Viktora Pelevina I. S. Skorpanova  

Područje spoznaje i nespoznatljivoga u djelima

tema broja

Viktora Pelevina ponajviše zanimaju procesi koji se zbivaju u području svijesti i kolektivnog nesvjesnoga, u individualnoj psihi, njihov utjecaj na tijek povijesti, te društveno ponašanje ljudi. Odatle proizlazi njegov interes za fenomen ideologije, reklame, mogućnosti kompjutorske tehnologije, psihodelije i istraživanje suvremenog stanja ruskog nacionalnog arhetipa.

I. Omon Ra – komunistička abrakadabra

U priči Omon Ra¹ koristi postupke soc-arta. Pelevin razotkriva ulogu ideologije u upravljanju ljudskom sviješću. Posredstvom parodijske igre s tekstovima službene kulture² on realizira dekonstrukciju komunističkoga metanarativa.

Pelevin gradi postmodernističku verziju u sovjetskoj književnosti popularnog odgojnog romana. Oponašajući za njega tipične ideologeme, likove, sižejne situacije (predstavljene u obliku simulakruma), pisac ih izlaže u travestijskom, apsurdno-komedijskom ključu. Komunistička se ideologija pokazuje kao činitelj koji ne poboljšava čovjeka, nego ga sakati, deformira mu svijest, nabija mu kompleks žrtve prema kojem vlastiti život nema vrijednosti. Pisac pribjegava doslovnoj realizaciji salvi metafora, koje sačinjavaju jezgru komunističkog metanarativa: škola hrabrosti, život-podvig, pravi čovjek i dr., koje podvrgava parodijskom prekodiranju te ih smješta u kavanski kontekst. Tako se obećanje komesara ljetne škole Mares’ev da će od učenika načiniti prave ljude ostvaruje na način da se amputiraju noge novopristiglih mladića, koje potom uče hodati uz pomoć proteza. Pravi ljudi u razmatranom sustavu koordinata zapravo su bogalji. Njihova je spoznaja namrtvo blokirana ideološkim replikama, kojim se zamjenjuje stvarnost. Nije slučajno B. Pasternak uspoređivao sovjetske stavove sa štakama, bez kojih bogalji, odučeni od samostalnoga razmišljanja, nisu u stanju hodati. Pod sovjetskošću je smatrao izostanak želje da se život sagleda kakav on jest. Kod Pelevina državna propaganda igra ulogu dekoracija koje zastiru realnost i grade njezin lažan lik. Iz priče je vidljivo da djelo komunizma živi i pobjeđuje tek u spoznaji svojih pristaša. Usađeno od malih nogu prihvaća se mehanički, kao neosporiva istina, osobito ako je zavareno Lenjinovim imenom. Pelevin koristi postupak komične apsurdizacije Lenjinovih izreka, koje razblažuje propagandističkim kalupima iz drukčijeg konteksta, i pokazuje kako besmislenost izrečene abrakadabre nitko ne primjećuje.

Komične figure u ovome su djelu i partijci-odgajatelji pravih ljudi – Určagin i Burčagin, predstavljeni kao travestirani dvojnici Korčagina. Njihovo sljepilo i paraliziranost kod Pelevina su iste doslovno realizirane metafore kao beznogost učenika – vidljivo utjelovljenje ideološke zatucanosti, dogmatizma koji se ničim ne može pobiti. Pelevinovi likovi podsjećaju na groteskne slijepce Breigela, izgubljene, uboge i brutalno smiješne u isto vrijeme. Njihov bezgranični optimizam, kao i onaj Breigelovih plesača, svojstva su idiotskoga. U biti, pred nama su dva glupana određena za vođe.

