Poduzeće u kulturi

O.K. je izvorno kratica za neformalnu udrugu Otvoreni krug u čijoj su organizaciji – ne jedino u prostoru Kluba Palach u Kružnoj ulici u Rijeci – tijekom devedesetih priređivane izložbe i izvođene različite umjetničke akcije i performansi (npr. Sanja Lisov s videoinstalacijama, izložbom i performansima u prostoru Malog Quoruma u Voloskom i u riječkom Palachu,; Damir Stojnić s izložbom Magma motiva u Ex-kavani Sarajevo; Goran Nemarnik-Gus, Igor Večerina i prateći bend u Ex-kavani Sarajevo), te organizirani koncerti (Ri rock), partiji na otvorenom (legendarna Farma na Grobniku) i brojne druge društvene i kulturne aktivnosti mladih.

Moja suradnja s Damirom Čargonjom počela je u vrijeme Otvorenog kruga 1996. godine, što koincidira s početkom i trajanjem mog radnog spora s ondašnjom Modernom galerijom Rijeka (u kojoj kao kustos radim od jeseni 1988.) i s posljednjom sezonom suradnje s Klubom/Grupom mladih, prije njihova okupljanja u Udruzi URA (1998.). S Čargonjom sam koncipirao, organizirao i vodio intenzivan izložbeni i performerski program u prvih godinu i pol dana od utemeljenja Galerije O.K., a u proljeće 1999. pridružio nam se Sven Stilinović. Registracijom Multimedijalnog centra d.o.o. Rijeka kao poduzeća (vlasnik Damir Čargonja) definitivno je započela “MMC – epoha”, što je bio novum, povijesni skok u praksi upravljanja kulturno-umjetničkim djelatnostima u Rijeci (što sa socijalistički vođenim Klubom Palach odnosno Omladinskim klubom Ivo Lola Ribar od osnutka davne 1968. pa do zatvaranja sredinom devedesetih, naravno da nije bio slučaj). Stoga nije riječ o Palachu kao kultnom okupljalištu, nego o “epohi” djelovanja MMC-a d.o.o. Rijeka od kraja devedesetih do “muzejske” izložbene prezentacije ovoga ljeta u suorganizaciji s Muzejem moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) čiji sam viši kustos.

U svrhu otklanjanja mogućih “povijesnih nesporazuma” oko koncepcije i vođenja umjetničkih djelatnosti riječkog MMC-a u ranoj fazi “ususret-i-po-utemeljenju” (“O.K.”: 96.-97/98. – Galerija O.K.) do proljeća 1999., usmjerimo opet pozornost na taj početak.

Po uzoru na Warholov Factory

Udruga Otvoreni krug na čelu s Damirom Čargonjom Čarlijem i ja inicirali smo i vodili novoutemeljenu Galeriju O.K. u prostoru Kluba Palach od trenutka kad je O.K. dobio prvi mandat vođenja Palacha.

Koncepciju povezivanja riječke subkulturne tradicije (šezdesetosmaški počeci, rock, punk rock, novi rock, RI rock, prvi rock performansi, novomedijski eksperimenti, body art prakse u dosluhu s novom umjetničkom praksom “elitnih” postkonceptualističkih umjetnika poput T. Gotovca aka Antonija Lauera, Z. Kutnjaka, V. Delimar, V. Marteka, Ž. Jermana, S. Stilinovića, J. P. Ivančića, V. Dodiga Trokuta, Z. Dumanića, J. Hadžifejzovića, L. Kerekesa…) s relevantnim likovnim umjetničkim i “trans-artističkim” aktivnostima (od riječkih studenata na ondašnjem PF-u, danas FF-u i danas na Akademiji primijenjenih umjetnosti) do predstavljanja vrhunskih imena domaće i inozemne scene poput Ivana Kožarića ili kibernetičkog artista Stelarca, B. Štokelja, Z. Todorovića, plejade suvremenih hrvatskih umjetnika/-ica i osnutka međunarodnog Festivala nove umjetnosti FONA (003); dakle tu koncepciju počeli smo artikulirati, prvo, za Natječaj za vođenje Palacha (1997.), a potom i za koncepciju “MMC-a kao d.o.o.” odnosno samoorganiziranog i autonomno stvarateljskog “poduzeća u kulturi”, na tragu Andyja Warhola i njegove Factory u skromnim postkomunističko-tranzicijskim uvjetima riječke “alternativne” art scene na prijelazu iz devedesetih 20. stoljeća u nulte godine 21. stoljeća.

U proljeće 1999. dovodimo u Palach Svena Stilinovića, poznatog hrvatskog postkonceptualističkog umjetnika, člana slavne zagrebačke Grupe šestorice autora (koja je neposredno prije toga predstavljena riječkoj publici velikom izložbom u Galeriji Kortil). Stilinovićevo shvaćanje umjetnosti i umjetničkog angažmana korespondira s našim, te smo odmah uspostavili dugoročnu i dalekosežnu suradnju – od nastupa u ex-brigadirskom klubu Galerije O.K. s instalacijom i performansom Geometrija krvožednosti (1999.) i izložbe Vlatka Vinceka (s kojom se predstavio i kao voditelj Galerije, prije Tanje Dabo, Melite Sorole Staničić, Kreše Kovačićeka, te studentica riječke APU) nadalje.

Goli otok – Novi hrvatski turizam

Tročlana “banda” Čargonja – Cerovac – Stilinović ideolog je, ideator i nositelj ne samo likovnog (“vizualnog”) programa “prvobitne” Galerije O.K. u sezonama 1997. – 2000. nego i inaugurator, izvršitelj MMC-ovog trans-artističkog, travelling artističkog i site specific projekta Goli otok – Novi Hrvatski Turizam, započetog u ljeto 2000. Tada nastaju: prvo putovanje, foto i video dokumentacija boravka na Svetom Grguru i Golom, prvi tekstovi, katalog, medijska prezentacija, izložbeni nastupi prvo u Labinu na TransArt festivalu Lažna realnost, a zatim u Zagrebu (u Galeriji Miroslav Kraljević), Svetom Vinčentu, Splitu (MMC Split) i Sarajevu (na Sarajevo-Zima festivalu), te na Danima hrvatskog filma.

Nakon niza godina putovanja, art akcija, festivala na Golom otoku, razgovora s vodećim instancijama i osobama lokalne i državne vlasti, te sa zainteresiranim inozemnim “partnerima”, MMC Rijeka dobio je status jednog od činitelja u Komisiji za preobražaj Golog otoka u spomen-područje. Kao što se Galerija O.K. prije nekoliko godina izborila za status respektabilnog, relevantnog izložbenog prostora. To je postignuto mnogo prije svake “muzealizacije”: MMC Rijeka je po sebi “institucija” – nevladina, nezavisna, ali i nezaobilazna kao faktor razvoja naše art scene. Jubilarno “muzejsko” predstavljanje tu činjenicu samo potvrđuje, ne “proizvodi” je, već skromno priznaje. “Indie” aktivizam ne smije se potiskivati, depotencirati, pacificirati. “Muzej” nipošto ne znači “višu razinu” recepcije; to bi svakom muzeološki pismenom stručnjaku trebalo biti bjelodano. Postojanje “alternative” znači specifičnu, navlastitu kvalitetu, a ne “manjak” muzealizacije iste. To valja priznati i prihvatiti kao kulturnu vrednotu. Muzej može biti samo suorganizator i “partner” u dijalogu. Nikako “chief”, “vlast”. To bi se flagrantno sukobilo sa samom suštinom MMC d.o.o. – aktivizma. Te važne okolnosti svjestan sam i kao muzejski kustos i kao član Stručnog savjeta Galerije O.K. od njezina utemeljenja.

MMC d.o.o. – razdoblje 2000.-2007.

Godine 2000. MMC Rijeka ulazi u “zrelu” fazu razvoja, a od 2002. godine postiže visoku, “baroknu” fazu razvoja i bujanja festivalskih aktivnosti (kreativno sudjelovanje u ideiranju, suorganizaciji i umjetničkoj realizaciji projekta BALE / VALLE – Eine Nische Barocktheater: Arte delle rovine u Galeriji ZLOBECSPORT i u Kamenim pričama, te, godinu dana potom, utemeljenje MMC-ovog riječkog Festivala nove umjetnosti: FONA 2003.: Once upon the time in Fiume).

