Suzana Marjanić  

Pogledi na Marinkovića

Ove je godine Memorijalna zbirka Ranko Marinković organizirala trodnevnu manifestaciju 100 godina Ranka Marinkovića. U kojem su znaku protekli razgovori, čega su se sudionici/ice posebice prisjetili u vezi Marinkovićeva lika i djela na Večeri razgovora održanoj 23. veljače?

Razgovori su protekli u znaku emocija, sjećanja koja su duboka, jer svi su sudionici imali onaj neki svoj, osobni, prisni i pomalo melankolični, a svakako s puno strahopoštovanja, izrečeni pogled na velikoga Marinkovića. Atmosfera je bila sjajna za vrijeme te Večeri razgovora, u programu Riječ Ranka Marinkovića i Riječ o Ranku Marinkoviću, a koju je uspješno usmjeravala viška književnica Anela Borčić. Nadalje, Mira Muhoberac, njegova prva studentica dramaturgije, govorila je o tome kako su joj Marinkovićeva predavanja, duga i po šest sati, prolazila u trenu, ispunjena profesorovom riječi koja je ispunjavala svaki kutak prostorije na Akademiji dramske umjetnosti. Milan Bešlić govorio je o tome kako je Marinkovića jedva nagovorio na to da ga se snima. Držao je Ranko za sebe da je star, ali je Milan kao autor dokumentarca uspio uvjeriti velikoga književnika kako je svako lice odraz duhovnoga, a ne fizičkoga i kako godine ne donose bore nego život, snagu, značenje. Glumci Duško Valentić, Joško Ševo i Anja Šovagović Despot svoga su profesora “skinuli” u svojim pokretima, opisima tijelom: kako je lomio cigaretu, kako je dolazio na probe, kako je davao savjete, kako je bio strog kritičar pa su im se “noge tresle” od straha itd. A to je svakako bilo zanimljivo posebno mladoj publici, srednjoškolcima koji su iz prve ruke mogli saznati kakav je književnik Ranko Marinković bio i profesor i čovjek. Profesor filozofije iz viške srednje škole AMK Mladen Živković dao je svoj pogled na odnos Marinkovića i filozofije, ali i sjećanje na susrete. Upravo su ta sjećanja “ono nešto” što je tom susretu u kišnoj zimskoj noći dalo posebnu atmosferu. Pa kad su Joško Ševo i Špiro Guberina čitali pjesme posvećene Ranku – prvi Maruninu, drugi Fiamengovu – publika je bila oduševljena. Zatim su zajedno sa Špirom odrecitirali, izgovorili u zboru Geste i grimase. Špiro, Rankov prijatelj, za tu je prigodu bio dirigent koji orkestrira autorovu misao, a koja je za tu prigodu premrežila cijeli otok i krenula negdje preko mora. Očekivalo se, govorili su o tome naši gosti, kakvo će to more biti na povratku, raspitivali su se o prognozi, ali svakako kiša nije omela Višane i ostale goste Visa da hodočaste na događaj koji ne samo da je bio posvećen Ranku, nego svima nama koji ga čitamo, koji ga tumačimo, koji mu se divimo. I pokušavamo da upravo Vis bude to mjesto koje će okupljati dobru energiju, onaj njegov smijeh o kojem je često pisao. Sarkazam ćemo i grotesku i još ponešto ovaj put zanemariti, tj. nećemo ih staviti u prvi plan. I okrenut ćemo se cvrčcima, a ne mravima pa ma što ‘ko mislio o tome... Jer, piše Marinković: “(...) Trebalo bi govoriti djeci: mrzite sebične i podmukle mrave i ugledajte se na cvrčke i ptice, pjesnike i pjevače (...). Naš život, promatran, recimo s Mjeseca, mora da izgleda strahovito glupo, kao permanentni karneval, i uopće ja ne vidim ništa utješno u toj takozvanoj civilizaciji!” (Tamburlinac – drama Albatros).

MARINKOVIĆOLOGIJA

Kako ste i kada oformili Memorijalnu zbirku Ranko Marinković u Visu te što sve možemo vidjeti u samoj zbirci, a vezano uz Marinkovićevu svakodnevicu? Često se ističe da je moguće vidjeti umjetnikovu šahovsku garnituru kojom se služio u Hrvatskom kulturnom klubu u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt.

