U dva dijela prenijet ćemo odabrana svjedočanstva zagrebačkih antifašista i antifašistkinja, članova Narodne pomoći koja je pomagala građanima tokom Drugog svjetskog rata
Vinko Vrbka, željezničar [D]obio sam zadatak da formiram partijsku ćeliju u Borongaju — Istočni kolodvor[.]
N]itko nije htio primiti dužnost u Borongaju zbog svakodnevnih bombardiranja, a osobito poslije pogibije druga Ištoka od bombardiranja. [...]
[U]z praćenje kretanja transportnih vlakova, bilo je i prebacivanje naših ilegalaca na oslobođeni teritorij. U razdoblju od 1943. godine do oslobođenja postojao je stalni kanal za prebacivanje drugova na oslobođeni teritorij, i to preko Granešine i Ivanje Rijeke. U tom razdoblju moje ilegalno ime bilo je Karlek, a kasnije Milan. Od 1943. godine do oslobođenja otpremljeno je više od 100 ilegalaca i članova njihovih obitelji na slobodni teritorij. Napominjem da nijedan ilegalac kojeg sam pratio na oslobođeni teritorij nije pao u ruke neprijatelja. Jedna od glavnih akcija bila je otpremanje jedanaest domobrana koji su završili vojnu akademiju. Njih sam preveo početkom svibnja 1944. Taj je kanal funkcionirao sve vrijeme, osim desetak dana početkom 1944. godine, kada je bila prekinuta veza s oficirom za vezu (Vidom), koji je bio odstranjen. Stoga je veza bila odmah uspostavljena preko Čučerja (drug Sruk). Potrebno je napomenuti da su mještani Granešine, Novaka i Oporovca bili naši simpatizeri i potpuno odani NOP-u i Partiji. Oni su vidjeli i znali da mnogi ilegalci i antifašisti iz Zagreba vezama prolaze kroz njihova mjesta i da odlaze u partizane. Nijedan od njih nije prijavio ustaškim vlastima bilo što o našim kretanjima. [...]
Poseban slučaj je bio s drugom Roterom iz Dubrave. Dobio sam zadatak da ga odmah prebacim na oslobođeni teritorij, a da prethodno ne odlazi u svoj stan. Međutim, on je ipak krenuo pred večer kući, pa je bio uhapšen i odveden u Jasenovac.
Budući da sam imao partijski zadatak na mobilizaciji (tj. slanju ljudi u partizane), mogao sam biti uočen i uhapšen. Stoga sam odlučio da se, tobože, sprijateljim s ustašom Dalom, šefom Željezničke stanice Zagreb-Borongaj. To mi je moglo pomoći da se u mene ne posumnja, pa da se kao ilegalac što dulje održim u izvršavanju partijskih zadataka. Našao sam modus da mu se približim i uspio sam. Pozivao me je na kartanje u samoj željezničkoj stanici. To su, naravno, vidjeli službenici, pa su u mojoj prisutnosti, bez sustezanja, pošto sam Dalov “prijatelj” govorili o mnogim službenim tajnama (vrijeme i dan kretanja vlakova s ljudstvomi ratnim materijalom i slično). Razumljivo je da sam o svemu što sam čuo izvještavao svoju višu vezu. Moje “prijateljstvo” s tim ustašom, šefom stanice, bilo je veoma korisno za NOP. Zatim sam pitao i pojedine otpremnike vlakova za neke stvari što se inače nije smjelo.
Da kartam s Dalom, kao sa svojim “dobrim prijateljem”, vidio me jei ustaški agent koji je bio zadužen za željezničku stanicu Zagreb-Borongaj, pa mi je otvoreno govorio o predstojećim hapšenjima pojedinih naših drugova. Kad sam doznao na koje se drugove to odnosi, putovao sam u Vrbovec i Gradec i obavještavao ih da se sklone pred hapšenjem.
[...] Ubrzo sam dobio zadatak da promijenim mjesto stanovanja. Do tada sam stanovao sa suprugom Darinkom u Dubravi. Tada sam se ilegalno prebacio u Granešinske Novake, a supruga je ostala u Dubravi. Tu su mi uvjeti za rad bili bolji i mogao sam se sačuvati od eventualne “provale”. [...] Kad sam prolazio iz Novaka kroz Dubravu, odlazeći na posao u Borongaj, supruga me je obavještavala vješajući u dvorištu na konopcu za sušenje rublja crveni šal. To je, prema našem dogovoru, bio znak da mogu slobodno ući u kuću. [...] Prije ulaska u željezničku stanicu Zagreb-Borongaj, dogovorenim znakovima obavještavali su me Stjepan Jelić, Nikola Lamza i drugi da li mogu ući u Željezničku stanicu ili ne.
Simpatizeri na toj željezničkoj stanici omogućavali su nam utovar u vagone raznih uređaja (aparati za zavarivanje, boce s kisikom i acetilenom, strojno ulje i ostali materijal) koje smo, na traženje partizana, slali svojim vezama u Vrbovec ili Gradec đa im to uruče[.]
Danica Šterk-Vucelić, farmaceutkinja Kao farmaceutkinja radila sam u apoteci čiji je vlasnik bio Boris Praunsperger. Apoteka je bila u Preradovićevoj ulici 42. Budući da sam bila progresivno orijentirana, upoznala sam dosta marksista medu kojima i dra Božidara Adžiju. On je k meni dolazio gotovo svaki dan i donosio mi marksističku literaturu. O pročitanome sam diskutirala s njim i tako utvrđivala i rasvjetljavala mnoga pitanja.
Za vrijeme studija, a i kasnije kad sam diplomirala, stanovala sam sa ph. mr Anom Pšorn (sada živi u Rumunjskoj), koja je bila vjerena s Milanom Durmanom, poznatim zagrebačkim komunistom. Tako sam, stjecajem okolnosti, bila stalno zajedno sa drom Pavlom Markovcem, muzikologom i aktivistom klasnog sindikalnog pokreta, koji je s entuzijazmom radio na podizanju muzičkog života među radnicima, zatim, sa drom Mladenom Ivekovićem, političkim radnikom i suradnikom lijevih časopisa i listova, i drugim poznatim drugovima. [...]
Rat me je zatekao na službi u apoteci Praunsperger. Prva mi se obratila, možda u mjesecu svibnju ili lipnju 1941. godine, doktorica Vinski, supruga Augusta Cesareca koji je bio žrtva ustaškog terora. Njoj sam izdala nekoliko puta po nekoliko kilograma kalij-klorida za eksploziv. Ona me je dobro poznavala jer je često sa drom Adžijom dolazila k meni u apoteku. Na žalost, i nju je ustaška policija likvidirala. Poslije sam počela izdavati redovito lijekove i sanitetski materijal po nalozima preko drugarice Nede Sokolović Mile, koja je u apoteci Praunsperger prakticirala, a od koje sam jedanput dobila i propusnicu kada sam mislila da moram napustiti Zagreb. U to vrijeme skrivala sam se nekoliko dana kod Julije Ježić (majke našeg poznatog vaterpolista), a kada je opasnost prošla, vratila sam se na posao.
Lijekove i sanitetski materijal počela sam izdavati već u ljeto 1941. godine, a od studenoga te godine bez prekida. To sam nastavila i stalno se povezivala s novim vezama do mog hapšenja 5. prosinca 1944. Sretna okolnost je bila to što Boris Praunsperger, vlasnik apoteke, nije poznavao stanje u apoteci. Umjesto njega, ja sam, kao magistar, rukovodila apotekom, a on je povremeno dolazio samo po novac. Stoga sam uzimala materijal i pakirala ga za potrebe narodnooslobodilačkog pokreta. U apoteci je, kao laborant, bio zaposlen Franjo Rešetar. Rekao mi je da je član KP. On se korektno odnosio prema meni i vlasniku nikad nije rekao da sam uzimala goleme količine materijala. Povremeno mi je pomagao pri pakovanju, a i osobno je dostavljao materijal svojim vezama. [...]
Dušan Krist često je dolazio u apoteku po pakete sanitetskog materijala. Vezu s njim održavala sam od kraja 1941. do polovice ožujka 1943. godine. Najvjerojatnije je da sam mu predala pedesetak većih paketa. Prethodno bih obavijestila dra Černeja da sam materijale pripremila, a on bi, zatim, slao Krista da ga preuzima. Kamo je Krist sve to odnosio, ne znam. Prema načelima ilegalnog rada o tome ga nisam nikad pitala, a ni on mi nije ništa govorio. Međutim, poslije rata mi je rekao da je materijal, preko veza, sretno stizao u ruke partizanskih jedinica.
Dr Černej povezao me je i s Rudolfom Fajgeljom. Bila sam njegov aktivni suradnik od 1942. godine do travnja 1944. Lijekove i sanitetski materijal preuzimao je sam ili uz pomoć nekih željezničara iz Ložionice, kao i nekih žena čijih se imena ne sjećam. Fajgelj je nekoliko puta donosio pakete u kojima je bilo oružje, koje sam skrivala u apoteci, a poslije su ga iznosili Fajgelj i Lončar.
Jedanput sam Juliju Vlašiću (s njim me je povezala Mila Pintarić) iz podruma apoteke predala 10 litara kloroforma za potrebe NOP-a. On je bio povezan s jednim kurirom koji je dolazio s oslobođenog teritorija i njemu predavao sanitetski materijal što bih ga ja spakirala.
Od početka 1942. godine počeo je pokojni Đuro Prpić (sin vlasnika tekstilne tvornice u Oroslavlju) odnositi iz apoteke lijekove i sanitetski materijal za Kalnički partizanski odred. Nekoliko puta dolazio je s terena u Zagreb Oto Hrazdir (politički komesar). On je najzaslužniji da je moj rad s Prpićem postao organiziran, pa sam tako i po Diki Pegan i Anici Ženvi i drugima, čijih se imena ne sjećam, slala velike količine lijekova i sanitetskog materijala za kalničke partizane.
Sve vrijeme rata izdavala sam lijekove Mili Pintarić koja je imala mljekarnu u Žerjavićevoj ulici, a suprug joj je bio na oslobođenom teritoriju.
Više puta sam tražila da prijeđem na oslobođeni teritorij, ali mi nije odobreno, jer su drugovi smatrali da je moj rad u Zagrebu korisniji za NOP.
U srpnju 1943. godine trojica naoružanih gestapovaca povela su me na Jelačićev trg u jednu dvorišnu zgradu u Gestapo-komandu na saslušanje. Tamo su me maltretirali i nastojali da im kažem sve što znam o ilegalnom radu. Ja sam se, tobože, čudila što oni to traže od mene. Valjda su ocijenili da nisam uključena u rad NOP-a pa su me pustili. Zatim su me uznemiravali telefonom i poslije nekog vremena više me nisu deranžirali.
Sjećam se da sam u studenome 1944. godine, prije moga hapšenja, dobila narudžbu s oslobođenog teritorija (lijekove i zavojni materijal) koju je napisao ph. mr Krešo Kovačević (poslije rata bio je upravnik Centralne apoteke u Zagrebu).
Narudžbu je donio Polišenski, mehaničar “Siemensa”. Ustanovljeno je da je bio konfident i sljedećeg dana kada je napustio Topusko, ono je odmah bombaridirano. Polišenski je ubijen.
Povremeno sam davala lijekove i sanitetski materijal za potrebe NOP-a dru Štajduharu, liječniku za očne bolesti u Zagrebu, Bregovita ulica, kao i dru Blau, Zagreb, Draškovićeva ulica. Zatim sam sa sanitetskim materijalom opremila Borisa Štrmca prije njegovog ponovnog odlaska na oslobođeni teritorij, a i mnoge druge čijih se imena ne sjećam.
Napominjem da sam za sve vrijeme okupacije intenzivno radila i imala nekoliko veza istodobno, koje sam opskrbljivala lijekovima i sanitetskim materijalom.
Mnogi nisu ni znali moje ime, jer sam za sve drugove bila samo Sinjorina, eventualno “Danica u apoteci Praunsperger”.
Osim pripremanja i davanja sanitetskog materijala za partizanske jedinice, bila sam i veza za prebacivanje ljudi iz Zagreba na oslobođeni teritorij. Po vezi su dolazili k meni drugovi koji su se javljali za odlazak u NOV, a ja sam ih predavala svojim vezama. Budući da je prošlo četrdeset godina od te moje djelatnosti, nisu mi više u sjećanju ilegalna imena drugova kojima sam predavala te ljude, ali se sjećam da sam ih predala priličan broj. Također sam smjestila i skrivala određen broj ranjenih drugova koji su kao takvi upućivani sa slobodnog teritorija. Za Narodnu pomoć osobno sam davala, a i skupljala od poznanika novac, odjeću i obuću. Moja djelatnost bila je intenzivna i ustaška me policija mogla uočiti. Stoga sam više puta tražila od drugova da me prebace na oslobođeni teritorij. Međutim, drugovi su me zadržavali s objašnjenjem da moj rad u Zagrebu više koristi NOB-u.
Kada je Đuro Prpić uhapšen, bile smo Dika Pegan, Ančika Ženva i ja zajedno uhapšene 4. prosinca 1944. U početku smo bile u zatvoru u Đorđićevoj ulici, a poslije su nas prebacili na Savsku cestu u grupu talaca. U sobi, među ostalim, bile su: Jana Koch, Greta Kenigshofer, Paula-Anka Pšenicka i radnice iz tvornice duhana u Mostaru. Davala sam im ponešto hrane i cigareta što sam dobivala od svojih.
U zatvoru na Savskoj cesti prebolila sam neku bolest s vrlo visokom temperaturom, vjerojatno encefalitis, ali me nisu pustili u bolničko odjeljenje, jer sam bila u grupi talaca. Posljedice te bolesti osjećala sam i nakon završetka rata.
Tomo Dijanović, ugostiteljski radnik Ugostiteljski radnici, kao i radnici drugih struka, bili su usko međusobno povezani preko svoje sindikalne organizacije i preko odbora Crvene, odnosno Narodne pomoći.
[...] Sastankom je rukovodila neka mala crna nježna drugarica. Ona nas je upoznala sa situacijom i savjetovala nam kako se moramo ponašati u tim prilikama. Pred nas je postavila zadatke: učvršćenje organizacija NOP-a, čuvanje konspiracije, prikupljanje oružja, lijekova, hrane, odjeće, novčanih sredstava i pronalaženje nekompromitiranih stanova za ilegalne partijske radnike.
Osim s drugovima iz “Gradskog podruma”, držao sam vezu s Fabijanom Štabekom iz Trgovačkog doma. Od njega sam primao novac, hranu i lijekove, koje je on skupljao od svoje grupe, a sastojala se od nekih radnika i ljudi koji su dolazili u Trgovački dom, od drugova iz “Astorija” kavane te “Pik” i “Ritz” bara. U Štabekovu stanu (ulica iza tvornice “Elka”) održavali smo sastanke s Fabijanom Štabekom, Ivicom Juričevim, koji je radio u kavani “Dubrovnik” i držao grupu s Matom Pelajićem koji je radio u “Biljar” kavani, Ilica 15, zatim Martinom Srdarevim, radio je u restauraciji “Kruna” u Gajevoj ulici, Lujom Jakopovićem iz “Esplanade” i Franjom Bedekovićem iz “Gradskog podruma”. [...]
Nemčić, kojega smo zvali konspirativno Južni, bio je skroman, živ agitator i gdje je došao, svuda je raspaljivo djelovao na svijest ljudi. [...] Njegovim dolaskom razbijen je oportunizam, nedisciplina i neiskrenost koja je vladala u odboru u “Esplanadi”.
S Južnim sam imao svaki dan ili svaki drugi dan vezu radi opskrbe ilegalaca hranom, što je iz “Gradskog podruma” odlično funkcionirala. On i njegova drugarica često su bili u našem stanu. [...] Iz “Gradskog podruma” nosili smo svaki dan suhu hranu za prehranu ilegalaca. Kada je hrana, kruh i ostalo, bila racionalizirana, mi smo u “Gradskom podrumu”, uz znanje tadašnjeg vlasnika Vinka Ljubića, našim simpatizerom, raspolagali velikim količinama hrane besplatno. Skladištem je rukovodio Slavko Baukovac i Josip Kenda kod kojega smo spremali konzerve, marmeladu i sve to donosili na punktove u Zagreb. U kuhinji “Gradskog podruma” pomagali su nas kuhari Vinko i drugi članovi našeg odbora i pododbora u “Gradskom podrumu”.
U lipnju 1942. od Južnog sam dobio vezu s grupom u Sanatoriju “Brestovac” na Sljemenu. Toj grupi bio je rukovodilac sanatorijski kuhar Mirko Keber. Ta je grupa imala oko 12 ljudi koji su davali lijekove i novčanu pomoć. Obuhvaćala je radnike i neke liječnike u Sanatoriju, Tomislavovu domu i u ostalim objektima na Sljemenu. [...]
Po Nemčićevu nalogu često sam pakete s hranom i drugim materijalom ostavljao kod jednog postolara u Gundulićevoj ulici, desna strana ulice u blizini Botaničkog vrta (u podrumu). Na moju inicijativu uspostavio sam vezu s Gjukom Mrkocijem i Ivanom Gradišarom koji su radili u poduzeću DOP u Petrinjskoj ulici, bivši hotel “Astorija”. Grupu iz DOP-a povezao sam uz nas, a budući da su obadva druga bili vratari, to smo kod njih u podrumu uredili skladište za oružje i knjige. [...]
U stanu na Višnjici 8 upoznao sam se s Ivanom Javornikom Ratkom (umro je u sanatoriju na Golniku), rukovodiocem udarne grupe. S njim smo često diskutirali o ilegalnom radu i borbi. Ratko je tada radio u tvornici lijekova “Kaštel”. Tu je radila i moja druga šogorica Ema Magdalenić. Preko njih smo iz tvornice dobivali na desetke kilograma raznovrsnih sulfamidnih lijekova, alkohola i injekcija protiv tetanusa.
