu i karizmu zahtijevajući od svojih članova da nose hlače visoko i da šišaju kosu u obliku Napoleonova šešira. Bili su jedna od utopijskih zajednica koje su odbacile manufakturu ili poljoprivredu u korist turizma, i još žive iznajmljujući usrane kolibe. Hlače se i dalje nose visoko, ali su frizure ustupile mjesto običnoj pretilosti.

GVANISTI IZ KARLOVYH VARA

Već oko 1920. posjetitelji su se skupili oko otvorenih Špilja Karlovy Vary u Novom Meksiku. Došli su se diviti podzemnim hodnicima, slušati pjesmu milijuna meksičkih šišmiša, a posebice da vide Gvaniste. Gvanisti su bili skupina od desetak obitelji, a živjele su uz svjetlost svijeća, skupljale gvano (izmet šišmiša), pretvarale ga u različite pametne naprave – gulilice voća, male kipiće poznatih muškaraca, perpetuum mobile itd. Uvijek su nosili bijele plahte i bili skloni prehladama i gvanskoj groznici. A ipak su bili zavodljivi: prema svemu sudeći dotaknula ih je izvanzemaljska milost i dala im prekrasnu blijedu kožu i blago blistave oči. Pojavili bi se iz dubokih gvanovskih pećina noseći gvanovske svijeće i pjevajući čudne himne za koje su rekli da su ih naučili od šišmiša. Tada bi pozdravili posjetitelje i nudili im svoju robu, cijelo vrijeme govoreći o harmoniji koju su pronašli pod zemljom te o svojoj mržnji prema “Žutom licu”, što je bilo njihovo ime za sunce. Kako žive u strogom celibatu, smanjio im se broj. Povremeno ćete vidjeti nekoga kako pretražuje poznatu “Podzemnu kafeteriju” u potrazi za preobraćenicima među turistima. Ali bez brige – brzo ih otjeraju električnim pištoljima.

KRALJEVSTVO CENTRAL PARK

Malo se ljudi sjeća da je njujorški Central Park na početku trebao biti glavni grad utopijskoga društva Fredericka Lawa Olmsteda: velike “Smaragdne ogrlice” koja bi zadavila gradove i na kraju ih vratila prirodi – ili vrsta formalne, uređene kvaziprirodne države s puno pošljunčenih putova. Prema Olmstedovoj viziji, svi muškarci i žene trebali bi nositi prsluke i večernje haljine od lišća. Svi bi naučili svirati Panove frule, razgovarati sa sokolovima i živjeti samo od onoga što mogu naći u parku: divljeg luka i gljiva, vjeverica i kolačića iz restorana “Tavern on the Green”. Kolonije Olmstedova kraljevstva osnovane su u Bostonu, Seattleu i drugdje. Ali kada su se njegovi sljedbenici, a to su uglavnom bili pripadnici više klase, umorili od pijanki i travina vina te se vratili u svoje salone, Olmsted je napustio projekt i usmjerio se prema osnutku socijalističke republike poznate kao Brookline u državi Massachusetts.

OTOK DRVENE NOGE

Kolonija u ruralnom Wisconsinu – tamo se vjeruje da će svi biti izliječeni ako se članovi budu odijevali i ponašali poput gusara. Za sada su ograničeni na 60 hektara šume s vrlo malim potokom. No, stalno im prijeti napad sobova, zbog općepoznate činjenice da te životinje ne vole duge crvene kapute. Ali to, osim povremenog natezanja s ljubiteljima akcije uživo i igranja uloga koji žive u susjednoj šumi, ne umanjuje njihovu požudnu ljubav prema životu i nevjerojatan rad kao pljačkaša i lopova.

FARMA PANASONIC

Osnovana šezdesetih godina 19. stoljeća u duhu štedljivosti, jednakosti i poligamije, Panasonikanci iz Iowe prehranjivali su se proizvodeći drvene rashladne uređaje “kako bi ohladili kožu i osušili strasti”. Rashladni uređaji Panasonica i danas su uobičajeni, ali mnogi ne znaju da su njihov rashladni uređaj proizveli ljudi koji vjeruju da bi se djeca trebala drogirati svaki treći dan.

ŠALE KOJE NIKAD NISU IZAZVALE SMIJEH

Komičari su strašno praznovjerni, čak više od glumaca koji se boje riječi “Macbeth” i to u tolikoj mjeri da će pokušati ubosti bilo koga tko je se usudi izgovoriti ili napisati. Zato je sada Shakespeare mrtav, a ja se skrivam. Komičari, s druge strane, mrze samo same sebe. Zato ćete povremeno ipak čuti te šale, iako navodno nose prokletstvo prema kojemu onaj tko ih izgovori neće više nikada čuti smijeh. Ako ste domaćin neke večere ili želite održati govor svojim kolegama na poslu, ne prepričavajte te šale. Također bih preporučio da ih izbjegavate u zdravicama na vjenčanjima, zabavama u povodu odlaska u mirovinu, ohrabrenjima, usputnim razgovorima ili knjigama viceva. Molim vas zapamtite: autori tih šala nisu poznati. Najranija verzija čuva se u trezoru u Redovničkom klubu u Los Angelesu, u istoj prostoriji gdje je i mumija Buddyja Hacketta.

Čovjek uđe u bar. S njim je pas. Pas ima povez na oku. Čovjek kaže pipničaru: “Pitaj me o mojem psu”. Na žalost pipničar ga ne čuje, jer je kao dijete oglušio na jedno uho. Poslužuje ženu na drugom kraju šanka. Kada ponovo dođe do čovjeka sa psom, čovjek naruči uvozno pivo. Zaboravi što je želio reći za psa.

 Svećenik, rabin i nereligiozna osoba lete preko Atlantskog oceana, svi iz različitih razloga. Dogodi se kvar na motoru i jedno se krilo zapali. Zrakoplov počne padati. Srećom, ima dovoljno padobrana za sve. Evakuacijea prođe u redu.

 Irac, Englez i indijanski poglavica odu zajedno pecati u velikom čamcu na srednje velikom jezeru. Svi imaju dobru sreću: svaki ulovi po dvije ili tri ribe. Ostanu nasred jezera do zalaska sunca. Na putu prema obali, dok nebo postaje tirkizno i pretvara se u noć, zajedno pjevaju pjesmu.

 Patka uđe u ljekarnu. Kaže ljekarniku: “Potrebna mi je mast za kljun. Jako je ispucan”. Ljekarnik odgovori: “Ne držimo ništa za patke”.

S engleskoga prevela Margareta Matijević Kunst.

Ulomci knjige The Areas of My Expertise, Riverhead Trade, 2006.

John Hodgman američki je književnik i humorist koji je objavljivao u časopisima, ali i pisao za radio i tv-emisije. Njegova prva, iznimno duhovita knjiga The Areas of My Expertise, parodija je almanaha. Hodgman donosi odgovore na sva pitanja koja ste sebi mogli postaviti, samo što je svijet o kojemu ta znanja govore fiktivan – ili barem djelomično. Evo samo dijela punog naslova te knjige: Almanah ukupnog svjetskog znanja što sam ga sastavio i stručnim napomenama popratio te ga posložio na koristan način, ja, John Hodgman, profesionalni pisac u Područjima moje stručnosti, koja uključuju teme iz povijesti, književnosti, kriptozoologije, beskućništva, znanja o vjevericama, rakovima i jeguljama, frizurama i utopijama, te proročanstva i mnoge druge teme. Također je tu izbor najboljih tekstova iz područja ‘Jeste li znali?’, Hodgmanove dugotrajne kolumne o čudnim činjenicama i bizarnostima… itd.