Pogrešno

Mike je volio izobličiti lijepo lice kad ga je vidio, ili mu davati drogu dok se ne bi izmoždilo samo. Uzmimo Keitha koji je običavao igrati biljar u kafiću The Ninth Circle. Njegov pokvaren osmijeh doista unosi život u prostor. To je ono što je Mike čuo, no dodijavalo mu je. – Preočito je.

Keith je bio ulizica. Mike ga je dobro izjebao, a zatim su šmrkali drogu. Kad je Mike ušao, Keith je s licem bio u WC školjci. Keith je kazao – Muči me. – No, Mike je najprije želio da bude “mrtav”. Ne u klasičnome smislu. “Onesviješten”.

Mike je Keitha niz hodnik vukao za kosu. Srao mu je u usta. Bičevao ga je po guzici. Bila je puna crvenih tragova kad je Mike bacio remen. Mike je udario Keitha u glavu prije nego što se osvijestio. Iscurio je mozak ili nešto slično. – I to je to.

José je bio Keithov prijatelj. Uselio se sada, jer Keitha nije bilo. Mike se složio pod uvjetom da se šakama jebu u šupak. José je zahtijevao drogu: speed, koku, marihuanu, po šest boca cuge s vremena na vrijeme. – Oh, i, naravno, poštovanje.

– Sjajna roba – prošaptao je José. Mike slegne ramenima – Odveć ženska –razmišljao je šibicom pripalivši Joséovu lulu. José je autostopirao od Dallasa. Imao je visok glas, nosio je zlatan križ na lancu. – Tipično meksičko sranje.

José je navukao haljinu. Ružičasti saten, do gležnja, i plavu ešarpu. Našminkao se. – Mamacita¹! – Mike “ju” je zgrabio i stisnuo o prozorsku klupicu. “Ona” je visjela preko ruba. Mike ju je stresao sa zapešća. “Ona” je pala s četvrtoga kata, slomila je vrat.

Steve je imao plavu kosu, mrk pogled i ispucane usne. – Trebao bi biti mrtav – razmišljao je Mike. Sviđala mu se koža tog klinca, pogotovo na dupetu. Bolesno bijela, iscrtkana sivim strijama. Mikeu se sviđalo kako se gubila u hlačama, poput kostiju na licu starice.

Mike je Steveu izbio nekoliko zubi. Mikea je nazvao “glupim jebačem”. Te noći Mike ga je nogom udarao u rebra i svezao ga. Zaspali su oko četiri. Ujutro je Steve bio hladan, otvorenih očiju, plav u licu. Mike se odjenuo i otišao.

Pješačio je kući. Razmišljao je da se ubije. – Nakon smrti, što se još može? –promumlja. Mislio je reći “što se još može učiniti”. Kad jednom nekoga ubiješ, život je sranje. Ima nekoliko pravila, a ti si već prekršio najbolja. Popio je pivo u Ninth Circleu.

Pokupio je Willa na ulici. – Ušmrkaj ovo – Mike mu je naglo svukao šorc i pljusnuo ga po dupetu. – Poseri mi se u usta – kazao je Mike. Will je to učinio. To je promijenilo način na koji ga je Will shvaćao. Will je bio stvarna osoba, ne samo za pojebat. Mike mu je dopustio da se druže.

Willovo je tijelo došlo u fokus. Nije bilo loše: ispod prosječne težine, plave oči, jednodnevna brada. Nije imalo nikakve veze s ljepotom. Mike je znao u što gleda. Ali naviknuo se na taj prizor. Jedne noći zadavio je Willa kako bi bio siguran.

Noć bijaše olujna: vjetar, kiša, hladnoća. Mike je iz Willova stana na West Tenthu pješice otišao do Battery Parka, dok su pri svakom koraku zveckali lanci. Zurio je u Hudson. Na glavu si je prislonio pištolj. – Jebeš to sranje. – Tijelo mu je pljusnulo u rijeku.

Razdanilo se. Murija je razvalila Willova vrata, pronašla njegov leš. To su načuli Willovi prijatelji, telefonirali su jedan drugome. Nizvodno uz rijeku turisti su stajali na doku doimajući se kao da se dosađuju. Jedna djevojčica mamu je povukla za suknju i pokazala prema rijeci – Što je to?