Na Višnjici je bio ilegalni punkt sve do oslobođenja. S njim se služio Ratko i neki drug Berislav, a Ratko je bio u tome stanu siguran i često se liječio od rana dobivenih u akcijama u Zagrebu. Iz toga stana 1943, kada sam već bio u partizanima, Bugarka, Ratko, Berislav i šogorica poslali su nekoliko puta mojemu odredu na Zumberak veću količinu lijekova, zavoja, cigareta, pisaćeg papira i jednu pisaću mašinu.
Kako sam već rekao, dolaskom Južnog na našu višu vezu rad je bio mnogo bolji nego prije i dosta dugo se odvijao i proširivao bez provala. AFZ je također radio, organizirala ga je drugarica Živka, a moja je drugarica, osim što je brinula o prehrani ilegalaca u “Gradskoj kavani”, imala i vezu po liniji AFZ-a s nekom drugaricom Danicom, koja je stanovala u Vlaškoj ulici a radila u “Jutarnjem listu”. Danica je bila viša veza mojoj drugarici po liniji AFŽ-a. Preko Danice išla je hrana i odjeća za zatvorenike u Savskoj cesti i za logore Jasenovac i Staru Gradišku.
Jedne večeri, početkom rujna 1942, Nemčić je došao mojoj drugarici u “Gradsku kavanu” i predao joj sav novac, neki popis i materijal koji se nalazio kod njega i rekao da predosjeća da će biti uhapšen. [...] Živka se nije više mogla vratiti u svoj stan na Trešnjevci pa je stanovala kod nas u Novoj vesi 61, gdje smo je kamuflirali, obojili joj kosu, stavili očale i tražili vezu za odlazak u partizane. [...]
Trećega studenoga 1942. na Tomislavovu trgu imali smo posljednji sastanak u Zagrebu s nekom malom mladom crnom drugaricom, s muškom frizurom, koja nam je izručila propusnice i dala naše karakteristike s kojima smo krenuli vlakom do Odre, gdje smo se iskrcali i preko sela Odre, gdje sam upotrijebio lozinku u gostionici, dobio vezu za sedmi kilometar u šumi prema selu Havidići. Ondje nas je čekao jedan drug i dao vezu za Kljuka bataljon. No prije toga nas je prihvatio Ivan Šturman i Ivan Radinić Jašo, članovi tadašnjeg Kotarskog komiteta Pisarovine. Prelaskom preko Kupe drugovi su nas doveli u Okružni komitet, gdje smo našli druga Miška, Benđu, Ivicu Lopajića i Borisa. Karakteristike za nas četvoricu predao sam Mišku (Lutvi Ahmetoviću), koji mi je tom prilikom rekao, pošto je pročitao karakteristike, “a ti si to druže Tomo”
Odabrao Stefan Treskanica.
U ovom izdanju Listina donosimo izbor iz svjedočanstava zagrebačkih antifašista i antifašistkinja, članova Narodne pomoći (1924-1940. Crvena pomoć, 1942-1944. NOO, 1944-45. JNOF), organizacije koja je, uz ostale aktivnosti, sakupljala doprinose za logoraše i zatvorenike, spašavala prokazane u ilegalnim stanovima, skladištila i otpremala nužnu pomoć (zdravstvenu, higijensku, tehničku i ostalu) na partizanski teritorij. Upravo je Narodna pomoć – sa svojim sitnim radom i malim prilozima, za koje se također mogla izgubiti glava – indikator širine pokreta otpora u Zagrebu i Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Svjedočanstva su zabilježena u zborniku Zagreb 1941-45. (4 toma, 1982-84.), na tragu intervencije M. Gross iz 1968. da se fokus sa istraživanja radničkih prvaka, deklaracija i uskog partijskog rukovodstva (“zbir sastanaka i konferencija”) preseli na “istraživanje masa kao pokretača društvenog razvoja”. U tom kontekstu, ona upozorava da se poduzme “anketiranje učesnika”, kako bi se sačuvale uspomene i prikazala prava, “nevidljiva” slika pokreta otpora u Hrvatskoj/Jugoslaviji u čitavoj njegovoj kompleksnosti. Prvi koraci na ovom tragu rješenje su Narcise Lengel-Krizman, a spomenuti zbornik svojevrsna kruna sabiralačkog projekta (u organizaciji Instituta za historiju radničkog pokreta/Instituta za suvremenu povijest).
(Stefan Treskanica)