Ideja o Zbirci krenula je prije pet godina, i to upravo tragom Dana RM koji su se bijenalno održavali u Komiži. Predložila sam da Vis sudjeluje s fotografijama koje sam nabavila u DHK-u, a riječ je o fotografijama iz časopisa Most – The Bridge (taj nam je broj urednik Dražen Katunarić nedavno darovao za Zbirku). Do tada su te fotografije bile dakle skrivene u tom časopisu koji je otišao u svijet, ali budući se Marinković nije rado fotografirao, ovdje ih se baš nije moglo često vidjeti. Od tada su tako objavljivane te fotografije – kako veliki Višanin drži u ruci grozd, kako gimnasticira, kako u odsjaju sunca proučava sandalu, kako pozira ispred HNK-a itd. Da, to je bio njegov život. A naravno, na toj izložbi, koja je stalno postavljena u Zbirci, sve kreće od rodne kuće i završava grobom u Komiži.

No, da se vratim povijesti nastajanja Zbirke: najprije su to bili događaji u ljetnim mjesecima kad su u Vis dolazili Tonči Vrdoljak, Bruno Kragić (preporučio mi ga je pokojni akademik Nikola Batušić na čemu mu ostajem zahvalna), zatim Milan Bešlić pa viški književnici Joško Božanić i Jakša Fiamengo, pa Dragutin Lucić Luce i drugi. Nezaobilazna je i naravno ostvarena bila suradnja s Amaterskim kazalištem Ranko Marinković koje je u jednoj od tih prigoda izvelo svoj Prah... Pratili su me na tom putu Ogranak MH Vis, Grad Vis i malo tko još, jer je izgledalo da na dalekom pučinskom otoku ta zbirka neće zaživjeti, posebno zato jer joj “ljudi nisu skloni”, jer još velikome književniku “zamjeraju višegodišnje odsustvo s rodnoga otoka”. Ali, potpora Grada Visa i Gradskoga vijeća Visa bila je presudna: Ivo Radica i Marinko Zubčić kao prvi među jednakima, za Zbirku su dali prostor za uporabu i ona je od prije dvije godine otvorena i za javnost. Kasnije je neko vrijeme Zbirka djelovala u sklopu Knjižnice i čitaonice Vis, a od travnja prošle godine formirana je kao udruga. Tada nalazim tri mlade suradnice kao vrijedne, kreativne i svestrane pomoćnice, a posebno je značajna suradnja s profesoricama Ivanom Koceić i Vedranom Rokov Fras. Držim da je upravo to dalo novi polet, novu energiju.

Nabrojit ću samo dio toga što smo zajedno postigli (a tu ne smijem zanemariti – uz potporu Ministarstva kulture, već spomenutoga grada Visa pa Splitsko-dalmatinske županije i Zaklade HAZU): nabavili smo tako mnoge knjige iz antikvarijata, uredili i opremili prostor, a to znači i nabavku klime i zastora i ličenje zidova i nabavku platna te projektora za prikazivanje TV drama i filmova i dokumentaraca... Nabavili smo i napunili mape u kojima držimo sve što smo dobili i pribavili s raznih strana, kao iz NSK-a, iz HAZU-a pa iz Slovenije. Npr. tu je izbor iz press materijala, jer su brojne tiskovine ovih godina pratile rad Zbirke, a isto tako imamo i neprocjenjivo vrijednu video i audio zbirku... Tu nam je veliki suradnik HRT, a kad je o knjigama i spisima riječ, onda su tu Školska knjiga, HAZU, NSK, Hrvatska knjižnica za slijepe itd. Naravno, najveći nam je izazov bila ova netom održana manifestacija – 100 godina Ranka Marinkovića.

Tu se odrazila ideja Zbirke jer je i manifestacija imala i popularni i akademski, ali i onaj treći, možda najvažniji – obrazovni dio. Inače, u našoj velikoj sobi u Zbirci postavljene su stolice i postoji uz platno i ploča na kojoj će se obrađivati djela Ranka Marinkovića, i stručno i prijemčivo.

