Pogrešno je biti čovjek

Jao vremenu u kojemu umjetnost ne čini zemlju nesigurnom, a od ponora što umjetnika dijeli od čovjeka bude zlo umjetniku, ali ne čovjeku.

Umjetnost dovodi život u nered. Pjesnici čovječanstva uvijek iznova uspostavljaju kaos.

Kultura završava kad iz nje izbijaju barbari.

Moderna propast svijeta dogodit će se tako da se s obzirom na usavršavanje strojeva ispostavi pogonska nesposobnost ljudi. Automobilima ne uspijeva vozače dovesti naprijed.

Napredak slavi Pirove pobjede nad prirodom.

Napredak od ljudske kože pravi lisnice.

Vremena su umirala od masnoće ili od sušice. Ovo ovdje želi peckati smrt preuhranjenim siromaštvom.

U svakom slučaju imamo sedamdeset slobodoumnih zastupnika. To je mnogo, kad se uzme u obzir da ima još samo deset danjih paunčadi¹.

Kad neka kultura osjeti da joj dolazi kraj, traži da joj se dozove svećenik.

Bilo bi više nedužnosti na svijetu kada bi ljudi bili odgovorni za sve ono za što su nemoćni.

Spiritizam je pokušaj da se otvore prozori s ulice. To je nemoguće tim više što su ionako otvoreni, a mi se tako često možemo prestrašiti načinom kako nas gledaju oni u kući. S time se ima dosta posla; ali ne treba ni glavom kroza zid; postoji onosvijet što završava smrću.

Prava metafizika zasniva se na vjeri da će jednom biti mir. Protuslovi joj pomisao na neko uskrsnuće mesara.

Razvoj je razbibriga za vječnost. Ona ga ne uzima ozbiljno.

Ako već treba vjerovati u nešto što se ne vidi, ipak bih čudima dao prednost pred bakcilima.

Svjetski bol je kostobolja duha. Barem ga se osjeti kad dođe loše vrijeme.

Pravda je uvijek pravedna. Ona misli da pravo ionako ima pravo. Susljedno ga daje nepravu.

Na svijetu je uvijek užitak uvrijediti srce, jer se uvrijedio džep.

Što se tiče cilja, jedinstveni smo. I ja u svom srcu nosim rajski vrt i odlučno mu dajem prednost pred Friedrichstraße, ali ne znam nikakva drugog puta da stignem onamo.

Mašta ne gradi kule u zraku, nego kule u zraku od baraka.

Protuslovlja u umjetniku moraju se sresti negdje na višoj razini, pa bilo to i tamo gdje stanuje Bog.

Sunce ima pogled na svijet. Zemlja se okreće. Protuslovlja u umjetniku su protuslovlja u promatraču koji ujedno ne doživljava dan i noć.

Umjetnost je ono što postaje svijetom, a ne ono što svijet jest.

Umjetnik treba više doživljavati? On doživljava više!

Tko je svoju kožu nosio na pazar, ima više prava na osjetljivost od onoga tko je tamo utržio haljinu.

Ja i svakodnevni tisak: ponašamo se kao kiša i vodena štrcaljka. Ona je točna i otklonjiva.

Neka je samo jedan tu tko ne prešućuje tisak – ostalo će se naći.

Dovoljna je plaća ležati pod vlastitim kotačem.

Nemam više suradnika. Bio sam im zavidan. Oni mi odbijaju čitatelje koje i sam želim izgubiti.

Imao bih tremu, kad bih morao razgovarati sa svakim pojedincem među ljudima pred kojima govorim.

Mnogi koji su zaostali u mom razvoju razumljivije mogu izgovoriti ono što mislim.

Ako me sada netko osumnjiči, štiti me distancija. Sada režem staklo dijamantom: još uvijek je to samo staklo. Ali kako bi staklo moglo zarezati dijamant? Neugodan je šum jučerašnjim stvarima prilaziti sa sumnjičenjem motivâ!

Slabost što je ima nemoćan nagon zlobe bez daljnjega mi priznaje {zlobu}. Ona ne bi shvatila kako s takvim sredstvima može povezati tako malo nadobudnosti.

U loše primjere koji kvare dobre običaje spadaju dobri primjeri. Vjerujemo li da bi jedan kukavica mogao zavesti stotinu hrabrih? Ako još prije netko dođe na to da dokaže svoju hrabrost, već ih je stotinu što su se tu potvrdili kao kukavice.

Srce me boli kad vidim da je korist nanesene mi izdaje manja od štete uslijed moje povezanosti.

Ono što mi se iznosi kao prigovor često je moja premisa. Na primjer, da moja polemika dotiče egzistenciju.

Stvarati satiri predodžbe znači dovesti do izražaja zasluge drva nasuprot bezobzirnosti vatre.

Nepravde mora biti; inače nikad kraja.

Uz moje glose neophodan je komentar. Inače su odveć lako razumljive.

Satira ne bira i ne poznaje nikakve objekte. Ona nastaje tako što od njih bježi, a oni joj se nameću.

Mogu li ja što spram toga da halucinacije i vizije žive i imaju imena i nadležne su?

Ja ne biram građu, nego je odvajam od građe i odabirem ostatak.

