Pogled unatrag: godinu dana glazbe

Konac godine tradicionalno je poprište raznih rekapitulacija. Bile one osobne ili profesionalne, gotovo uvijek rezultiraju neodređenostima. Novogodišnje odluke se izjalovljuju, a ni povrat poreza nije što je nekad bio. Ono što je ispunjavalo medijski prostor na prijelazu stare u novu godinu, koji tjedan manje ili više, bile su razne godišnje top-ljestvice ili retrospektive koje u nekoliko kartica teksta imaju za cilj dati pregled svega što se u kojoj određenoj vrsti umjetnosti dešavalo u minulih godinu dana. Bile one jednostavno kapitalistički vodič kroz opcije za poklone u blagdanskoj šoping histeriji ili minuciozni, čak kartografski pregled većine izdanja i zbivanja, izbjeći ih je gotovo nemoguće.

U ovaj potonji pothvat upustio se stanoviti Fred Benario, računovođa iz Atlante, čije su metode glazbene analize, sudeći barem prema količini albuma koje tvrdi da je poslušao (1500!), u najmanju ruku jednako kafkijanske kao i životna mu profesija. Njegova birokratska avantura kroz godinu dana svjetske diskografije hvalevrijedan je pokušaj, ali i pokazatelj koliko kvantiteta konzumiranog može imati negativne reperkusije na kvalitetu recipiranog. Benario tako tvrdi da je u 2008. godini izašlo barem još nekoliko ploča koje zvuče kao For Emma, Forever Ago grupe Bon Iver te da ona nikako ne može biti pretendent za titulu albuma godine. Logika gospodina Benarija jednako je uvrnuta koliko i tvrdnja da su poetika i politika Joeyja Ramonea i Joea Strummera istovjetne jer su i jedan i drugi pripadali punk pokretu.

Razigran poligon za glazbenike

Ne želeći se baviti matematikom bilo kakvog tipa, ovaj tekst trebao bi poslužiti kao prilično uzak, ali šarolik pregled zbivanja u godinu dana diskografije mahom alternativnog predznaka. Alternativnog jer je njegova penetracija u medije još uvijek sporadična, ali alternativnog i jer još uvijek posjeduje dovoljno emocionalnog i soničnog eksperimenta kakvog se onaj dio glazbene industrije kojim upravljaju ljudi u odijelima još uvijek užasava.

Kao i godinu prije s Dirty Projectors i njihovim Rise Above, postmodernističkom interpretacijom kultnog albuma Damaged grupe Black Flag, portlandska se eksperimentalna scena i ove godine potvrdila kao izuzetno razigran poligon za glazbenike koji ne prežu od stilskih i formalnih intervencija. To se prvenstveno odnosi na kolektive/grupe kao što su Au i Blitzen Trapper te njihove albume Verbs, odnosno Furr. I dok prvi svoj eksperiment baziraju na fuziji stilova u interesantan ritmičko-melodički koktel, ovi potonji se upravo odustajanjem od klasičnog formalnog eksperimenta upuštaju u harmonijsku avanturu nekarakterističnu za njihov dosadašnji rad.

Kuriozitet 2008. godine predstavljaju Justin Vernon i već spomenuti Bon Iver. Iako se For Emma, Forever Ago kao album u vlastitoj nakladi pojavio već u jesen 2007. godine, službeno je izdan za nezavisnu etiketu Jagjaguwar u proljeće ove godine. Priča o nastanku albuma poprimila je gotovo mitske proporcije: tijekom tromjesečnog, samonametnutog progonstva u kolibi u zabačenim šumama Wisconsina, Vernon je s tek nekoliko mikrofona i komadom prastare opreme za snimanje uspio snimiti ploču čiji je atmosferični folk u savršenom suzvučju s metalnom rezonancijom dobro gitare i njegovim onozemaljskim falsetom. Duo koji se skriva iza imena Dodos sintezom je frenetičnih akustičnih gitara i istrzane ritmike na albumu Visiter dokazao kako spada među najuzbudljivije predstavnike scene prilično šarenog stilskog raspona, a poznatije i kao new weird America.