Kad govorite o šahu – da, te su memorabilije vrlo zanimljive. Šteta što ih nema više, ali za sada je jednostavno tome tako. No, držim da to i nije najbitnije. Taj su nam spomenuti šah podarili iz HKK-a (prostor u podrumu MUO-a), a imamo i fotografiju na kojoj se vidi kako Marinković igra šah sa Šimom Šimatovićem. Imamo snimljenu stranicu knjige s posvetom Kuzmi Petriću, gdje Ranko zahvaljuje svome prijatelju i liječniku te apostrofira pomoć vezano uz djecu. Sve to govori da ima osoba sklonih Zbirci. Pritom, s nama na Visu bila je njegova kći Ana koja je oduševljena cijelom manifestacijom, što nas, koji smo sve organizirali, ispunjava posebnim zadovoljstvom. Dio Zbirke su i knjige iz osobne knjižnice akademika Tonka Maroevića koji nas je svojom donacijom zaista zadužio. Navedeno je napravio zbog Ranka Marinkovića, zbog poštovanja prema njemu i zbog, kako je rekao, svoga doprinosa marinkovićologiji. Ovdje ću ekskluzivno otkriti kako su novi prilozi u toj sjećologiji sakupljeni, tj. nabavljeni u Zagrebu od jedne drage suradnice – iz pera Mire Šegrta i Siniše Popovića. Od ranije imamo pjesme posvećene Marinkoviću – za sada od Ante Stamaća, pokojnoga Marune pa od Žige, Vladovića i još nekih. Sasvim lijepo i prirodno – jer je riječ o stvaranju – umjetnika za umjetnika. Slično je i s plakatima koje sakupljamo te s originalnim likovnim djelima posvećanima također velikome viškome književniku. Bit će to, razvidno je, vrlo dobra kolekcija. A sve je počelo s akademskim kiparom Krunom Bošnjakom koji je odlučio skulpturu svoga prijatelja Ranka Marinkovića namijeniti upravo za našu Zbirku (kao darovnicu, na čemu mu posebno zahvaljujemo) pretočiti je u terakotu. To je darovnica koja veseli, ispunjava ponosom i služi akademskome kiparu na čast. Odužio se svom velikome prijatelju, a nas obradovao, kao i sve buduće posjetitelje Zbirke MZRM. Dalje su se svojim kreacijama i likovnom izrazu priključili Nenad Marasović, Lenka Singolo i Ivo Jerković. A bit će toga zasigurno još jer nova ideja stiže iz već spomenute Knjižnice za slijepe. Njihov prilog fondu Zbirke i do sada je bio dragocjen: donirali su nam sve što imaju na Brailleovu pismu od Marinkovića, kao i snimke. Od srca im hvala.

MARINKOVIĆ KAO KULTURNI BRAND

Memorijalna zbirka nalazi se u kući nedaleko umjetnikove rodne kuće. Zbog čega niste uspjeli zbirku smjestiti u autentični prostor?

To je zgrada koja je zapravo Kulturni centar pa je smještaj sasvim primjeren. A rodna kuća pripala je talijanskom dijelu obitelji; oni su je dosta preuredili i nije došlo do nekog dogovora. Ima još jedna kuća, na uglu iste ulice; pripadala je teti Ranka Marinkovića, ali također nema dogovora oko možebitne suradnje na relaciji obitelj, grad Vis i Zbrka MZRM. Ipak, tko zna što nosi budućnost... Zapravo je, držim, najvažnije da se Zbirka popunjava i raste, da živi i djeluje aktivno. Te da se nalazi u predjelu Kut, jer to je dio Visa u kojem je Marinković rođen. I važan je sadržaj, a ne forma, jer vrijednost Zbirke čine izlošci, priča koja se tu posjetiteljima nudi, dostojanstveno proučavanje osobe i djela te to što ona živi kao novi kulturni brand, tj. znak grada Visa.

FJABE O MARINKOVIĆEVOJ OBITELJI

Zamjetno je da se povodom 100. obljetnice Marinkovićeva rođenja često u novinskim natpisima isticalo kako je riječ o otočkom Voltaireu, kako ga je jednom prigodom prijateljski počastio Tin Ujević. Naime, i Krležu npr. Predrag Matvejević određuje kao volterijanskoga pisca, i to s obzirom na ironiju kao voltaireovski obračun s negativitetima, a kojih je uvijek i više nego dovoljno. Sigurno su Vam poznate neke anegdote iz suodnosa Marinković – Krleža.

