Steven Shaviro  

Pogrešna drukčija pitanja

Latourovu opisu da nikad nismo bili moderni moramo dodati i svijest da nikada nismo bili nemoderni, da nikada nismo bili slobodni od modernističkih podjela i nametnutih sila

Greg Tate

Midnight Lightning: Jimi Hendrix and the Black Experience Grega Tatea sjajno je djelo, knjiga o glazbi kakvu dugo nisam čitao. Tate želi evocirati Hendrixov zvuk i raspravljati o Hendrixu kao glazbeniku i kulturnoj ikoni. Uspijeva ostvariti oba cilja blistavim proznim stilom koji iskri razboritim uvidima jednako kao i ekstravagantnim metaforama. Tateov glavni cilj u knjizi, ili njegov rasni plan kako ga sam samosvjesno naziva, jest odrediti Hendrixa kao crnoga glazbenika. To znači pozabaviti se paradoksom da se Hendrix sviđao, a i dalje se sviđa, gotovo isključivo bijeloj publici. Mnogi drugi crni glazbenici, prije i nakon Hendrixa, imali su takav crossover odjek, no obično su imali i više sljedbenika među crncima nego što se čini da ih ima Hendrix. Tate pokazuje kako je potpuno, i kulturno i glazbeno, Hendrix bio utemeljen na iskustvu Afroamerikanca, i povezuje naizgled magični način na koji je on mogao “proći” kod inače rasističke bijele publike s alkemijom koju je unio u glazbenu tradiciju. Ilustrira umjetnost i život iz raznih perspektiva, u rasponu od izravnih i oštroumnih opisa događaja u glazbi do mahnito poetskog pristupa Hendrixovu polubožanskom položaju u povijesti glazbe i povijesti crnačke kulture. Knjiga uključuje i izjave u prvom licu drugih crnih ljudi koji su poznavali Hendrixa, pa čak i njegov horoskop. Ukupni učinak Tateove knjige jest osvježiti ono što se možda činilo potpuno banalno (jer vjerojatno ni o jednom popularnom glazbeniku protekle polovice stoljeća nije pisano tako opširno i tako hagiografski kao o Hendrixu) jednako kao i postaviti pitanje Hendrixa kao crnca u sasvim novom svjetlu.

Bruno Latour

Dugo sam bio ambivalentan u vezi s Brunom Latourom, a to sam još više nakon što sam pročitao njegovu knjigu Pandora’s Hope. Prije toga pročitao sam We Have Never Been Modern te dosta njegovih eseja. Sviđa mi se način na koji se Latour usredotočuje na detalje stvarne znanstvene prakse i kako se koristi tim detaljima da pokaže složen niz intervencija i veza u čijem tijeku su ljudska bića povezana s neljudskim bićima – model koji snažno zagovara daleko je bolji od onoga uobičajenog koji jednostavno suprotstavlja jezični iskaz (ili mentalni model) i stanje stvari u svijetu te pita odgovara li taj iskaz stanju stvari, tj. ukazuje li točno na njega. Latour je u pravu kada kaže da ta dualistička, korespondencijska teorija istine (ili njezina inverzija – dekonstrukcijski bezdan jezika koji ne može izaći izvan sebe i zahvatiti svijet) zanemaruje da su pojave poput znanstvenih teorija, iskaza i modela i same postupci, događaji ili izvedbe u svijetu. Latour nije prvi filozof koji je jezik uključio u svijet na taj način, ali on je taj pristup primijenio na razumijevanje znanosti, a osobito znanstvene prakse.

Latour time presijeca gordijski čvor prepirke između realizma (znanstvene činjenice postoje neovisno o nama) i konstruktivizma (znanstveni entiteti su društveno konstruirani). Kaže da je privid, koji dijele obje strane u toj prepirci, misliti da su “konstruirano” i “stvarno” suprotstavljeni, kada zapravo dolaze zajedno: što je više nešto “konstruirano” (društveno ili na neki drugi način”) to je stvarnije, jer je povezanije s drugim stvarima, to više djeluje s njima i na njih, a i utječe na njih, i tako dalje. To mi se čini zaista točnim. To je također u skladu s tvrdnjama Iana Hackinga u knjizi The Social Construction of What o uporabi fraze društvena konstrukcija. Hacking pokazuje koliko različitih značenja ima ta fraza; smatra da zapravo funkcionira kao označitelj razlike. Kažemo da je rod društveno konstruiran kako bismo se suprotstavili tvrdnji da je rod sasvim u genima; ne kažemo da je most društveno konstruiran jer nitko ne tvrdi da je Golden Gate Bridge nekako nastao sam od sebe.