George je promatrao Hudson. Vidio je mrtvo tijelo. Ispucao je ostatak filma, potom se muvao s ostalim turistima. Vodiči su ih odveli natrag do busa. Sve je brujalo o predodžbi smrti, u turobnom ili šaljivom tonu. George je slušao, s osjećajima koji su bili negdje između.

Svjetski Trgovački Centar nije bio ono čemu se nadao. Nije mogao pasti samo tako. Velike staklene ploče između njega i njegove smrti. Bez obzira kuda se okrenuo, njegove su misli bile očite. Grad je izgledao poput igračke, ultramoderne šume, srebrna pladnja prepuna hipoderma. Želio je jednu svježu percepciju, ali…

Wall Street je bio umotan u siva poslovna odijela. Vidjevši trgovački kat najprije je pomislio na košnicu, a zatim na srčane napade koje će ti tipovi dobiti. Bilo je kao da gleda film o jednom drugom vremenu i mjestu, u davnoj prošlosti i smještenom u knjige.

George je skinuo odjeću. Legao je na krevet. – Odakle si? – Bio je to njegov cimer, južnjak, sudeći po naglasku. – Zapadno. – Od čega? – upitao je čovjek. – Ovoga – i George okrene leđa. Teksašanin odmahne glavom. – Nije vrijedan toga – razmišljao je.

Te noći George je hodao West Villageom. – Dosta mi je spavanja s tim – jedan čovjek se podrugljivo nasmijao kad su se slučajno sreli. Tip je razgovarao s nekim svojim prijateljem, ali je mjerkao Georgeovo dupe. Kad je to čuo, Georgea je preplavio osjećaj hladnoće, kao i noćas kad je dodirnuo kip u Metropolitanu. Jedan je dječak svirao lutnju kad ga je zaledila umjetnost.

Ninth Circle je bio dupkom pun. Varalice u plavim traper prslucima, biznismeni svi u uobičajenim odijelima. George se naslonio na šank zapalivši cigaretu. – Što ima, prijatelju? – To je bio glas njegova cimera. – Ne baš mnogo – pomislio je George, no ipak su razgovarali.

Ugasiše se svjetla. Danov je kurac bio vrlo malen i George je pristao da ga pojebe. Dan mu je raširio guzove i pomirisao. George se maksimalno trudio da bude opušten. Razmišljao je o pećnicama u kojima se pripremaju pečenja. Znao je da njegov šupak ima neugodniji miris od pečenja, no vjerojatno je u tome i bila bit.

George je razmišljao o svome domu. Bila je to jednokatnica, s bijelom žbukom. Njegova soba bila je obložena hrastovinom. Nikad je nije zračio. Zaudarala je na miris tijela, dim i neoprane plahte. Miris je, objektivno gledajući, bio loš, ali on je uživao u pomisli da je imao takav utjecaj na nešto izvan svojeg tijela.

George nije volio da ga se grli dok spava. Ionako se nije mogao dovoljno odmoriti. Nijedan ljubavnik to nije mogao shvatiti. Njima je zagrljaj bio integralan čin. George je imao osjećaj da ga ovaj prisiljava, odveć ga je stiskao kako bi mu uzvratio. – Nemoj. – Dan je uzdahnuo i odmaknuo se.

George je sanjao na mahove. Male slikovite radnje. Glumci irelevantnih uloga preorijentirani, dovedeni u prvi plan u svijetu u koji se nesvjesno povukao. Vidio se kako mrtav pluta Hudsonom; Dan mu je stavio nož pod vrat u jednoj uličici; soba se zapalila i on je izgorio u dim.

Dan je razmišljao o ljubavi onako kako je ona opisana u knjigama, isprepletena i koju prošlost ne može vidjeti. Šteta što ljubav poput ove zapravo nije postojala. U dvadesetom stoljeću trebalo ju je simulirati. Obraz je naslonio na dječakovo dupe i doimao se kao da spava. Nije mogao procijeniti spava li doista ili ne. Potom jest.

George je sjeo na klupu u parku hraneći ptice ostatkom sendviča. Iz džepa jakne izvukao je pregršt razglednica. Sve su to bile vizure grada, što bi očekivali prijatelji i obitelj. Skitnice su šepajući prolazile i prosile sitniš. S njih je padala odjeća. George je dlanove okrenuo prema gore. – Crknite – kazao je ispod glasa.

