Pogled na pustu benzinsku postaju

Nakon što je ponovo otvorena Kuća Bukovac koja na svojim gornjim katovima izlaže svoj stalni postav iz ostavštine Vlaha Bukovca, u prizemnoj dvorani započela je s radom vrlo uspješna kombinacija galerije suvremene umjetnosti i stalnog postava. Kuća Bukovac pokrenula je seriju izložbi suvremenih umjetnika čiji se radovi referiraju na ovaj specifičan izlagački oblik – Kuću. Ovaj simbiozni tip izlaganja podrazumijeva specifičan odnos umjetnika i prostora izlaganja koji pak umjetnici interpretiraju na različite načine. Kustosice Kuće Helena Puhara i Lucija Vuković do sada su u Kući ugostile Vladu Marteka, Borisa Cvjetanovića, Anu Požar Piplicu, Luka Piplicu i druge domaće i strane umjetnike.

Tako i ovom izložbom, baš kad bi to i bio cilj, nemoguće je izbjeći atmosferu kuće te je svaki postav u ovom kontekstu dobrovoljno poprima. Komunikativnost kuće jednaka je reakciji umjetnika, pa tako i radovi Marka Ercegovića – fotografije, videoradovi i naročito zvuk djeluju na atmosferu kuće. Privremeni stanari Bukovčeve kuće u okviru muzejsko-galerijskog centra Konavala, u ovom slučaju Marko Ercegović s videoradovima Čiope, Vjetar vrtuljak, Atlantis, Vrata, Ecco raspiro apena i fotografskim ciklusom Začarani, donose u nju suvremenu izlagačku praksu koja pokazuje mogući način revitalizacije tradicionalne muzejske institucije.

Ideja slavljenja životnog trenutka

Atmosfera radova proizašla je iz istraživanja fotografove točke gledišta i komunikacijskog odnosa subjekta i fotografiranog objekta, kao polazne točke u istraživanju “objektivnosti” fotografijom novonastalog svijeta. Gledajući fotografije iz serije Začarani pitamo se kako obični, slučajni trenuci koji ne koketiraju s bilo kojim oblikom individualizacije motiva, pa samim tim ni mogućnošću identifikacije, uspijevaju iz promatrača izvući dozu sjetne nostalgije – te je li naziv serije Začarani transfer koji oslobađa mogući prostor za doživljaj izloženih fotografija?

Nazivom (Začarani) fotograf odgovara na osnovno pitanje koje njegovi radovi problematiziraju, pitanje o stupnju objektivnosti fotografije, odnosno neizbježnosti kreiranja nove subjektivnosti usprkos autorove težnje da fotografiju oslobodi svih ukrasa i preobrazbe stvarnosti.

U fotografijama Marka Ercegovića nema one često s pozicije fotografa nemoralne i grube referencije na bijedu, strahote i stradanja koji sami po tužnom stanju stvari izazivaju u nama osjećaje empatije, nema efekata šoka ili gnušanja, nema dopadljivosti egzotičnih prizora ni komercijalizacije ljudskog tijela – njegovi neupadljivi i naoko šutljivi prizori propagiraju stav nenasilja fotografije nad njenim objektom.

Iako neželjeno, objektiv mijenja prirodnost prizora, čak i ako je riječ o fotografiranju predmeta ili krajolika – već odabirom kadra i kuta promatranja, a posebno reakcijom ljudi kod kojih je neizostavan neki oblik obrambenog stava ili zauzimanja umjetne poze.

Suptilan izgled fotografija iz serije Začarani proizlazi djelomično iz svijesti o nelagodi koju proizvode usmjeren pogled i nazočnost fotografskog objektiva. Prizori su snimljeni potajno, kao da ih je nasumce odvojio od stvarnosti neki objektivni promatrač koji s emocionalnim odmakom bilježi život kakav susreće.

No, odabir slučajnih motiva i glorifikacija običnog trenutka ocrtavaju osnovnu ideju na kojoj se zasniva viđenje svijeta ocrtano u autorovim fotografskim ciklusima i videoradovima. U videoradu Ecco, respiro appena statičnim kadrom s pogledom na pustu benzinsku stanicu autor ideju slavljenja životnog trenutka bez posebnih estetskih ili senzacionalnih svojstava razrađuje i nadopunjuje zvučnom kulisom. Usmjeravanjem pogleda na običan svakodnevni prizor kojim autor na predmet svoga interesa baca novo svijetlo prebacujući ga u začarani svijet umjetnosti usko povezanom s umjetnošću življenja – učimo se uživanju u sporosti, čekanju, nedogađanju i slučaju.

Otrgnutost iz konteksta života

Gledajući fotografije Marka Ercegovića, postavljamo pitanje: Što ovdje nedostaje? Fotografa nema, potisnut je, a neuobičajena očekivana odsutnost autorove komunikacije s fotografiranim ljudima ostavljaju nas u stanju emocionalne amputiranosti, ili bi se to stanje dalo usporediti s dojmom koji ostavlja prizor isušenog korita rijeke. Na Markovim fotografijama nema reakcije fotografiranih ljudi, svijesti o tome da su promatrani, te fotografska korelacija subjekt-objekt nije uspostavljena.

U hermetičnim prizorima u kojima ljudi djeluju poput marioneta kojima upravlja neko vanjsko, ničim određeno biće, vlada osnovni dojam nemogućnosti ulaska u psihologiju lika koja se prenosi na samog promatrača – s obje strane komunikacijskog lanca (jednako na doživljaj fotografa i promatrača fotografije). Gledano u širem kontekstu autor svojim radovima nijemo progovara o nedostatku komunikativnosti društva u kojemu je čovjek malen i utopljen (Peraja u Kopru) u ambijent koji ga okružuje, poput onog u kojemu autor fotografira zatečen ljude (Danče, Lido).

Sugestije o likovima prikazanim s leđa (Konobarica konobe Amoret) ili onih gdje predmeti i fotografova pozicija zaklanjaju lice (Ogledalo), te onima u kojima hvatamo samo fragment tijela (Noga u starome gradu, Ruka trafika u starom gradu), jednako su nedokučive kao one u prizorima izdvojenih likova (Dječak na Dančama), parova (Mladi par na Lidu, Časne na Dančana) ili grupe ljudi kojima lica vidimo (Danče). Šutljive scene iz svakodnevnog života, otrgnute iz životnog konteksta, u nama bude osjećaj izgubljene veze s u hodu propuštenim trenutkom, no trenutak stvarnosti prebačen je u novi realitet zahvaljujući fenomenu fotografije.

Preobrazba pokreta u fotografijom zaleđeni prizor (Dječak u Poreču, Utakmica na Ilijinoj glavici) u sebi dovodi ideju o usporavanju i koncentraciji do svoje krajnje točke.

Kontekst pozadine, mjesta; prirode ili starog grada ravnopravan ili čak dominira nad motivom lika. Lik zbog svoje nečitljivosti proizašle iz česte uporabe totala, u velikoj mjeri kameleonski preuzima svojstva ambijenta – plaže, stijena, crvene zemlje, mora, ili u većem mjerilu šireg konteksta kroz određenje mjesta čija su značenja čitljivija (Pile, Danče, Venecija, Momjan, Zagreb).

Autorov osjećaj za prostor grada ili pejzaža kao atributa pripisanom liku, gradi se metaforičkim, romantičarskim poimanjem pejzaža koji svoja svojstva prenosi na osobe i stvari.