U odnosu Ujević – Marinković bilo je važno što su se oni šalili pa su govorili fonetski Voltaire (a ne Volter) i Baudelaire (a ne Bodler). To je bilo “ono nešto” što je toj komunikaciji davalo šarm, dalmatinski naravno. Kad je riječ o anegdotama, više su prisutne fjabe, priče o Rankovoj obitelji te o njegovom odnosu s nekim prijateljima. A tu Špiro Guberina uvijek ističe kako se šalio na račun imena kazališta kasnije nazvanoga jednostavno Kiklop (da se tamo dobro klopa). Tonči Vrdoljak rado je govorio i govori o tome kako je Marinković noću pisao, i to samo perom, tj. olovkom, a ne mašinom i pogotovo ne na računalu. I Fiamengo te Božanić imaju svoja sjećanja, ipak su oni suotočani. A Krleža? On je imao svoje biografe, Ranko Marinković zapravo i ne. I inače je bio zatvoreniji, nepovjerljiviji, nije dao da mu se kopa po životu. Kao što ste rekli – možda bi zadatak nekoga istraživača bio iskopati te anegdote, na redu je možda javljanje onih koji nešto znaju o odnosu dva velikana hrvatske književnosti 20. stoljeća. Nisu tu važne samo anegdote. Ima naravno podatak, kao što navodi Krležijana, da je Marinković počeo eseje objavljivati u Krležinom Pečatu, a ako se netko sjeća detalja – neka se javi nama u Zbirku. Otvoreni smo za svaki takav prilog, dapače.

No, sigurno se Vi sami sjećate nekih anegdota iz života “šjora”, maestra, velikoga meštra (kako ga naziva Jakša Fiamengo) Marinkovića?

Ima različitih anegdota, odnosno fjaba, ali ovdje mi se najzanimljivijom čini ona iz pera Špire Guberine koji kaže: “Volio je Ranko igre riječi. Kad sam zamislio malo privatno kazalište, toliko potrebno nama glumcima HNK-a, osuđenima na samo jednu veliku pozornicu, pitao sam se kakvo bih mu ime nadjenuo. Tražio sam savjet i u Ranka Marinkovića. Prvo se raspitao gdje će to kazalište djelovati, a kad sam mu rekao u Obrtničkom domu, odmah je predložio: Nazovi ga ‘Kod Šeks Spire.’ Na posljetku imena ‘Kiklop’ domislila se književnica Sunčana Škrinjarić. Ona je u tome vidjela zgodnu premetaljku – zamjenom slova možeš dobiti ‘Poklik’, rekla mi je. Kad sam Marinkovića preko telefona pitao za dopuštenje da se poslužim njegovim naslovom, nastala je neobično duga stanka pa sam se pobojao da mu je možda pozlilo. Onda se napokon oglasio pitanjem: ‘Dobro, a klopa li se u tom Domu obrtnika?’ Kad sam potvrdio, opet je malo razmislio pa rekao: Nazovi ga onda ‘Kod Kiklopa.’ Dao mi je odobrenje i bio, naravno, na otvaranju”. Toliko od Špire o Ranku, duhovito i prisno.

Evo još sjećanja, uvažavanja, opet od strane prijatelja Špire Guberine: “Pristao je također da svoj 85. rođendan proslavi u kazalištu s malom predstavom Never more, Nikad više, u dramatizaciji i režiji Georgija Para. Kad se na kraju prolomio pljesak slavljeniku, skriven u glumačkoj loži, nekoliko puta je mahnuo publici, stidljivo, skromno.

Ranko nije volio publicitet i pompu uza svoje obljetnice, bio je nesklon fotografiranju i intervjuima, izbjegavao je spektakle. Teško je davao autorska prava, cijenio je svoj posao i pazio na pravu mjeru. Držim da bi od vremena do vremena trebalo skupiti snage i opet na scenu postaviti Kiklopa. Za nove naraštaje. Držim da bi Never more, roman koji sadrži mnoštvo likova i situacija, mogao biti jednako spektakularno postavljen, i da bi na tome trebalo poraditi. Ranko Marinković pokazao je i Zajedničkom kupkom da na pozornici može uspjeti bolje nego knjigom. Imam predosjećaj da bi se to s Never more blistavo ponovilo. Bila bi to lijepa počast piscu koji je uvelike zadužio hrvatsko glumište”.

VIŠKA KIKLOPIJADA

Koja su ključna psihogeografska mjesta Marinkovićeve biografije od Visa do Komiže?