“Dragi Phillippe, New York ima smisla. Uklapam se. Sjedim ispod drveća. Bilo bi super kad posvuda ne bi umirale skitnice. Sve što si rekao bilo je točno. Sad se vraćam u hotel kako bih prodrijemao. Dakako, George.”

“Dragi tata, putovanje je odlično. U New Yorku smo preko vikenda, zatim u Bostonu, a onda se vraćamo natrag u Los Angeles. Čovjek s kojim sam u sobi podsjeća me na tebe. S Juga je i ljubazan je. Ne diraj ništa u mojoj sobi. Vraćam se za dva tjedna. Voli te, George.”

“Draga Sally, danas sam te se sjetio dok sam hodajući prema jednom lijepom parku prošao četrdeset stambenih blokova. Moje su noge navikle na to. Ovdje marihuanu prodaju u trgovinama. Kupio sam vrećicu za deset dolara. Pušim je dok ti pišem. Vani. Vidimo se uskoro. Voli te, George.”

“Dragi Djede Božićnjače, za Božić želim luksuznu mansardu u New Yorku, u Los Angelesu i jednu negdje u Europi. Bio sam dobar dečko, osim toga…” George je razglednicu iskidao na komade. Uzdahnuo je hihoćući se sam sebi.

Dragi Dennis, mislim da mi ti najviše nedostaješ. Ona, kako joj je ono ime, rekla je to Rayu Bolgeru, zar ne? Jučer sam vidio vrh ovoga što je na razglednici. Danas sam sâm krenuo u razgledavanje. Večeras idem u osvajanje barova. Nadam se da si odlično. Vidimo se, George.”

George se uputio prema hotelu. Boljeli su ga listovi. Times Square je bio sablastan; previše džankija, napušenih očiju duboko usađenih u lice. U hotelskom foajeu osjećao se kao kod kuće. Dan je bio vani, George je izuo cipele, malčice je drijemao.

Ninth Circle bio je dupkom pun. George je u trenu ispio tri piva. Jedan je čovjek bio atraktivan, ali mu je frizura nalikovala na tupe. Drugi je stajao u sjeni svjetla koje mu je bilo iznad glave, odveć svjestan njegova učinka. Njegov izraz lica bio je “savršen”. Od njih dvojice George bi bio odabrao ovog drugog, ovisno o tome tko bi se još pojavio.

Fredov je tavan bio prostran, gotovo bez namještaja. Svjetlosni trag izblijedio je slabija mjesta. George je dobio obilazak s vodičem. – Ovo je, naravno, krevet. Autor ove slike je Lichtenstein. Zabavno, zar ne? A ovo su sprave za mučenje koje sam spomenuo. – George je ugledao dugi stol s poredanim umjetnim penisima, bičevima svih duljina, žigovima za žigosanje stoke, raznoraznim sranjima.

Georgeu je to izgledalo poput igre. Je li to tako završilo ili nije, bilo je potpuno nevažno. Lisičine su se zatvorile uz klik na njegovim leđima. Usta su mu bila zalijepljena izolacijskom trakom. U šorcu od crne kože osjećao se poput životinje.

George je maštao da ga otac grli. Nije znao zašto. Imalo je određene veze s gestom koju se nije moglo degradirati ili reinterpretirati, pretvorenom u nekakvu bezveznu šalu. Onaj zbog koga se osjeća toliko važnim barem bi morao biti zaintrigiran.

Počelo je s pljuskama. Pljuskama po licu, za kojima George nije ludovao. Njegov šupak jednostavno je progutala nečija golemost. Opet pljuske. Fredov dah postajao je sve gori, kao vrsta oluje koja na svom putu ruši svaku civiliziranu riječ.

George je dobio udarac u glavu. – Sranje! – Još jednom. Ovaj put osjetio je kako mu nos klizi niz jedan obraz. Glava mu je pala prema naprijed. Jedno mu je oko poplavilo. Zubi su mu poispadali iz usta slijevajući se niz njegove grudi. Tada je u određenom trenutku umro.

George se nalazio na drugoj strani tavana promatrajući samoga sebe kako se rita. Vid mu je bio malčice mutan poput pojedinosti događaja u snu. Vidio je kako dobiva udarac toljagom u glavu. Bilo je neprepoznatljivo. Rukama i nogama udario je o vrh stola poput diva, okrutno poput suca koji lupa čekićem.