Pisac razotkriva kult požrtvovnosti koji su predstavnici soc-realizma gradili i na koji se gledalo kao na najuzvišeniji izraz života-pothvata. Ako se u starini žrtve prinosilo bogovima ili duhovima, tijekom vremena mjesto posljednjih zauzeli su ideali i principi. Dvadeseto se stoljeće odlikuje diktaturom svjetskih ideja, koje su sebi podčinjavale svijest ljudi i koje su se smatrale više vrijednima od ljudskoga života. Požrtvovni idealizam, koji je stvarao psihologiju smrtnika u Pelevinovoj priči postaje objekt travestiranja. Priprema ekipe Omona Krivomazova za pothvat – samoubojstvo najviše podsjeća na dječju igru astronauta u kabini drvene rakete u dvorištu. Smrtnici se, ipak, igraju posve ozbiljno i igraju se pod upraviteljstvom slijepih paraplegičara i beznogih invalida. Proteza je u tom slučaju cijeli čovjek, koji se koristi umjesto automatskog uređaja. Ispunjenje obećanja mora se okončati pucnjem u zrak, kako bi se sakrila cijena znanstvenog eksperimenta. Apsurd te situacije neodjeljiv je od parodiranja komunističkog metanarativa, s pomoću kojega se opravdava ono što se događa, i shodno tome neodvojiv je od komedijske intrige.

Sovjetski sustav istupa u priči kao ideološka tvornica za proizvodnju socijalnih mitova i ljudi s obogaljenom sviješću.

Pelevin gradi, ipak, i varijantu otkrivanja žrtve, koji se pojavljuje usred polugnjile ideološke dekoracije. Ne po vlastitoj volji, nego zbog okolnosti, smrtnik Omon Krivomazov ostaje živ. Pelena, koja mu je zavrtjela glavom, nestaje. Iz svijeta fikcije on bježi u svijet realnosti, koji zapravo tek treba upoznati.

Dekonstrukcija teksta sovjetske kulture koju provodi pisac pogoduje triježnjenju od ideološke zadojenosti i oslobađanju umova.

II. Čapaev i Pustota – nacionalna samoubilačka strast

Pelevin se ne ograničava sferom svijesti. Veliko značenje pridaje razmatranju utjecaju ideologije na kolektivno nesvjesno. Tom je problemu posvećen roman Čapaev i Pustota.

U Pelevinovu su romanu prelomljene koncepcije posthumanizma, kraja vremena, kraja povijesti, pluralizma/monizma, a polazišna točka metamorfoza koje se zbivaju u svijetu-tekstu³ je psihijatrijska bolnica. Glavni likovi djela – simulakrumi, dekonstruirani citati, prisvojeni iz romana Dmitrija Furmanova Čapaev, njegove filmske verzije, popularnih anegdota, te podvrgnuti decentralizaciji i hibridizaciji po principu kontrasta: očaravajući, ali priprosti, slabopismeni narodni junak – mačevalac Čapaev hibridizira se s pedantnim refleksivnim dekadentnim inteligentom, kroz kojega prosijava Aleksandr Vertinskij, a Čapaevljev ordinans Petka, infantilni entuzijast revolucije – s trifonovsko-makaninskim depresivnim, iskompleksiranim junakom (točnije – hibridiziraju se spomenuti kulturni kodovi). Budući da se sve opisano u djelu zbiva u svijesti Petra Pustote/simulakruma, a on je predstavljen kao lik koji pati od šizofrenije (podvojene svijesti koja se dalje razdvaja), Pelevinova se zamisao može dešifrirati kao pokušaj izricanja osobitosti transformacije nacionalnog arhetipa (na koncu dvadesetog stoljeća), koja se ostvaruje putem šizoanalize i dezintegracije subjekta koja je prati. Tu pretpostavku potvrđuje korištenje rizomorfnoga⁴ načina prošlo-sadašnje-budućega, a ne konkretnog historijskoga vremena, očuđenje pripovijedanih događaja do njihove šizoizacije te prevladavanje osobnoga i individualnoga putem umnožavanja ja. Rezultat je obnaženje pred-osobnoga, općenitoga, onoga što pripada sferi kolektivnog nesvjesnoga.

Dana sfera dobiva oznaku Unutarnje Mongolije, prema analogiji s dijelom Kine, koju su naselili Mongoli i koja ima autonomiju. Kina je u danom kontekstu analogna svijesti.

Pelevin uspoređuje čovjeka s vlakom koji ima mnogo dodatnih plombiranih vagona, sadržaj kojih je, možda, eksplozivan. On piše: “On je isto tako osuđen zauvijek vući za sobom iz prošlosti lanac tamnih, strašnih, neznano od koga naslijeđenih vagona”, to jest crnih kutija nesvjesnoga. I tako je bilo i uvijek će biti – tijek povijesti nije odvojiv od ovih ili onih utjecaja kolektivne psihe, koji u pojedinim slučajevima počinju dominirati nad svjesnim stremljenjima ljudi te ih podčinjavaju sebi. No zajedničko u kolektivnom nesvjesnom ima nacionalni pečat. Upravo razne strane ruskoga nacionalnog arhetipa utjelovljuju Pelevinovi hibridno-citatni junaci: Čapaev – idealizam, koji se preobraća u volju za smrt, Vertinskij – fatalizam, koji je također neodvojiv od tantaloidnoga privlačenja, Petka – idealizam/utopizam, koji stimulira samoosudu na smrt, Petr Pustota – strah pred životom i s njime povezano kolebanje između volje za život i volje za smrt. Pelevin vrlo snažno fiksira razvijeni tantaloidalni kompleks kao jedan od najkarakterističnijih svojstava ruskoga nacionalnog arhetipa. Njegova suprotna strana (kompleksa) je najčešće idealizam, što transcendentalni, što ideološki: uz ideale nema žaljenja nad žrtvovanjem života (ne samo svojega, no i tuđega). Takve samoubilačke sklonosti nacionalnoga arhetipa nisu jednom u povijesti isprovocirale opasne situacije i u svojoj su krajnjoj manifestaciji u stanju dovesti do samoistrebljenja nacije. Pelevin izučava pri kakvim uvjetima se to zbiva, te kroz prizmu šizoanalize razmatra revoluciju i građanski rat od 1917. do 1920. godine. Određena poglavlja romana su palimpsest: Čapaev Furmanova se ponovo ispisuje u postfilozofskom ključu. Furmanovljev se tekst, na taj način, priznaje za jedan od vjerodostojnih izvora informacija neophodnih za istraživanje libida povijesnog procesa epohe koja se opisuje. Komunistički metanarativ, prelomljen kroz roman Furmanova, razmatra se kao aktivator dekonstruktivno-tantaloidnih impulsa kolektivnog nesvjesnoga, koji dovodi u stanje divlje kaotizacije negativni potencijal nacionalnoga arhetipa. Otuda nezamisliva silina, opijenost smrću i pogibija milijuna koje se vrednuju kao opravdane i korisne za društvo. Nije slučajno građanski rat u romanu prikazan kao noćna mora koja se materijalizirala i koja se ničim ne razlikuje od noćnih mora izmučenih ljudi koji pate od psihičkog rastrojstva. Na djelu su dezorijentacija, slabljenje instinkta samoočuvanja, pobjeda Tanatosa nad Erosom. Stoga je Valhala kod Pelevina smještena uz Čapaevljev trup.

Novi čovjek proslavljan sovjetskom književnošću nije poboljšan, nego pogoršan čovjek; njegov je razum oslijepljen kaosom kolektivnog nesvjesnoga koji se oteo kontroli i prebiva u stanju specifičnoga ludila. Stoga se komunistička ideologija demistificira, a na njoj se izgrađeni socijalni mitovi demitologiziraju. No isto se tako desakralizira i bjelogardijska ideologija i mitovi koji su iz nje iznikli. Ostvaruje se primirje neprimirivoga: kod Pelevina crveni i bijeli u vojnim uniformama sjede u restoranu za susjednim stolovima, i to do trena dok se ne probudi idejni fanatizam.

Pelevin razgolićuje naličje “bezobraznih himera, izgrađenih... kolektivnom zamućenim razumom” te pokazuje koliko su razorni afekti izazvani sadržajima kolektivnog nesvjesnoga. I u mirno vrijeme, kako se vidi iz romana, tantaloidni se potencijal stalno hrani metanarativom koji vlada u društvu.

Pelevin izlazi izvan rubova nacionalnoga, razotkriva kako je zaraćenost zbog iracionalne privlačnosti ka smrti najvažniji pokazatelj stanja kolektivnog nesvjesnog suvremenog čovječanstva u cjelini (scena s Japancima).

Podvajanje Petra Pustote simbolizira i izvjesno slabljenje volje za smrt u ruskom narodu, te ojačanje volje za život u njemu, koja je ojačala kroz godine bez masovnoga terora. Pelevinova lika neka nepoznata sila baca u epohu građanskog rata, ali ga i ponovo vraća u nesretnu, no mirnu suvremenosti. Od dobrovoljnoga harakirija Petar Pustota odustaje. Pisac kao da nas navodi na misao: važno je ne dopustiti narušavanje krhke ravnoteže u korist Tanatosa.

