Poduzetnici pred vratima Palače

Središta Splita i Zagreba našla su se u sličnoj situaciji, svoju atraktivnost mogla bi platiti gubitkom ambijentalnih i povijesnih vrijednosti u duelu s interesima investitora. Slučaj sa Splitom nešto je dramatičniji jer se, pored ostalog, odnosi na prostor koji se nalazi pod najvišim stupnjem zaštite i dijelom je Unescove Liste svjetske baštine.

Projekt s 14 intervencija iz 2002.

Splitska priča službeno počinje 17. prosinca 2002., kada je na burnoj i dugoj sjednici Gradskog vijeća nezapaženo prošla točka usvajanja Projekta Aktiviranje prostornih resursa jezgre u funkciji njezine obnove. Navedeni projekt, čije autorstvo su potpisali bivši šef Službe za staru gradsku jezgru Duško Marasović i pročelnik Konzevatorskog odjela Split Joško Belamarić, predviđao je na 14 lokacija intervencije u gradskoj jezgri koje bi znatno utjecale na njezin identitet i funkcioniranje.

Možda najdrastičnija intervencija odnosila se na jugoistočni kvadrant Dioklecijanove palače, gdje je bila planirana stanogradnja na djelu na kojem je povijesni sloj gradnje još krajem šezdesetih srušen zbog arheoloških istraživanja. Stanove se unutar Palače također mislilo graditi u sklopu Carrarine poljane. Osim ovih sklopova novih gradnji, pojedinačne zgrade unutar Palače predviđalo se interpolirati na mjestu nekoć srušenih objekata u Nepotovoj, Rodriginoj, te ulici Ilirske akademije. Komercijalne sadržaje kanilo se graditi čak i iznad dva antička mozaika neposredno uz katedralu Sv. Dujma, navodno u svrhu njihove zaštite od atmosferilija.

Izvan Dioklecijanove palače, ali i dalje u području zaštićene povijesne jezgre Splita, gradnje stanova i hotela bile su predviđene unutar onoga što je ostalo od baroknog bedema Contarini i duž Zagrebačke ulice, na mjestu gdje se danas nalaze kiosci na kojima se prodaju odjeća i hrana. Također, mislilo se graditi kompleks zgrada na Obrovu uz Marmontovu ulicu, umjesto Turističke palače gradio bi se novi objekt na mjestu nekadašnjih Lazareta, te stambeno-poslovni sklop uz secesijsku kuću Jelaska na trgu koji se nalazi ispred robne kuće Prima-Grad.

Nekoliko stvari u vezi s ovim projektom izazvalo je negativne reakcije javnosti. Kao prvo, to je bila njegova konspirativnost. Do usvajanja na Gradskom vijeću nitko nije slutio da postoji plan tako opsežnih intervencija i interpolacija. Usvojen od najvišeg tijela jedinice lokalne samouprave, Gradskog vijeća, taj je dokument stekao zakonsku moć prije negoli je javnost bila s njim upoznata. Drugim riječima, on nije nastao kao posljedica prethodno provedenih širokih rasprava i analiza, nego kao plod razmišljanja nekolicine ljudi, ali i poduzetničkih interesa.

Grad kao privatno ulaganje

Naime, sve do pojave ovog projekta, splitski čelnici su ponavljali kako će Grad dići kredit kod Svjetske banke za obnovu baštine. Problem je bio u tome što zbog svojih dugova Grad nije mogao dobiti jamstvo Vlade RH za ovaj kredit. Kad se Split napokon riješio nagomilanih dugova, dogodio se obrat – odustalo se od dizanja kredita za baštinu.