George je imao knedlu u grlu. Budući da je još živ, pitao se zašto bi uopće trebao išta osjećati za tu drečavu ruševinu u koju se pretvorio. – Ali to čini ljepotu mrtvih klinaca – razmišljao je. – Gledano unatrag, sve što su ikad činili djeluje nevjerojatno dirljivo.

Promatrao je sve dok njegovo tijelo nije postalo takav promašaj da je svako poniženje gotovo bilo isto. Stoga je pogledao dolje, u svoj sadašnji oblik. Bio je hologram, manje-više. – To je previše! – razmišljao je. Pokušao je hodati.

Dakle to bijaše smrt. – Hej, nije loše – razmišljao je. Polako je disao te bez nemilih događaja šmugnuo kroz čelična vrata. Spuštati se niz stepenice bilo je jednako kao padati po njima, oslobođeno i zbunjeno, halucinacije od droge bez škripanja zubi.

Hodao je prema zapadu, ponekad posred ulice, dok su se automobili probijali kroz njega. Lutao je među kupcima, zabavljala ga je pomisao da je on za njih bio samo dio zraka, u najboljem slučaju povjetarac koji bi pripisali prirodnim snagama zemlje.

Vidjevši bračni par, muškarca koji bi mu za života bio privlačan, počeo ih je slijediti po klimavu stubištu, kroz njihova ulazna vrata. Jeff se, dok mu se žena obraćala, udario se u glavu. George ga je gledao kako sere, sviđao mu se njegov glup izraz lica, no natrag na ulicu potjerao ga je smrad koji je uslijedio.

Što sad? Bez žurbe je prošetao do rijeke, niz ulicu Christopher. Mol je bio posve zapušten. Nekoliko uništenih stupova virilo je iz vode. George je osjećao emocionalnu privrženost prema njima.

Sjeo je na klupu. Sunce je bilo užasno ugodno. Malko se ugrijao poput magle prije nego što ishlapi. Razmišljao je o filmovima koje je volio, u kojima su duhovi mrtvih ljudi velika šala, puki preokret radnje, vrsta probadanja u mraku.

Tko bi pomislio da je sve to istina? Sve te stare djevojke u palačama u Novoj Engleskoj bile su mnogo razboritije nego što su njihove velike oči nekog u to mogle uvjeriti. – Netko – promrmljao je. Oduvijek je mrzio kada su se ljudi u konverzaciji koristili izrazom “netko”. No, sad je to bio točan izraz za njega.

Zurio je u smećkastu rijeku. Bio je to prvi put da je razmišljao o čvrstoći vode. Kad bi se u njoj ozlijedio, bi li se razbio na milijune molekula? Ili bi se, poput Isusa Krista, dočekao na nogama? – Zanimljiv nazor – pomisli, no nije ga mogao promijeniti.

Polako je hodao ulicom West prolazeći pokraj nekoliko leather barova u koje bi radio bio zavirio, no sad je bio umoran. Naravno, mogao je upasti kamo god je htio, vidjeti gole zgodne rock zvijezde koje god je htio, besplatno odletjeti u London. No, kratko vrijeme koje je proveo kao voajer dosadilo mu je prije nego što je to shvatio. Što sad?

George je razmišljao o stvarima koje su ga proganjale tijekom života: stubište koje je, nakon skretanja iza ugla, vodilo do zida od cigle. B&W fotografije velikih zgrada predodređenih da postanju prašnjave gomile. Ljudsko lice koje se pretvorilo u samo još jedno blato iz raja.

Hotel se nazirao u daljini. Na njegovoj neonskoj reklami svijetlile su riječi “Praznina”. Primjereno mjesto za mene ili ono što je od mene ostalo, razmišljao je George. Uputio se prema rokoko građevini motreći lica nesretnih pješaka da vidi hoće li mu štogod dobaciti. No, oni su zurili ispred sebe ne primjećujući.

George je prošao kroz vrata sobe 531. Dan je ležao na krevetu koji je prozoru bio najbliže i pisao razglednicu, vjerojatno ženi na koju se sinoć tužio. Lice mu je izgledalo mirno, ali vjerojatno je to bilo zbog svjetla: prigušenog, sivkastog.

