10.3.2005.

Silva Kalčić  

Pogled izbliza

tema broja

Ne bojte se savršenstva. Ionako ga nikada nećete postići

Salvador Dalí.

Šest godina izlaženja, 150. broj - čini se mnogo. Gotovo herojskim pothvatom. Časopis za kulturu kao proizvod, kao i suvremena umjetnost, namijenjen je ukusu uskog kruga ljudi, nikada ne zadovoljavajući one-size-fits-all kriterij. Zarez je i časopis za “društvena zbivanja” koji je markirao promjene u kulturnom i političkom životu zemlje, politikom zastupljenosti baveći se politikom identiteta, prozivajući politička svetogrđa i prepričavajući suvremenu društveno-političku (pa tako i politike kulture) misao. Kako, međutim, ostajati radikalno individualističkim i vječno novim unutar širokog dijakronijskog luka?

Časopis je ponajprije javni prostor, metafora za pamćenje, časopis je i brand, prostor sumbliminarnog zavođenja. Prosječno trajanje novina je tri dana, nakon kojih vijesti bivaju smijenjene novima, a papir se baca. Časopis novinskog formata, međutim, traje ne samo do sljedećeg izdanja nego ostaje trajna vrijednost, paralelna “službena povijest”. Kada se Zarez pojavio na tržištu s rejversko-budistički narančastim (i ujedno nalik na baroknu kartušu) logotipom i subverzivnim ilustracijama, otvorili smo ga i otkrili da se iza razine dosjetke nastavlja promišljeni sadržaj tekstova bogatog leksika, gramatički pročešljanih, iznoseći stav koji smo usvajali kao vlastiti jer bi se poklopio s našom vlastitom duhovnom strukturom. Iako svi Zarezovi tekstopisci ne misle, osjećaju i žele isto, kao ni njegovi čitatelji koji identitet časopisa mogu dijelom sami konstruirati, vlastitim voljnim procesom. “Jednom kada upoznate moje djelo, ono je vaše. Ne postoji način da se popnem u nečiju glavu, i uzmem ga natrag” (vizualni umjetnik Lawrence Weiner).

Zarezivati ili mariti za nekoga, zarez kao ožiljak, trag. Zarez kao stanka, uzimanje daha pri čitanju. Zarez kao just do it/do it just znak, kvačica na školskoj zadaći.

Dva su razloga moga bavljenja strukom danas: jedan je sudar sa šleperom (koji je izazvao prekid u bavljenju praktičnim poslovima/privređivanju), drugi je Zarez. Kasnije, kao urednici vizualne kulture u Zarezu naročito mi se zanimljivim činilo likovnost povezati s arhitekturom i teorijom srodnih društvenih znanosti prema uzbudljivom receptu interdisciplinarnosti. “Umjetnost nije korisna, ali je nužna” (Le Corbusier). Uzbudljivo je umjetnost i vizualne medije razmatrati balansirajući unutar podjele na lijevu i desnu, visoku i nisku, mušku (mačističku) i žensku (feminističku), homo i heterogenu kulturu. Poetika lijepog i ružnog teme su u umjetnosti razriješene u 20. stoljeću. Rumunjski umjetnik Christian Alexa sup?otstavlja se društvenom ustroju/sistemu su-oblikujući ga: konstruira osobne pješačke prijelaze od papira koje postavlja na cesti gdje mu se svidi i potom ležerno iskoračuje pred automobile i prelazi na drugu stranu...

Riječima Leonide Kovač, “umjetnost je društvena praksa sposobna replicirati retorici moći” – je li tome uistinu tako? Je li umjetnost “optimalna projekcija”, tj. vjera u povijesnu vertikalu, povijest koja ide prema smislenom ispunjenju – ili je više “ubacivanje buke u sistem”? Oblikovati se može i misao: “oblikovati” se može i radnjama poput “objesiti”, “izbrisati”, “povezati”... “Bez umjetnosti nemoguće je shvatiti psihičku strukturu čovjeka”, riječima Josefa Beuysa, i samog umjetničke ikone.