Šarenilo stilova, melodije i liričke polivalencije

Brian Eno i David Byrne, glazbenici čiji talent i utjecaj nadilazi bilo kakve klasifikacije, obnovili su suradnju albumom Everything That Happens Will Happen Today. Uz to što su ga obilježili svojim osobitim umjetničkim intervencijama – Byrne liričkim, a Eno muzičkim – album su plasirali u vlastitoj nakladi te u nekoliko formata: onom digitalnom, klasičnom fizičkom te u specijalno dizajniranom kolekcionarskom. Argentinska glazbenica Juana Molina također nije razočarala čudnovatim pastišem ambijentalne, elektroničke i tradicionalne glazbe zapakiranim u album Un Día. Dear Science bruklinske grupe TV on the Radio, s post-punk etikom otisnutom u vokalne i orkestralne ekshibicije, ove se godine sasvim zasluženo našao predmetom kritičarskih panegirika.

Iako su Sitek, Malone i Adebimpe glazbeni avanturisti čije je ideje na prvi pogled teško odgonetnuti, njihov autorski eklekticizam jednostavno je i nemoguće ignorirati. Why? je evoluirao u bend koji sustavno, od izdanja do izdanja, razbija žanrovske granice; etiketa koja je Yoniju Wolfu isprva služila kao pseudonim za garažne eksperimente inspirirane ranim hip-hopom na prošlogodišnjem albumu Alopecia eksplodirala je u šarenilo stilova, melodija i liričke polivalencije.

S druge strane Atlantika, albumom Midnight Organ Flight grupa Frightened Rabbit samo je potvrdila da škotska klima nikada nije prestala biti pogodan rasadnik za izvrsne, inovativne bendove. Manični, emocijama nabijeni indie rock, mahom kriptična lirika Scotta Hutchinsona i energični, sinkopirani ritmovi kombinacija su kojoj je nemoguće odoljeti. M83, predstavnici nove škole francuskog elektroničkog popa, i njihov peti studijski album Saturdays = Youth, kao što i sama naslovnica implicira, sintesajzerska je oda djetinjstvu i pop-kulturi osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo bi nepravedno propustiti spomenuti Third, povratnički album bristolskih trip-hop heroja Portishead. Čini se da desetogodišnja pauza nije uopće djelovala na sanjivi vokala Beth Gibbons i sonične teksture Barrowa i Utleyja. Uostalom, Portishead je svojim avangardnim glazbenim pristupom oduvijek nadilazio granice sada već mrtvog žanra.

Žedno uho i NO Jazz

Prošla koncertna sezona, iako nažalost i dalje maksimalno koncentrirana na područje Zagreba, bila je i više nego izvrsna. Nakon godina provedenih kao crna rupa na europskoj koncertnoj mapi, Zagreb se konačno profilirao u regionalni centar gostovanja mnogih relevantnih glazbenih izvođača. To, dakako, najviše duguje Mati Škugoru i Kulturi promjene Studentskog centra. Raznolik program, izvrsni koncertni prostori i nevjerojatno pristupačne cijene ulaznica osigurale su im vjernu publiku koja iz godine u godine ima sve veću brojnost. Žedno uho i NO Jazz Festival definitivno spadaju među najkvalitetnije festivalske programe u ovom dijelu Europe. Tako su u sklopu ovog prvog u Zagrebu, među ostalima, gostovali Amon Tobin, The Notwist, David Grubbs, Zu, Digital Leather, Shellac i, kao poslastica za kraj – kultni Gang of Four.