Georgeu se Dan sviđao, iako je “sviđao” prejasna riječ. “Nešto” ga je privuklo Danu. Imalo je veze s njegovim očinskim postupcima, smatrao je George. To ga je uzbuđivalo mnogo više od uskih traperica ili preplanulih, nabildanih frajera. Njegov idealan muškarac imao je guste obrve.

George nije progovorio cijeli dan. Osjećao je napetost u grlu. – Dan? – progunđao je – znam da me ne čuješ, ali ako me na bilo koji način možeš osjetiti povuci se za lijevo uho. – George je čekao. Dan je nastavio kopati po onome što je George nesumnjivo smatrao glupostima.

– Okej, osjećam se kao netko tko liku koji je u komi govori kako mu je još stalo, ali hajde, pokušat ću. Zapravo te ne poznajem, no prema tebi osjećam privrženost, iako baš nisi osebujan. Više si tipičan, što mene, rekao bih, čini nekakvom vrstom esteta, i ti si pravo umjetničko djelo, što ne znači da vjerujem u sva tvoja sranja.

– Seksali smo se, dopustio sam ti da me pojebeš. To je bio vruć dio, no iako mi je teško priznati, sve to grljenje i sranje bilo je ono što mi se doista sviđalo. Da me čvrsto grli osoba koja me imala… Dakle, jedno je rukovati se i nestručno razgovarati o umjetnosti, a da te pojebu i potom poštuju, nešto je sasvim drugo.

– Prije sam mislio da ću, ako do ljubavnika dopre miris mojega govna, biti “odveć realističan”, prema njihovim riječima. Kad su mi pušili uvijek sam se okretao na leđa stišćući šupak kako se ne bi osjetio smrad. Imao sam uvrnutu predodžbu da nešto pod mojom vanjštinom nije bilo u redu, a ne samo to što sam krvario.

– Onda mi je jedan tip lizao šupak i pitao me za sljedeći spoj. Od te noći pokušavao sam se redom osloboditi svih strahova. Sad sam mrtav. A to znači da nema nikoga tko će cijeniti moj “odlazak” ili zbijati šale o njemu, kako biste to vjerojatno nazvali.

– Želio sam ljubav. Naravno, privlačili su me tipovi zaluđeni seksom, na licima im se moglo iščitati koliko su me trebali, pa je izgledalo kao da su požudan pogled oblikovali kako bi stao direktno u njihovu lubanju, a njihova je koža bila samo navučena na kosti poput komada tkanine. Ali ja sam bio glupan.

– Ovaj dio je za uši mojega oca. Osjećao sam više nego što si mislio ili nego što mogu izgovoriti. Moja su raspoloženja zaista bila neobjašnjiva, čak i meni, zbog čega ona nisu vrijedna tvojega vremena, bez obzira na to koliko si dugo sinoć buljio u moje “veliko oko”.

George je osjećao da ga lovi nesvjestica i lagano zatetura. Poželio je da barem ima bananu, nešto sa šećerom da mu da snage, no pretpostavljao je da ne može jesti, da bi se hrana zaustavila u njegovu struku poput kanarinca u krleci ili čujno pala na tepih.

Dan je ispisao razglednicu i legao. George ju je samo mogao protumačiti. Počinjala je s “Dean Fran”. Nije primijetio njegovo ime u tim drljotinama. Bila je to jednostavna priča: Empire State Building, lijep pogled, večera u Luchow’su, voli te Dan. (P.S.)

Priželjkujem (nerazumljivo) ovu večer.

Je li George počeo nestajati? Nije bio siguran. Toliko toga ovisilo je o pravom svjetlu. – Hm, to bi moglo biti to – promrmljao je. Nije mislio govoriti tiše. – Sranje – te poče drhtati. – Sviđaš mi se. Što da kažem? A možda mi se ne sviđaš ti, ali ti si sve što imam.

 – Uprskao sam. – Stopio se s poslijepodnevom. Vani, ispod prozora, trubio je automobil. U sobi je kucao ručni sat jednog čovjeka. Dan je ustao i počešao se po guzici. Razglednicu je stavio u džep košulje. Imao je odsutan pogled u očima dok je palio cigaretu.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

Bilješke:

¹ ( španj. Majčica op. prev)