7.4.2005.

Ivica Župan  

Podsmijeh simboličnom autoritetu slikarstva

Dosad je Ivan Skvrce, kao i ostala dvojica mladih kolega s kojima je pet puta zajedno izlagao – Alen Alebić i Ivica Blažić – uspio iznaći načelo gradnje slike, vlastitu estetiku i ductus, a sada je – o čemu svjedoči izložba slika Predmeti tajne, postavljena u zagrebačkoj Galeriji Miroslava Kraljevića – još atraktivnije nego dosad uspio pronaći sadržaj slike kojim pokušava reći ponešto o tome što je danas slika, koji je njezin trenutačni smisao, svrha i sudbina, čime se najnovija Skvrcina ostvarenja pretvaraju u duhovit i nepretenciozan ontološki komentar situacije u kojoj se danas nalazi i sama likovna umjetnost.

Znakovitim nam se čini i činjenica da, poput brojnih slikara iz klase profesora Igora Rončevića sa zagrebačkog ALU-a, i Skvrcin rukopis odiše ravnodušnosti prema tematskoj punoći, metafizičkom, alegorijskom, aluzivnom, simboličkom, moralističkom i kojem sve ne diskursu, više se ne opterećuje time predstavlja/prikazuje li ono ili ne predstavlja/prikazuje nešto, nego nadasve želi svjedočiti sebe kao materijalnu i operativnu činjenicu.

Riječ je o utjelovljenu uvjerenju da danas ni jedan sadržaj nije posebice vrijedan slikanja, tj. da su svi sadržaji za to jednako (ne)potentni i (ne)poticajni, da su semantičke i semiotičke vrijednosti amblema zapadne kulture srušene, kao takvi ne mogu izazivati duboke osjećaje receptora, pa stoga u današnjoj slikarskoj produkciji ne trebaju biti ponavljani.

Šahtovi kao znakovi našeg vremena

Skvrce na ovoj izložbi nudi vjernu transkripciju – po fotografijama, decentno postavljenim na galerijskom stupu i u katalogu priloženim uz svako slikarsko ostvarenje – motiva šahtova, rupa na cesti ili ulici. Fotografske snimke šahtova ostvarene su u inozemstvu i u nas, slikar ih je odabirao bez ikakva sustava, tako da nam je i njihova semantika irelevantna, ali iako su to predmeti oslobođeni denotativnih funkcija, svejedno su znakovi našeg vremena.

Međutim, oni nisu ono što označavaju – fire, sanitary, electric… Upućuju na neko zbivanje ispod njih, radnju, funkciju, na nešto što oni nisu. Slično tomu, pokazana slikarska ostvarenja ukazuju na fotografije, a sama nisu fotografije.

Fotografiju šahta Skvrce najprije episkopom uvećava, projicira i doslovce kopira na slikarsko platno, prethodno razdijeljeno mrežom glede lakšega prenošenja projekcije u crtež. Mreža je tu i kako bi dodatno svjedočila da je riječ o kopiranju, a ne o nečemu fikcionalnome.

Kolorit svake slike nastaje preslikavanjem izvorna kolorita s fotografija. Kada ih je pomoću episkopa uvećao, Skvrce je dobio njihove kolorističke znakovitosti i vrijednosti koje je u slikarskoj elaboraciji u velikoj mjeri slijedio, dobivši u konačnici čiste i nadasve tople, pastelne, “sladoledarske” boje. Na te se izvorne boje slikar oslanja i kako bi sačuvao konzistentnost i snagu površina svojih slika.

Kako bi ne samo ostao vjeran dosadašnjem rukopisu nego ga i dodatno stabilizirao prema stilskoj prepoznatljivosti, Skvrce presliku šahta ostvaruje krupnim nakupinama boje, nastalim istiskivanjem debelog nanosa boje izravno iz tube, pa te nakupine u konačnici u svojoj reljefnosti poprimaju oblik vrećica. Površina slike dobiva doslovce reljefni karakter, a postiže se i određena skulpturalna čvrstoća.

Ali, pikutaralna logika, fini međusobni odnosi bojanih površina, artificijelne konfiguracije, određena napetost između figuracije i apstrakcije, nedvojben koloristički dar, jednaka gustoća boje, tople boje, koje se k tomu doimaju širokima i lakim, mekanim i profinjenim, jednostavna čvrsta privlačnost i čulnost, pa čak ni spretnost, metijer, pravi odabir medija, dimenzija djela, forme i proporcija, kultura ni ukus, niti bilo što drugo vezano za izvedbu, na ovoj izložbi ne imponira koliko sama naglašena i duhovito ostvarena koncepcija ovoga iskrenog iskaza.