Pelevin podvrgava ponovnom kritičkom preispitivanju religiozno-filozofska učenja koja odriču vrijednost zemaljskomu životu, te u svojstvu višega cilja predlažu stapanje s ništavilom. To su hinduizam, budizam i lamaizam u kojima dana tendencija nalazi svoju najpuniju realizaciju. Hinduističkoj koncepciji vječnoga povratka suprotstavlja se ideja vječnog nepovratka – konačnosti smrti. Prisutnost Transcendentalnog Označenoga negira se, mijenja se pojmom praznine. Zajedno s Transcendentalnim Označenim ispražnjava se ideološki referent sposoban privesti kolektivno nesvjesno u stanje bijesa i bezumlja. Učvršćuje se ideja o mnogostrukosti istina.

Masovnoj svijesti teško je odreći se jednoznačnosti ovoga ili onoga sustava (budizam, kršćanstvo, marksizam itd.). Propast monizma ili gubitak uobičajenih orijentira shvaća se kao nekakav kraj svijeta što potvrđuju stihovi navedeni u romanu: “No u nama još gori želja, k njoj će dolaziti vlakovi, i giba se leptir saznanja iz nigdje u nikamo”. Pelevin suosjeća sa suvremenim čovjekom, shvaćajući koliko bolnim može biti iskorjenjivanje totalitarizma mišljenja i nakupljenih kompleksa, te istovremeno umjetnički zasniva nužnost unutarnje perestrojke svakoga pojedinca uz uvažavanje koncepata postfilozofije – u protivnom Vječni nepovratak postat će sudbina cijele Zemlje koja će, slično Čapaevu, postići nirvanu-ništavilo.

III. Generation “P” – reklame kao surogat sreće

Pojava informatičkoga društva s njegovim intelektualnim kompjutorskim tehnologijama sposobnim izgrađivati virtualnu realnost dovodi do rasprostranjenja novih sredstava manipulacije masovnom sviješću, utjecaja na kolektivno nesvjesno, adekvatnih utjecajima halucinogenih narkotika. Opasnost preobražaja ljudi u robote kojima se može upravljati putem unošenja u njihovu psihu takozvanih čistih znakova bez otvorenog označenog skrivena je u Pelevinovu romanu Generation “P”.

Pelevinov Generation “P” naraštaj je onih koji su odabrali Pepsi, životne orijentire i ideale koje je formirala televizijska reklama.

Preplećući dokumentarno i fantastičko, pisac opisuje ulogu televizijskog imperija u izgradnji simularuma – imitacija, koji zamjenjuju realnost, i apofatičke antropologije, koja zamjenjuje čovjeka.

Baudrillard je pokazao kako je od sredine dvadesetog stoljeća moralno-političke ideologije prošlosti počela smjenjivati nova, zamaskirana forma kojom društvo čuva svoj nasilni ustroj, koja ga brani od uništenja – umnažanje reklamnih uradaka i operacija. Djelovanje reklame izgrađeno je na aktualizaciji arhetipa majke koja brine o svojem djetetu, pogađa njegove želje, funkciji koju imitira reklama i koja se pokazuje tijesno vezana uz “arhaički ritual dara i poklona, a također i sa situacijom djeteta, koje pasivno prima roditeljska dobra djela”⁵. Cilj reklame, svijeta čiste konotacije, jest nezamijećeno izazvati predstavu kako je društvo koje reprezentira organizirano “u službi ideje sreće” i kako obilno daruje svakoga sredstvima za samoostvarenje. Pritom “socijalna se stvarnost razdvaja na realnu instancu i njezin lik, koji je zakriva, čini je nerazlučivom i ostavlja prostor tek za shemu rastapanja ličnosti u okruženje brižne majčinske brige”. Putem reklame “korisnik interiorizira socijalnu instancu i njezine norme u samoj gesti potrošnje”.