Ipak, dovoljno sam realist da osjećam nelagodu kada Latour kaže, na primjer, kako kvasac nije uzrokovao fermentaciju mliječne kiseline do 1864., kada je Pasteur ustanovio taj proces u laboratoriju. Slažem se da Pasteurovi pokusi nisu samo otkrili istinu koja postoji oduvijek; s obzirom na to da su ti eksperimenti mobilizirali kvasac, pridonijeli njegovoj interakciji s ljudskim interesima, i tako što su uspostavili novu znanstvenu doktrinu i tako što su učinili mogućim komercijalno iskorištavanje procesa fermentacije u razmjerima te na način što ga prije nije bilo. Rečeno terminima pragmatičara, Pasteurovi pokusi i njegove teorijske ekstrapolacije iz tih pokusa omogućili su nam da prvi put predvidimo i kontroliramo proces fermentacije kao i životnu povijest kvasca. No ipak mi se čini nepravilnim kada Latour kaže da se taj proces počeo događati tek nakon 1864. ili (da navedem njegov zaključak što je preciznije moguće) da se tek nakon 1864. moglo reći da se proces fermentacije djelovanjem kvasca (a ne fermentacije kao nusproizvoda organskog raspadanja, kako se prije mislilo) događao i prije tog datuma. U određenom smislu Latourova tvrdnja je tautologija; no, mislim da Latour pokušava izvesti trik – koristi se tautologijom kako bi podmetnuo dublje značenje, prema kojemu je promjena u svijetu koja se dogodila 1864. utjecala na nešto više od određenih instrumentalnih aktivnosti ljudskih bića s kvascem.

Latour kaže da on samo želi uključiti kvasac, jednako kao i ljudska bića, u povijest, da ga ne promatra kao nepromjenjivo i nepovijesno biće za sebe i po sebi. No, to nameće pitanje kako je djelovanje kvasca utjecalo na ljudska bića i prije nego što je Pasteur upotrijebio kvasac u onome što Latour naziva kolektiv.

Latourov trik postaje još ozbiljnija stvar kada počne iznositi svoj sveobuhvatni pogled na znanost i politiku. On želi dokinuti ono što sam naziva modernom odredbom, koja je radikalno odvojila subjekt od objekta, Istinu od Mnijenja, Znanje od Moći, Pravo od Moći. On mudro kaže da platonovska i kartezijanska diktatura Uma dijeli zajedničke pretpostavke sa sofistima, Hobbesom i Nietzscheom, koji je žele dekonstruirati. On smatra da i Sokrat i njegovi protivnici, a u novije vrijeme i racionalisti i Nietzsche, i pozitivisti i Foucault, ne vjeruju “ljudima” ili “gomili”, a međusobno se ne slažu samo u tome treba li vlast toj “gomili” nasilno nametnuti hipostazirani Um ili gola Moć.

Nije riječ o tome da bih želio braniti obnovljeni elitizam protiv Latourova populizma, no Latour idealizira ono što bi potpuno angažirana politika (suprotna onoj upravljanoj izvana, preko prisilnog nametanja znanstvenog uma) trebala biti. On idealizira i sentimentalizira u vezi s civilnošću i konsenzusom političkog tijela nezaražena diktaturom apstraktnog Uma. Možemo zapaziti ustrajnost mnogih ljudskih prepirki i političkih sukoba (koji imaju veze s takvim stvarima kao što su klasa i ostali oblici privilegije, bogatstvo i ugled, ili kontrola režima proizvodnje i raspodjele bilo kojega mogućeg društvenog viška) a da ne vjerujemo, za što Latour optužuje branitelje racionalizma od Sokrata do Stevena Weinberga, da je znanstvena objektivnost upravo ono što spašava ljudsku vrstu od toga da propadne u barbarstvo i hobsovski rat svih protiv sviju. Možemo se složiti da divljanje modernističkog ikonoklazma često i samo proizvodi dehumanizirajuće pojave za koje tvrdi da ih želi ukinuti, a da ne dijelimo Latourovo poštovanje prema “fetišima” i “ikonama”.

Pretvarajući modernizam i njegovu odredbu u svoje neprijatelje, Latour ne može a ne reproducirati logiku samog modernizma, u obliku idealiziranog opisa onoga što je prethodilo modernizmu. Premda s pravom kaže da neotuđena pred-modernost nije ništa drugo nego modernistička fantazija, i sam reproducira istu tu fantaziju u svojoj slici svijeta nezaražena modernizmom, jednako kao i u svojoj tvrdnji da nikada nismo bili moderni, da je modernizam, odbijajući im pristup u teoriji, samo dao veći prostor nemodernim mješavinama u praksi.

Ukratko: Latourovu opisu moramo dodati i svijest da nikada nismo bili nemoderni, da nikada nismo bili slobodni od modernističkih podjela i nametnutih sila. To je u većoj mjeri deridijanski zaključak nego što bih želio; mislim da je izlaz u postavljanju različitih vrsta pitanja i zapravo to je ono što Latour kaže da bismo trebali činiti, no Latour ne postavlja prava drukčija pitanja. Ne uspijeva pokazati put prema cilju koji je sam postavio, prema vajthedovskom opisu koji je pravedan i prema znanosti i prema ostalim oblicima ljudskog doživljavanja svijeta.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole