Srećko Pulig  

Pohvala profanaciji

komentar

Kada je majstor ceremonije Slavoj Žižek, a tako je bilo i te subote, događaj nije mogao proći bez spektakularnih i zabavnih momenata, a dogodio se i trenutak pravog, nepatvorenog i neplaniranog happeninga. Naime, u diskusiji nakon Agambenova izlaganja (koje je trajalo manje od sat vremena, a toliko je trajala i diskusija) jedan je iziritirani (ili dobro pripremljeni!) diskutant optužio Žižeka, koji je upravo u svom stilu grmio protiv današnjeg akademizma i (slabe) univerzitetske misli, za pop-akademizam i puku inscenaciju radikalnosti, u sigurnom zabranu sebi naklonjene publike. Da sve ne bi ostalo na riječima, dotični se, pitajući se usput što će se sad dogoditi, ustao, prišao Žižeku i doslovno ga popljuv?o, zauzevši pri tome boksački stav, u stilu što je, ‘oš se tuć’. Jedno je sigurno: tu nije bila riječ o ispadu neuračunljivog čovjeka, nego o svjesnoj (i ne sasvim besmislenoj) provokaciji. Kratku neugodnu stanku, koja je usljedila, prekinuo je drugi diskutant, a nakon njega i sam Žižek, koji je strasno dokazivao da on nije akademik, da njemu nikada nisu dopustili da predaje studentima itd.

Život u permanentom izvanrednom stanju

No, da ne bismo previše pozornosti posvetili ipak popratnim pojavama, usredotočimo se napokon na onoga zbog koga je cijeli događaj i priređen, talijanskog filozofa Giorgia Agambena i njegovo izlaganje. Ovaj predavač estetike na Univerzitetu u Veroni i stalni pariški gost na Coll?ge International de Philosophie pročuo se tek krajem devedesetih godina svojom knjigom Homo sacer, iako je na filozofskoj sceni prisutan već deseljećima. Još kao mladi postdoktorant sudjelovao je na seminaru Martina Heideggera u Freiburgu, a tamo stečeno znanje provukao je kroz francusku školu mišljenja Michela Faucaulta i njegovih nastavljača s jedne, te Nijemaca Carla Schmitta i Waltera Benjamina s druge strane. Sve to proizvelo je u Agambena radikalnu političku teologiju, ponovno promišljanje nekih klasičnih kategorija političke refleksije. Za njega smo svi mi, a ne samo neki marginalni, tzv. ispali ljudi, danas homines sacri. Taj pojam, izvorno institucija rimskog prava, označava onoga koga svatko može ubiti a da time nije počinio ubojstvo i koga se nije moglo žrtvovati u ritualno propisanim oblicima. Po Agambenu svi živimo u procjepu između suverene biopolitičke vlasti i održanja gologa života, u situaciji permanentnog izvanrednog stanja, kada kategorije poput ljudskih prava, državljanstva, pa i same demokracije, dolaze u pitanje. Agambenova radikalnost, koja privlači i Žižeka, sastoji se u tome što njih obojica ne propituju samo granice demokracije, ne zalažu se za neku demokraciju budućnosti itd., nego samu ideju demokracije dovode u pitanje.

Kapitalizam kao parazit na kršćanstvu

Ljubljansko predavanje Agamben je započeo definiranjem pojma profanacije, za što se opet pozvao na rimsko-pravnu tradiciju. U njoj je sakralno ono što je izuzeto iz ljudskih poslova i što je posvećeno bogovima. Suprotno tome, profano je ono što je nekad bilo sveto, što je oduzeto bogovima i što je sada vraćeno na korištenje čovjeku. Zato postoji osobita veza između upotrebe neke stvari ili živog bića i njegove profanacije. Nema religije (vezivanja) između ljudi i bogova, bez njihove separacije (odvajanja), a prijelaz sa svetog na profano zna biti čudan i osobit, te nama danas najviše sliči na dječju igru. No, tako su nekako nekad izgledali i društveni mitovi i rituali. Kada Walter Benjamin u svome eseju o Kafki analizira čuveno mjesto?iz romana Proces o vratima zakona, on govori o pravu koje se više ne primjenjuje, nego se s njime igra.