Umjesto kredita Svjetske banke, priređen je projekt Aktiviranja... , a tadašnji gradonačelnik Miroslav Buličić rekao je kako je bolji model da ovdašnji poduzetnici investiraju u povijesnu jezgru, negoli da se grad zbog nje zadužuje. Ovakvom promjenom financijskog koncepta obnove baštine, dogodila se i promjena namjene planiranih objekata. Naime, povećao se broj planiranih “kvadrata” za stanogradnju i komercijalne sadržaje, a smanjio broj prostora predviđenih za kulturne i javne sadržaje.

Također, problem je bio i urbanističke prirode. Umjesto da se krenulo u izradu cjelovitog urbanističkog plana uređenja za povijesnu jezgru, koji bi integralno i interdisciplinarno sagledao potrebe i limite eventualnih intervencija u njoj, Projekt Aktiviranja se koncentrirao na 14 lokacija koje su sagledavane neovisno o širem kontekstu u kojem se nalaze. Na taj je način bilo moguće predvidjeti mnogo više stambene gradnje negoli bi to postojeći uvjeti prometne opterećenosti dopuštali.

Problem s Projektom je bio i taj što on nije predviđao urbanističke i arhitektonske natječaje. Predstavnik konzervatora Goran Nikšić javno je omalovažio metodu natječaja, rekavši da se na osnovi njih nije ništa napravilo na obnovi baštine.

Kad je krenula polemika u medijima, gradski vijećnici Nadja Krnić i Ivica Boljat izjavili su da nisu znali za što glasuju te da, na osnovi informacija koje su u međuvremenu pročitali, nisu sigurni da podržavaju Projekt aktiviranja povijesne jezgre. Budući da je sjednica Gradskog vijeća na kojoj je projekt izglasana bila obilježena demonstrativnim napuštanjem oporbe (zbog nekih drugih pitanja), a sam Projekt dobio tijesnu većinu od 14 glasova, javnim kolebanjem ovo dvoje vijećnika i njegov se politički legitimitet počeo dovoditi u pitanje.

Peticija i neslaganje struke

Strukovni legitimitet Projekta Aktiviranje prostornih resursa jezgre u funkciji njezine obnove također je bio problematičan. U materijalima koji su upućivani Gradu njegovi autori su pisali da je Projekt prezentiran na Hrvatskom vijeću za kulturu, na Poslijediplomskom studiju za očuvanje graditeljskog nasljeđa, na Međunarodnom simpoziju gradova koji su na Listi svjetske baštine Unesca – ali ga nitko, osim pomoćnika ministra kulture Jadranka Antolovića, nije htio javno podržati. Dapače, peticiju protiv njega potpisalo je 1088 potpisnika, među kojima je bilo istaknutih domaćih i inozemnih kulturnjaka, umjetnika i znanstvenika.

Kako Projekt nije predviđao izradu novog urbanističkog plana povijesne jezgre Splita, tako se u jednom trenutku dogodilo da su rezerve prema tom modelu javno iznijeli i član Poglavarstva za urbanizam Eduard Katačić i šef Službe za urbanizam Robert Plejić. Rezultat je bio taj da je Poglavarstvo zabranilo gradskim službenicima da za medije govore o spornom projektu.

No, bilo je sve teže javno braniti Projekt, pa se pred lokalne izbore 2005. stekao dojam da se od njega odustalo. Gradska vlast više nije spominjala obnovu baštine.

No, projekt je, kako se kasnije pokazalo, daleko od očiju javnosti ipak nastavljen. Namjesto rasprava u koje bi bili uključeni stručnjaci različitih profila i građani, u okviru Projekta bila je ponuđena metoda fokus grupa, gdje su obavljeni zasebni intervjui s predstavnicima novinara, kulturnjaka, arhitekata... Struke su na taj način atomizirane, bez mogućnosti da kroz dijalog ispletu “mrežu” zajedničkih očekivanja oko toga što bi trebalo raditi s baštinom. Izbor predstavnika struka bio je prepušten sociologinjama Maji Maroević i Anči Leburić. Fokus grupe na kojima su odvojeno sudjelovali kulturnjaci i arhitekti izrazile su neslaganje s Projektom, no, kako će se kasnije pokazati, ti podaci nisu imali drugu nakanu nego da legitimiraju Projekt. Kad se u tome nije uspjelo, dobivene rezultate je prekrila prašina.

Novi projekt s gradnjom na 21 lokaciji

A onda je došla promjena vlasti. Novu koaliciju formirali su HDZ, grupa splitskih poduzetnika pod nazivom Lista Velog mista, HSU, a pomoć im pruža i HSP. Novi gradonačelnik Zvonimir Pujlić obišao je u ljeto 2005. jezgru Splita u pratnji tada još uvijek šefa Službe za staru gradsku jezgru Duška Marasovića, koji ga je vodio lokacijama predviđenim Projektom aktiviranja. Gradonačelnik se pohvalno izrazio o takvom planu obnove baštine, no to je bilo sve. Priča o gradnji tisuća novih “kvadrata” u povijesnoj jezgri je ponovo zamrla. Sve do kraja studenog 2006., kad su u medijima izašle informacije da će u javnu raspravu biti upućene Izmjene i dopune PUP-a za povijesnu jezgru Splita, kojima se predviđaju intervencije u njemu, ovaj put na 21 lokaciji.

Međutim, sada je priča podijeljena u dvije faze. Naime, izmjene i dopune PUP-a predviđaju niz sitnijih zahvata i rekonstrukcija, a od većih zahvata gradnju u bedemu Contarini, na Carrarinoj poljani, u Ulici Ilirske akademije, Nepotovoj ulici, gradnje nad antičkim mozaicima, te podzemne garaže na Rivi (točnije na prostoru ispred Sv. Frane i Prokurativa), kao i gradnju u sklopu kompleksa dominikanskog samostana u Hrvojevoj ulici.

No, sadašnji član Poglavarstva Branko Poljanić je već najavio kako će se u sklopu Urbanističkog plana uređenja (UPU) za povijesnu jezgru predvidjeti gradnja ispred Prime-Grad, kao i ona u Jugoistočnom kvadrantu Palače.

U međuvremenu se iskristaliziralo nekoliko aspekata koji bacaju još negativnije svjetlo na ovako osmišljenu obnovu baštine. Prvi je taj da je ovakva obnova jezgre dio procesa koji dovodi do stvaranja naglašenijih socijalnih razlika. Tako u gradskim planovima ne postoji zamjenska lokacija za štandove oko Bedema Contarini na kojima se sada može kupovati jeftine namirnice i gdje se povremeno održava “buvlja pijaca”. Naravno, ovakvi sadržaji nisu reprezentativni, ali ovdje je riječ o tome da se, u ime navodne estetizacije postojećeg područja, narušava funkcionalnost grada. Jer ako se deprivilegiranim građanima uskraćuje dosadašnji način opskrbe, a ne nudi zamjenska lokacija na kojoj bi ga mogli nastaviti, onda je riječ o postupcima kojima se produbljuju društvene nejednakosti.

Mazzucchellijev WC

Diskriminacija se još bolje vidi u pitanju infrastrukture. Bivši dogradonačelnik Ljubomir Urlić izjavio je svojedobno da je Grad pomogao financirati temelje za kuću koju je obnovio talijanski tajkun i plejboj, bivši suprug Ivane Trump – Riccardo Mazzucchelli. Dapače, kako se ta kuća nalazi iznad Dioklecijanovih podruma, za potrebe učvršćivanja Mazzucchellijevih temelja, točno na mjestu ispod njegove kuće, sagrađen je u Podrumima vrlo skupi WC koji seže sve do svoda Podruma i tako dodatno učvršćuje temelje tajkunove kuće i omogućuje mu da riješi sanitarni čvor. Također, infrastruktura se dovodi do obnovljenih kuća u jezgri koje postaju hoteli, čak je dovedena u jugoistočni kvadrant Palače, gdje nema još nikakve gradnje. A, istodobno, voda curi u Podrume iz trošnih vodovodnih i kanalizacijskih cijevi ljudi koji žive u Palači. Stanari Palače su u nekoliko navrata javno rekli kako su u takvim uvjetima prisiljeni prodavati svoje nekretnine strancima.