“Uvijek tragaš za osjećajem koji si već osjetio, baš kao što voliš podići stare hlače iz kemijske čistionice, koje sada izgledaju nove, sve dok ne pogledaš izbliza. Umjetnici su čistači, ne daj im se prevariti. Uistinu moderna umjetnička djela napravili su ne umjetnici, nego jednostavno ljudi” (F. Picabia). 

Ideja je riječ izvedena iz grčkoga glagola sa značenjem “vidjeti”. Vidljivi objekt dolazi prije vizualnog medija. Vizualna kultura je nadređena pojmu likovna umjetnost; kultura znači “njega”, “njega polja, kao i njega duha” (Gadamer). Vizualna kultura je ponajprije odnošenje prema društvu: prema Gellneru interpretacija je postala glavnim ključem čitanja stvarnosti. Naprotiv, Susan Sontag je protiv interpretacije koju doživljava kao “osvetu intelekta nad umjetnošću”.

Pitanje koje treba postaviti da bi se spoznalo umjetničko djelo je “što”; “kako”; “zašto”. Umjetnička kritika objavljuje se u časopisu, kao opis, analiza, vrednovanje, interpretacija i prosudba forme, sadržaja i konteksta umjetničkih djela. John Ruskin, engleski kritičar umjetnosti iz 19. stoljeća izjavio je da “kritičarev zadatak nije da mu onaj koji ga sluša vjeruje, nego da se s njim slaže”. Iako je uvriježeno mišljenje da je kritika negativna, ona može biti i vrlo, ili umjereno pozitivna. Kritička analiza djela sastoji se od:

– identifikacije djela (ime autora, naziv djela, godina nastanka);

– opisa: što uključuje prepoznavanje motiv i elemenata koji grade umjetničko djelo;

– analize: organizacije djela, prepoznavanje umjetničkih zakonitosti po kojima su raspoređeni  elementi djela; 

– interpretacije: identifikacija značenja djela, prepoznavanje osjećaja, raspoloženja, ideja koje umjetnik unosi u svoj rad kao način komunikacije s publikom;

– vrednovanja (prosudbe): značenja djela i, ne obavezno, likovnih i estetskih vrijednosti djela.

Simultanizam pogleda: stol naslikan u geometrijskoj perspektivi (na slici koja odgovara točno onome što vide vaše oči) postaje trapezoid; međutim ako želite naslikati ideju stola, podignut ćete ga na plohu slike i izjednačiti s njezinom površinom – i tada ćete dobiti savršen pravokutnik. Iz nekog drugog kuta, stol će biti debela vodoravna traka. Ili je dovoljno napisati riječ (naslikati slova) “stol”.

Zarez je medij. Medij je ono što posreduje u komunikaciji. Poruke u medijima nisu “informacija ni komunikacija, već referendum, stalni test, kružni odgovor, provjera koda” (J. Baudrillard). Jezik je posrednik u komunikaciji i konstitutivni element kulture. U suvremenoj kulturi, Marshall McLuhan uočio je da televizija promiče znatiželju kao glavnu kvalitetu promatranja. Više nego tema programa, privlači nas kamera koja se približava i ulazi u objekt snimanja... Bez obzira na dominaciju slike i množenja motiva u ?uvremenom svijetu, i nove medije poput Interneta (izgrađen u vojne svrhe – pridoseći razvoju ideje civilnog društva), uz jezik znakova ni pisana riječ nije izgubila na važnosti. Latinska riječ textum znači “mreža”, web. Čita se više nego ikad. Što se čita?

Koristim parafrazu tekstualnih umjetničkih radova Vlade Marteka: Čitajte Zarez.

U tekstu su korišteni dijelovi udžbenika S. Kalčić Neizvjesnost umjetnosti (za izdavača Školsku knjigu).