Potrošnja, objašnjava Baudrillard, je “virtualna cjelovitost svih stvari i priopćenja, koje čine više ili manje povezan diskurz”, “djelovanje sistematskoga manipuliranja znakovima” u koje se stvari pretvaraju. Tip korištenih znakova su simulakrumi-imitacije, upućeni k nesterilnoj realnosti. Troši se “ideja odnosa kroz seriju stvari, koja je demonstrira”.

Sadržaj Pelevinova romana usko je vezan s istraživanjima francuskih sociologa. U stanovitom ih smislu on dalje razvija. Ali u Generation “P” ne govori se o Zapadu, nego o Rusiji: opsežnom procesu smjene znakovnog sustava koji regulira život društva, prijelazu od čisto ideološkoga diskursa prema diskursu reklame, koja “uzima na sebe moralnu odgovornost za cijelu društvo”, “s pomoću proizvoljnoga, ali sistematskoga znaka budi osjećaje, mobilizira svijest ljudi”, iznjedruje novi model postojanja, uzevši za osnovu američki obrazac. Nakupine kulture, tehnička postignuća, rad, intelekt i talent se koriste za uspostavljanje glavne vrijednosti masovne civilizacije – potrošnje, koja osigurava stabilno kruženje roba i novca.

Mnogo mjesta u romanu zauzima citiranje scenarija i slogana reklamnih klipova. U pravilu, oni se zasnivaju na klasičnim obrascima, povijesnim legendama, nacionalnim mitologemama. Tim samim predmeti potrošnje (deterdžent Ariel, kolonjska voda Hugo Boss, cigarete Parlament itd.) uvode se u rang velikih dragocjenosti. Duhovne, pak, vrijednosti počinju ispunjavati pomoćnu funkciju, unizuju se, habaju se, devalviraju. Evo sižea reklame za automobile, nastale na osnovi biblijskoga diskurza, a koji se navodi u romanu:

“Dugačka bijela limuzina na pozadini hrama Krista Spasitelja. Njegova stražnja vrata su otvorena, kroz njih udara svijetlo. Iz svjetla izlazi sandala, koja lagano dodiruje asfalt, i ruka položena na kvaku. Lice se ne vidi. Samo svjetlo, auto, ruka i noga. Slogan:

KRIST SPASITELJ

OZBILJAN GOSPOD ZA OZBILJNU GOSPODU”⁶

Neizvjesno je hoće li u svakog televizijskoga gledatelja taj pretenciozni kič izazvati smijeh. Na nekoga ipak tvorci reklame računaju. Više od toga, pokazuje Pelevin, oni su s ciljem i metodično izgradili svoju publiku, podvrgavajući svijest moćnom psihičkom ataku koji se služi mehanizam kolektivnog nesvjesnoga. Za najkarakterističniji psihološki fenomen kraja drugoga tisućljeća pisac smatra pojavu virtualnoga subjekta “koji za vrijeme televizijskoga prijenosa postoji umjesto čovjeka i ulazi u njegovu svijest kao ruka u gumenu rukavicu”. Ono što se događa u tijeku tog psihičkog procesa umjesno je, prema Pelevinovu mišljenju, “nazvati iskustvom kolektivnoga nepostojanja, s obzirom na to da virtualni subjekt, koji zamjenjuje vlastitu svijest gledatelja, ne postoji apsolutno – on je samo efekt koji nastaje kao rezultat kolektivnog napora montažera, snimatelja i režisera. S druge strane, za čovjeka koji gleda televizor, nema ničega realnijega od virtualnog subjekta”. Samoidentifikacija takva subjekta “moguća je tek kroz sastavljanje popisa produkata potrošnje”, njihovih svemogućih kombinacija. U biti, to je proteza želje za identityjem, rezultat upornog i postojanog istiskivanja ličnosti. Riječ je o disocijaciji ličnosti, koja sebe poistovjećuje sa lažnim egom i stanje inflacije (K. G. Jung).