Riccardo, zajedno sa svojim bratom Albertom, kupuje još neke kuće u jezgri Splita, a u tome im se, pored raznih agencija, priključio i splitski poduzetnik Juroslav Buljubašić, koji je po Globusu “težak” 40 milijuna eura, a hvali se kako je Sanaderov i Mesićev prijatelj. Njegova tvrtka SEM na internetskim stranicama oglašava da kupuje stare kuće u jezgri. Također, Buljubašić dograđuje objekt u jezgri u kojem će biti hotel. Kao neslužbeni capo Liste Velog mista svojedobno je izjavio da će raskinuti koaliciju LVM s HDZ-om ako se ne sagrade garaže u povijesnoj jezgri (ispod Prokurativa), priznavši da mu one trebaju i radi njegovog hotela.

Deal poduzetnika i lokalnih političara

No, to nije sve, Buljubašić je kao suvlasnik besplatnih novina Split News inzistirao da se na naslovnoj stranici tih novina objavi fotografija potpisnika ovih redaka i da ga se u naslovu optuži da provodi medijski linč nad poduzetnicima. Tom je prilikom Buljubašić o pisanju protiv poduzetničkog nasrtaja na povijesnu jezgru ovako prozborio: “Nije mi jasno zašto to rade Vidulić i njemu slični, je li iz ideologije, zbog toga jer ih je netko platio ili je ucijenjen”.

Ukratko, tko se nađe na putu ovakvim investitorima, može očekivati da će biti javno difamiran. No, riječ je i o nervozi moćnika, jer je splitska vlast opterećena međusobnim podmetanjima i sumnjičenjima, pa je teže provesti odluke. Ali, čini se da su ovaj put odlučili ići do kraja.

U međuvremenu je za šefa Službe za povijesnu jezgru došao Goran Nikšić, koji je bio aktivni zagovornik Projekta Aktiviranje... Da se ne bi tko “nepodoban” natjecao za ovo radno mjesto, natječaj je objavljen samo u Narodnim novinama.

Problem s intervencijama u povijesnoj jezgri nije samo u planiranom opsegu, isključivanju glasa javnosti i nedostatku interdisciplinarnog sagledavanja – nego i u tome što su konzervatori, ponajprije Nikšićevim zalaganjem pri obnovi nekih zdanja od kojih je najpoznatija kuća Crnogorac, pokazali priličan osjećaj za pseudopovijesni kič. Umjesto zdanja primjerenih vremenu, ali i povijesnom kontekstu, na mjestu stoljetnih kuća niču tradicijski “lažnjaci”.

Namjesto da naše doba, kao i prethodne epohe, ostavi primjeren trag u Palači po kojem će nas pamtiti, moglo bi se dogoditi dosta neambiciozne arhitekture jer ni novi dokument Izmjena PUP-a ne predviđa arhitektonske natječaje za zahvate u jezgri. Po tome je u suprotnosti sa splitskim GUP-om, gdje piše da bi za značajnije zahvate u povijesnoj jezgri trebalo prvo provesti arhitektonsko-urbanističke natječaje, a dobivena rješenja bi bila ugrađena u plansku dokumentaciju.

Sve u svemu, na djelu je očito neformalni deal između utjecajnih i socijalno nesenzibilnih poduzetnika te lokalnih političara, ali i predstavnika Ministarstva kulture koji “ne talasaju”. Ukratko, ima prilično razloga za zabrinutost o budućnosti splitske baštine jer joj se ne sprema nešto bolje od onog što su od tih istih elita moći na svojoj koži već osjetili građani Splita.