Degradacija simboličke funkcije slikarstva

Što je danas slikarstvo, a što je bilo i što bi trebalo biti, tema je ove izložbe. S naglašenom sviješću da stvara u vremenu nesklonu slikarstvu, Skvrce problematizira položaj slikarstva u suvremenoj umjetničkoj produkciji i kulturi i propituju njegove današnje komunikacijske funkcije i dosege takve komunikacije.

Ove su slike afirmacija koncepta – i to s naglašenim metajezičnim svojstvima – i priča o tome kako slika uopće može funkcionirati danas kad su fotografija, video i film i ostale tehnologije kojima se suvremena umjetnička praksa pretače u umjetničko djelo preuzeli njezine negdašnje zadaće. Iako su u semantičkom pogledu potpuno osiromašene – ne govore o ničemu nego isključivo afirmiraju vrijednosti, ljepotu, punoću i sočnost same boje – ove slike šalju poruku da je slika danas inferiorna fotografiji, marginalizirana, trivijalizirana i svedena tek, u najboljem slučaju za nju, na puku estetsku činjenicu/robu, a slikarstvo danas više nije u žarištu kolektivna zanimanja, jednostavno je prestalo biti predmetom rasprava i polemika i zapravo opstaje u diskurzivnom vakuumu.

Ima li slika – donedavno važan čimbenik medijske kulture – sveudilj uporište u današnjoj vizualnoj kulturi? Je li slika još moguć prostor za utjelovljenje mentalnih, duhovnih i osjećajnih sadržaja, ili se oni danas na njoj doimaju formalistički, patetično i neuvjerljivo? Jesu li za njezin opstanak dostatne aluzije na predmetni svijet, ima li uvođenje ikonografije i opće prepoznatljivih prikaza danas smisla ili je u ovom trenutku osobni doživljaj viđenja svijeta slikom moguće utjeloviti na drukčiji način? Vapaj za novim sadržajima slike, koji bi vratili negdašnji dignitet slici i mogli konkurirati sadržajima što ih generiraju propulzivniji i rječitiji današnji mediji izvođenja umjetničkog djelovanja, jedna je od tema Skvrcinih slika.

Skvrce, dakle, problematizira degradaciju simboličke funkcije slikarstva, položaj samoga slikarstva u suvremenoj umjetničkoj proizvodnji te sugerira njegovu današnju inferiornu komunikacijsku ulogu. Njegov napor – otkrivši da u slikarstvu, kao i umjetnosti općenito, nema univerzalnih istina koje tek treba otkriti niti ontološke biti koje treba doseći – upozorava na dekonstrukciju slikarstva, negira njegovu metafizičku, metaforičku i simboličku bit, pa tako i njegov položaj u suvremenom kontekstu.

Pesimistične i ironijske projekcije

Nije li postavljanje boje na platno jedina funkcija koja slikarstvu još ostaje? Izložbu Predmeti tajne stoga smo doživjeli i kao slikarev cinizam, rugalicu na račun današnje mimetičke funkcije slikarstva i njegova društveno-reprezentativnog statusa, kao ironičan podsmijeh simboličkom autoritetu slikarstva, odnosno njegovoj današnjoj reprezentativnoj (ne)učinkovitosti.

Ovaj Skvrcin duhoviti potez u krajnjoj liniji čak sugerira i potpunu degradaciju slike kao unikatna pojedinačnog predmeta inherentnih kvaliteta, čime slikar pokušava sugerirati da je slikarstvo u ovom trenutku nedvojbeno u svojoj poodmakloj i nezaustavljivoj recesivnoj fazi.

Iako naoko djeluju nepretenciozno, ovi Skvrcini radovi – i u svojoj potpunoj slikovitosti – slikarstvo su pesimistične projekcije, negacija same slikarske prakse, a ne slikarstvo vitalnosti i neupitna rasta.

Izložba Predmeti tajne, međutim, svjedoči o Skvrcinu neprestanu razvoju kao slikara. Razbudio se i okuražio kao (do jučer plah) kolorist, a i hrabro se oslobodio i nekih dosadašnjih slikarskih utjecaja, nedvojbeno nagovješćujući u skoroj budućnosti još veća postignuća.