Aktualnost projekta Goli otok – novi hrvatski turizam potvrđujemo i danas, sedam godina nakon prvog putovanja. U svibnju ove godine na Goli smo poveli gurua, mislitelja i praktičara performerske “golotinje”, glavom, bradom i stasom Tomislava Gotovca aka Antonija Lauera. Ovaj put u suorganizaciji s Darkom Bavoljakom i Hrvatskim filmskim savezom koji je na Goli išao iz Bakra brodom “Vila Velebita” snimiti dokumentarac s gospodinom Alfredom Palom, slikarom, ilustratorom, golootočnim kažnjenikom iz prve faze tog “komunističkog kazamata”. Dan prije polaska na Goli otok, Tomislav Gotovac predstavio je u organizaciji MMC-a u Palachu Bavoljakov DVD Glupi Antonio predstavlja: I. Golotinja; II. Majka; III. Umjetnost; a dan prije riječkog predstavljanja izveo je performans na otvorenju Zagrebačkog salona. Bez Lauerova primjera i neuništivog entuzijazma mlađim bi performerima bilo puno teže prokrčiti put umjetničke slobode.

S dolaskom kultnog riječkog “gay” odnosno “queer” umjetnika, performera i slobodnog kustosa/galeriste Kreše Kovačićeka 2003. na mjesto voditelja Galerije O.K. intenzivirana je performerska djelatnost, što je dovelo – na njegovu inicijativu – do osnutka RI Performance Syndicatea koji danas okuplja plejadu starijih i mlađih riječkih, opatijskih, kastavskih performerski, glazbeno ili multimedijalno verziranih protagonista nove riječke scene, prepoznate ne samo na lokalnoj i nacionalnoj razini po osebujnoj fenomenologiji i kakvoći. Primjerice, spomenimo vrijedan prilog ozvučenju performansa koji u Organizaciji MMC-a već godinama razvijaju kreativne osobe poput glazbenoga genija Josipa Maršiča (Regoč, Very Expensive Porno Movie, Partijska ćelija Opatija s bardom Francijem Blaškovićem, Marinada) ili višestruko darovitih umjetnika poput Damira Stojnića (multimedijalni performans Reddies/Skinscraper zajedno s Krešom Kovačićekom, Edbinom Šabanovićem Šabom, Manuelom Paladin, Nedom Božinović i drugima) i nešto mlađeg Davora Dundare.

Sukladno povijesnom uzoru Warholove Factory, u taj MMC-ov Performance Syndicate veoma slobodnih, štoviše “libertinski” nesputanih pogleda ulazi cijela plejada različito profiliranih artista i entuzijasta: Lučano Zubović, Rodion, pored Dundare i ostalih, u stalnoj suradnji s modno-dizajnerskom ekipom oko Tajči Čekade, te Damira Čargonje Čarlija kao organizatora, režisera, akcionista i performera bez čijeg bi inicijatorskog i zaštitničkog “okrilja” bilo nemoguće i njima puno toga realizirati. A Kovačićek je u Rijeku dvijetisućitih donio “dašak Amsterdama” i alternativnog, slobodarskog Berlina osamdesetih i devedesetih godina.

Autonomni transartistički fenomen

Ukratko, tijekom posljednjih nekoliko godina MMC je razvio vlastitu, veoma prepoznatljivu “scenu” i produkciju, i nakladničku djelatnost, neovisnu od institucionalne podrške, pa i od “mreže” na platformi “Clubture”. MMC d.o.o. Rijeka kao riječki fenomen postigao je značenje šireg, ne samo nacionalnog fenomena; otud potreba za njegovim “muzejskim” predstavljanjem na desetu godišnjicu. Riječki MMC i njegovi suradnici razvili su vlastitu “mrežu” relacija: od istarskih žarišta (Pula, Poreč: “Udruga I.”, “Sedam dana stvaranja/8. Dan”) do Splita (pomoć Galeriji “Ghetto” i voditeljici Sonji Barač Rudynski od 1999. godine; komunikacija s artistima poput Dumanića, Grimanija, Pagara, Perkova), Zagreba (I. Grubić, I. Zlobec, S. Đukić, D. Krašković, D. Mezak, M. Repac, M. Crtalić, niz protagonista nedavno okupljenih na izložbi u Galeriji Kršnjavi, znakovita naziva Povratak Izgubljene Generacije, od starijih Kožarić, Gotovac, Trokut, te suvremeni slikari poput Rončevića i cijele njegove “klase”). No MMC kao “umjetničko poduzeće” uvijek je više polagalo na vlastiti aktivizam i produkciju no na imperativ “umrežavanja” kao navodno nužnog uvjeta opstanka “na suvremenoj sceni” globalizacije. Inače se to “poduzeće” ne bi ni moglo predstaviti kao autonomno profilirani trans-artistički fenomen. Niti kao osebujan riječki NGO – specijalitet za inozemne art sladokusce.