Kad bi sadržaj mojih glosa bila polemika, moralo bi me vjerovanje da mogu desetkovati masu malenih odvesti u ludnicu.

Vic može materijalnim razvedravanjem obeštetiti za dublje značenje. Ako je pak filistar iz stranke onih koje pogađa i materijalno vrijeđanje, postat će rabijatan.

Misao uređuje svijet kao gorko piće pokvaren trbuh: ono nema ništa protiv organa.

Satira je daleko od svekolikog neprijateljstva i znači dobrohotnost za idealnu ukupnost do koje ne prodire protiv, nego preko realnih pojedinaca.

Nema nikoga tako pozitivnoga kao što je umjetnik čija je građa zlo. On izbavlja iz zla. Svaki drugi samo od njega odvraća pozornost i ostavlja ga u svijetu koji tada tim oštrije napada osjećaj nezaštićenosti.

Baš je to nesreća da mi uz svakog mangupa nešto padne na um. No ja vjerujem da se to uvijek odnosi na nekog odsutnog kralja.

Žigica koju sam upalio proizvela je sjaj. Nestalo ga je, kad sam puhnuo.

Pa tko će odbaciti zabludu koja je donesena na svijet i nadomjestiti je adoptiranom istinom?

Na jedno uho uđe, na drugo izađe: pa tu bi glava još uvijek bila prolazna postaja. Ono Što čujem ima izići na isto uho.

Da bih mogao pisati, moram se oteti vanjskim doživljajima. Sufler je dovoljno glasan u mojoj sobi.

Kome trebaju doživljaji velikog formata, sigurno će ga preplaviti. Vodim titanske bitke sa zarezima.

Čim bliže pogledamo neku riječ, tim dalje gleda ona natrag.

Hranim se skrupulima što ih sam sebi pripravljam.

Pitaj bližnjega svoga samo o stvarima koje sâm bolje znaš. Tada bi njegov savjet mogao biti dragocjen.

Što drugi ne zna, ja diktatorski odlučim. No rado ga pitam o onom što znam.

Slabić sumnja prije odluke. A jaki poslije.

Dobro je mnogo toga smatrati neznačajnim, a sve značajnim.

Već sam poneki stilski problem najprije riješio glavom, a onda glavom i Adlerom.

Misao je izazvala jezik. Jedna je riječ dala drugu.

Samo u toplini jezičnog općenja iz kaosa nastaje svijet.

Umjetnost je tajna rođenja stare riječi. Oponašatelj je informiran i stoga ne zna da postoji tajna.

Treba li netko otići onamo i treba li jednom ukrasti zadnju riječ iz Ifigenije: “Živjeli!”

Misao je ono što banalnosti nedostaje za misao.

Moj je jezik bjelosvjetska kurva koju ja činim djevicom.

Imam dobru nadu da hranljiva tvar očaja dostaje još i za jedanaestu godinu.

Moj respekt pred neznatnostima prerasta u gigantsko.

Slijepi ne žele priznati da imam oči u glavi, a gluhi kažu da sam nijem.

Govorim o sebi, a mislim na stvar. Govore o stvari, a misle na sebe.

Uzmem li pero u ruku, ništa mi se ne može dogoditi. Sudbina bi to trebala upamtiti.

Nikoga ne molim za vatru. Ne želim je nikom zahvaljivati. Ni u životu, ni u ljubavi, ni u književnosti. Pa ipak pušim.

Ne dam se ometati u oblikovanju onoga što me ometa u oblikovanju.

Muka mi ne dopušta izbor. Pa ipak biram muku.

Intimno težim za onom duševnom kondicijom u kojoj ću, slobodan od svekolike odgovornosti, glupost svijeta osjetiti kao sudbinu.

Mnogi će nekoć imati pravo. Bit će to pravo o nepravu što ga imam danas.

Radim danima i noćima. Tako mi ostane dosta slobodnog vremena. Da upitam sliku u sobi kako joj se sviđa rad, da upitam uru je li umorna i noć kako je spavala.

Život je napor koji bi bio dostojan neke bolje stvari.

Vanjski je svijet dosadna popratna pojava neugodna stanja.

Ja i život: afera je viteški okončana. Protivnici su se razdvojili neizmireni.

Pogrešno je biti čovjek.

S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić.

Bilješke:

¹ Vrsta leptira (nap. prev.).

Biblioteku Monokl zagrebačke nakladničke kuće Disput nije potrebno posebno predstavljati. Krajem 2001. u njoj se pod naslovom Izreke i protuslovlja pojavila prva od triju knjiga aforizama Karla Krausa (1874.-1936.), osebujnog austrijskog književnika i mislioca, kojega se ove godine posebno prisjećamo u povodu 70. obljetnice smrti. Početkom travnja ove godine u istom će nizu izići aforizmi što ih je Kraus 1912. objedinio pod intrigantnim naslovom Pro domo et mundo. Želeći zainteresirati čitateljstvo za oštroumnu britkost i misaonu zgusnutost ovih literarnih bisera sui generis, odabrao sam, opuštajući se od uzavrelosti prevodilačkog mozganja, pregršt aforizama iz zadnjeg poglavlja koje je naslovljeno kao i knjiga koju najavljujem. (Sead Muhamedagić)