Međunarodni festival ne samo jazz glazbe u redovnom je programu predstavio izvođače kao što su Bill Frisell, Charles Gayle, Larsena i Jamiea Stewarta iz grupe Xiu Xiu, Kida Koalu te dugo očekivane noise heroje Lightning Bolt. Izvan redovnog programa održana je nesvakidašnja jazz radionica pod mentorstvom Charlesa Gaylea, nastup novog trija Davea Douglasa te premijera novog komada D. B. Indoša i njegove Kuće ekstremnog muzičkog kazališta – Teretni čovjek. Kroz ostatak sezone zagrebačkim Studentskim centrom prodefilirali su Caribou, American Music Club, The Silver Mount Zion, Animal Collective, Bonnie ‘Prince’ Billy, a Conor Oberst i već spomenuti Why? premijerno su izvodili svoje nove studijske materijale. Također, u organizaciji kluba Močvara, u zagrebačkom je Aquariusu uz podršku grupe The Twilight Sad opet nastupio škotski Mogwai, a u sklopu Tabor Film Festivala, u jednom od podruma dvorca svoj su nekarakteristični spoj noisea i hip-hopa ponovno predstavili američki Dälek. Na potonjem festivalu, svoj je gotovo anarhistički pristup radu s glazbenim videospotovima osobno predstavio francuski režiser Vincent Moon.

Globalna premreženost

Na festivalima jačeg komercijalnog potiska također su nastupila neka uzbudljiva imena: na festivalu Rokaj to su bili The Fall, These New Puritans te Lemonheads, a na Radaru u Varaždinu, u vrlo nelogičnoj kombinaciji, Bob Dylan i Manic Street Preachers. Od međunarodnih uspjeha domaćih snaga, trotjedna turneja po Japanu psihodeličnog rock kolektiva Seven That Spells pod vodstvom Nike Potočnjaka teško da se može zaobići. Bez podrške bilo kakvog izdavača, koncertne agencije, udruge, zaklade ili nečeg sličnog već isključivo vlastitim naporima i talentom te uz pomoć prijatelja iz kultne japanske grupe Acid Mothers Temple, Potočnjak je uspio ono što se mnogim hrvatskim glazbenicima čini kao nuklearna znanost. Nešto slično je prije nekoliko godina izvela labinska indie-pop grupa The Orange Strips kada je sličnim metodama proputovala gotovo cijelu zapadnu Europu. Ovi primjeri samo su dokaz da globalna premreženost ne poznaje granice. Nisu oni, dakako, ni jedini. Analena je jedan od rijetkih domaćih underground bendova koji već godinama uživa kultni status diljem Europe, a ove godine bi se u izdanju kuće Moonlee Records trebala pojaviti i njihova nova ploča – nasljednica izvrsnog Carbon Based iz 2004.

Za kraj, bitno je reći nešto o dostupnosti ovakve glazbe na domaćem tržištu. Specijalizirane prodavaonice ne postoje, jednako kao što ni u onima u vlasništvu domaćih izdavačkih kuća ne postoje specijalizirani odjeljci za izdanja ovakvog tipa. Od pobrojanih albuma tek se pokoji može pronaći na policama zagrebačkih prodavaonica ploča i diskova (teško je zamisliti kakva je tek situacija u ostalim hrvatskim gradovima). I dok se iste te prodavaonice u medijima hvale kao mjesta na kojima se, nevjerojatno, mogu kupiti trostruka vinilna reizdanja koja su originalno izašla početkom osamdesetih, album godine po izboru uredništva cijenjenih internetskih magazina Pitchfork ili Tiny Mix Tapes ne može se naći gotovo nigdje, a na ploči eventualno u trešnjevačkom Dirty Old Shopu.

Uza sve rečeno, možemo ustvrditi da je jedna muzički vrlo uzbudljiva godina iza nas. Nova bi, uz friško otisnute albume Animal Collectivea, Antonyja Hegartyja i Andrewa Birda te uz najavljene M. Warda, Neko Case i Wilco, mogla biti još turbulentnija. Ipak, ono najinteresantnije zacijelo se skriva među onima čija imena još uopće ne znamo.