Trebamo razlikovati sekularizaciju od profanacije. Sekularizacija samo izuzima nešto iz sfere svetoga a da to ne vraća ljudima, kao što to čini profanacija. Sekularizacija teološkog sadržaja jednostavno premiješta božanski zakon u ljudski, a tek profanacija vraća ljudima ono što im je oduzeto, stvarno odvajajući, kroz rituale profanacije, ljudsko od božanskog.

Postoji jedan, za života neobjavljeni, Benjaminov fragment u kome on govori o kapitalizmu kao religiji. Dakle, ne kao o sekularizaciji protestantske etike, nego kao o nekoj vrsti parazita na katoličanstvu, religiji modernosti, koja je, više od bilo koje prijašnje vjere, religija kulta. Kapitalizam kao religija čista je separacija u kojoj se više nema što separirati, jer je nestalo samog razlikovanja između svetog i profanog. U njemu su bezumna potrošnja i spektakl, kao njegov zadnji stadij, dvije strane istog. Dok permanentnu potrošnju goni strah od nemogućnosti upotrebe stvari, spektakl je reprezentant onoga neprofanog, onoga što se ne može pretvoriti u nešto (ljudima) upotrebljivo. U takvoj situaciji muzej zauzima mjesto koje je nekada imalo svetište, a umjesto vitezova njime danas š?ću turisti. Kada govorimo o muzealizaciji kapitalizma, slično kao što je Foucault govorio o arheologiji znanja, pritom ne mislimo na neko posebno mjesto u njemu, nego na činjenicu da sve postaje (ljudima)  neupotrebljivo. Najkapitalističkiji od svih kapitalističkih fenomena – turizam – govori nam o krajnjoj nemogućnosti profanacije.

Ne uzbuđuje nas golo tijelo, nego činjenica da je ono izloženo kameri

Pitanje postaje: kako profanirati ono što se profanirati ne može? Da bi nam zorno predočio što pri tome misli, Agamben se poslužio slikom mačke koja se igra klupkom vune, kao da je ono miš. Mačka se u igri ponaša kao da lovi, no što je takva upotreba klupka za mačku? U ispražnjenosti od smisla, u zaigranom “promišljanju miša i lovačkog ponašanja” kao da gledamo pokušaj iznalaženja neke nove upotrebljivosti...

Predavanje se nakon toga usredotočilo na razumijevanje foucaultoovskog pojma dispozitiva ili apparatusa na njegovu omiljenu primjeru regulacije seksualnosti. Za Agambena povijest pornografije sliči na pokušaj da se proizvede nešto što se apsolutno neće moći profanirati. Dok su prve erotske fotografije željele proizvesti dojam neprisutne kamere, “razvoj” pornografskih tehnika išao je u pravcu sve veće osviještenosti “igranja u kameru”, u kojemu oko kamere postaje interesantnije od partnera s kojim se izvodi igra penetracije. Sve to primijetio je još između dva svjetska rata Walter Benjamin kada je zaključio ?a ono što nas uzbuđuje u pornografskim slikama nije golo tijelo, nego činjenica da je ono izloženo kameri. On je, slijedeći Marxovo razlikovanje između upotrebne i prometne vrijednosti, predložio i termin za treći oblik vrijednosti u kapitalizmu, a to je izložbena vrijednost. Pornografska ravnodušnost, do koje smo danas dospjeli, za Agambena je pokušaj da se ne pokaže ništa drugo doli pokazivanje samo.

S tom slikom kao svojevrsnom metaforom ukupnog društvenog stanja u kome je profanacija postala nemogućom, Agamben je u zaključku svoga predavanja ipak zazvao profanaciju kao zadatak za buduće generacije. U diskusiji koja je uslijedila ovom zanimljivom izlaganju možda najjezgrovitije pitanje bilo je da profesor navede one snage ili političke opcije koje će biti sposobne taj zadatak obaviti. Na to je Agamben uzvratio da je on samo teoretičar i da nema gotovih praktično-političkih odgovora.