Virtualni subjekt u romanu dobiva kodnu oznaku Homo Zapiens, što je doslovno moguće prevesti kao Čovjek Koji Mijenja Kanale. Autor radi komičnih ciljeva koristi suzvučje dane oznake s definicijom Homo Sapiens, mijenjajući drugu riječ izvedenicom od riječi zapping⁷ u značenju nasilni zapping. “Prisilni zapping, pri kojem se televizor pretvara u pult daljinskog upravljanja televizijskim gledateljem, nije jednostavno jedna od metoda organizacije sekvenci, nego osnova televizijskog prijenosa, glavni način djelovanja reklamno-informativnog polja na svijest” – tvrdi autor romana. Pelevin analizira konkretne oblike i metode djelovanja na identity, koje potiču gledatelja da guta i izlučuje novac i koji utječu na učvršćenje oralno-analnoga novčanog refleksa. Čovjek se pretvara u stanicu potrošačke mase. Svojevrsni živčani sustav nastajuće simbioze postaje televizor. “Taj živčani sustav šalje po njegovom virtualnom organizmu nervne podražaje koji upravljaju djelatnošću ćelija-monada.”

Nad-zadaća svake reklame je izgraditi sliku sreće, dojma kako će je nabava ove ili one robe donijeti čovjeku. “Stoga čovjek ide u trgovinu ne po stvari, nego po sreću, a nju tamo ne prodaju.” Reklamna sreća postoji tek u reklamama. U stvari, surogat sreće koji nude reklame zasnovan je na zamjeni predstave o punovrijednom životu otkrivenom u svoj punoći pokazanog života za njegovu potrošačku varijantu. Svijet simulakruma-imitacija istišće realnost, skriva je od čovjeka, umnaža telenarkomane.

Nije slučajno da u dva različita lika na ravni nesvjesnoga izrasta lik usnule Djevojke u bijeloj odjeći (Rusija), kojom hoće zavladati Vrag, koji obasipa svoj ud kokainom. Takvu udu Đavola uspoređuju se suvremeni mas-mediji i prije svega – televizija.

Razodijevanjem efemernosti i razotkrivanjem metamorfoze koja se u kompjutorsko doba događa s čovjekovima ja, Pelevin stupa u zaštitu čovjekove samosvojnosti i suprotstavlja se surogatima koji obezvrjeđuju život i zarobljavaju naciju.

Bilješke:

¹ Roman Generacija P prevela je 2001. Irena Lukšić na hrvatski jezik. Ista je prevoditeljica 2003. prevela knjigu proze Omon Ra. (op. prev.)

² To su radovi V. I. Lenina, Starica Izergil Maksima Gorkog, Kako se kalio čelik N. Ostrovskoga, Priča o pravom čovjeku B. Polevoga, Magline Andromede I. Efremova, tiskovni materijali.

³ U romanu se u prekodiranoj formi citiraju Borges, Ramačaraka, Dostojevski, Puškin, Shakespeare, V. Solovjov, Černiševski, Balmont, Nabokov, Vikt. Jerofejev, Blok, M. Bulgakov, Furmanov, Šolohov, L. Tolstoj, Schopenhauer, Kant, Freud, Jung, Majakovski, Nietzsche, Biblija, Tjutčev, Solženjicin, Majrink, Grebenščikov, revolucionarne pjesme, tvorbe suvremene masovne kulture, budistički i daosistički tekstovi.

⁴ Termin izveden iz Deleuzeove i Guattarijeve podjele kultura na drvene i kulture korijena. Prvi tip kulture polazi od usporedbe s drvetom, koje jasno čuva opreke korijena/stabla, gore/dolje, nebo/zemlja, lijevo/desno, dok se drugi uspoređuje s rizomatskim ustrojem nekih gljiva – nema jasne razlike između korijena i same biljke, veze nisu linearne, postoje između svih dijelova organizma i neustrojene su, kaotične i isprepletene. Potonji tip ustrojstva knj. djela odgovara postmoderni; svijet se ne oblikuje u mimetičku kopiju nego u zemljopisnu mapu u kojoj nema centra; ostaje tek snalaženje i traganje u mapiranom kaosu). Op. prev.

⁵ Citati prema J. Baudrillard, Sistema vešćej, M. Rudomino, 1995.

⁶ Svi citati prema Viktor Pelevin, Generation “P”, prevela Irena Lukšić, DiVič, Zagreb, 2001.

⁷ Brzo prebacivanje programa, kojem se pribjegava kako bi se izbjeglo gledanje reklame.

S ruskoga prevela Željka Vukajlović-Babić.

Iz knjige I. S. Skoropanova

Russkaja postmodernistskaja literatura,

Izdavateljstvo Flinta / Nauka, Moskva, 2002.