A koja nisu? Pa tu je svaka kaleta ona iz njegove priče, tu je svaki brod onaj iz Albatrosa, tu je Prirovo uz groblje koje kao da diše njegovim srcem i umom, to je sve ono IN LOCO što je obradila prof. Ivana Koceić u radu s mladima. Tako su srednjoškolci iz Varaždina, Zagreba i Splita, uz viške domaćine, zasigurno osjetili i tajnu nekadašnje brijačnice, makar je danas nema, vidjeli balkon na rodnoj kući i crkvu svetoga Ciprijana pa ulicu iz Komiže koja vodi prema rivi, moru, Zagrebu... kao nešto što će im pomoći kad budu čitali i analizirali ta djela. Ne jednoznačno – nego na točki toga što vi zovete psihogeografskim. Odavde je naime sve krenulo – Vis; otok Vis je ona odredišna točka koja je Marinkoviću bila inspiracijom svih godina stvaralaštva. Pa ne kaže uzalud Pavao Pavličić da je on kao pisac Mediteran preselio u Zagreb i u Kiklopu. A Mediteran kakav uvijek ostaje, nalazi se ovdje pa nekako i ovu našu Zbirku doživljavamo ne kao Never more nego uvijek more...

Pritom je u okviru navedene trodnevne manifestacije u Gradskoj knjižnici Ranko Marinković u Komiži bila upriličena svečana dodjela nagrada Albatros za pobjednike/ice na natječaju osnovnih škola s naših otoka na temu rečenice Ranka Marinkovića: “Svaki je čovjek otok, a svako napuštanje otoka je odisejevska avantura”. Tako je u nagrađenom radu Margarita Ivčević, učenica 7. razreda Osnovne škole Komiža, među ostalim zabilježila: “Ne vidim više ni jednog prijatelja. Odjednom moje ime. To me prijatelji zovu, žele mi pomoći da nađem izlaz iz ove noćne more. Magla je nestala, sunce me opet obasjava. Vidim. Svaki otok nađe se u tami, baš kao i svaki čovjek, treba pomoć prijatelja”. Recite, što danas otok Vis može pružiti mladima ili ga ipak napuštaju kao što sve više mladih ljudi odlazi iz ove zemlje u Kanadu s nadom u neko bolje jutro?

Mladi možda odlaze, ali i ostaju. Evo, ova mlada osnovnoškolka priča o ljubavi, o prijateljstvu. Jer budući intelektualci, koji također, nadam se, neće u Kanadu, nego će ostati na škoju, moraju naći neku ljubav, neko prijateljstvo, a možda im Marinković tu bude otokom međašem u doslovnom i prenesenom smislu te riječi. Možda i zato što k nama dolaze iz Sveučilišta Vern, kao što će dio Splitskoga sveučilišta isto tako ovdje imati dislocirane programe. A mi ćemo kao Zbirka MZRM, ako uspijemo financijski pokriti tako nešto u ova teška recesijska vremena, ugostiti i studente glume s ADU-a, kao i njihove profesore. Pritom učenike nikada nećemo preskočiti. Neka nas Marinković spaja, velika je snaga njegove riječi. Tako ćemo imati tijekom cijele slavljeničke godine pa i kasnije, program naslovljen ČitajMo, gledajMo, slušajMo, pamtiMo...Marinkovića. Uz gore navedeni uvjet, naravno.

DHK I HDP

I završno – dok su se ove godine Vis i Komiža usuglasili oko navedene trodnevne manifestacije, u Zagrebu su istoga dana, na dan umjetnikova rođenja, u Društvu hrvatskih književnika i Hrvatskom društvu pisaca, i to gotovo u isto vrijeme, održana dva paralelna skupa. Što mislite, na kojem bi se skupu volio naći sam obljetničar, ili je pitanje suviše banalno?

Najprije: ponosni smo što se otok Vis ujedinio u ovoj manifestaciji. Vaše pitanje nije banalno, ali držim da on ne bi bio nigdje. Zavukao bi se negdje pa bi bio sam sa sobom ili s odabranim prijateljima. Nije Ranko Marinković volio ni slavlja ni pompu. Pa se nadam da nam je oprostio što se ovako javno i slavljenički bavimo njime. Jer zaslužio je. Pogotovo da ga čitamo, gledamo, slušamo, da ga se – sjećamo.