Nastavljamo s izborom iz svjedočanstava članova i članica zagrebačke Narodne pomoći: Dragutina Kosovca, Slave Urbančič i Marije Žanić. Svjedočanstva su zabilježena u zborniku Zagreb 1941-45. (4 toma, 1982-84.)
Dragutin Kosovec, ugostiteljski radnik
Smatram svojom obavezom da se s nekoliko riječi osvrnem na pokret ugostiteljskih radnika u Zagrebu, kojem sam i ja pripadao. [...]
Od 1937. pa sve do kraja 1940. godine mi smo okupljali omladinu oko naših ilegalnih organizacija (Crvena pomoć) i sindikata, a zatim u pjevačkom društvu “Slavuj” i nogometnom klubu ugostiteljskih radnika “Hajduk”. [...]
Početkom 1941. godine od odbornika sindikata osnovan je uži ilegalni odbor u današnjoj mliječnoj restauraciji “Gita” na Preradovićevu trgu. U tome je glavni organizator bio Joža Kraš. Tom prilikom smo mu predali ukupnu novčanu imovinu od 16.500 dinara koju smo uzeli iz sindikalne blagajne prilikom likvidacije našeg saveza. Razdužili smo se na razne načine i raznim smicalicama uspjeli sve to sakriti od tadašnjih vlasti. [...]
Odbor je osnivao svoje pododbore — trojke, o kojima će biti kasnije riječi. Tada nam je glavni zadatak bio da skupljamo Crvenu pomoć, raspačavamo ilegalnu štampu i držimo na okupu bivše članstvo djelovanjem u pjevačkom i sportskom društvu “Slavuj” i “Hajduk”. Pododbori su se stvarali u svim većim ugostiteljskim objektima Zagreba, a uz njih su se vezali manji objekti: krčme, bifei, kafeterije, mljekarstva i menze.
Leo Krizmanić nije mogao ući u uži ilegalni odbor, iako je bio u predsjedništvu Jedinstvenih sindikata, jer je kao takav bio pod prismotrom policijskih organa. On je bio za to vrijeme upravitelj automatske restauracije “Quisisane” i biljar-kavane (Ilica 17 i 19). U biljar-kavani bio je tada namješten Simo Pelajić, koji je održavao vezu s višim rukovodstvom.
U automatskoj restauraciji “Quisisane” bila je tada namještena prof. Anka Berus kao knjigovođa. S njom sam se povezao u veljači ili ožujku 1941. godine, kada sam imao zadatak da neke živežne namirnice prebacim iz “Quisisane” u naše priručno skladište, u stan našeg simpatizera u Dalmatinskoj ulici br. 13. Skupljeno je mnogo stvari. Vjerojatno je bilo oko 60 sanduka cigareta, zatim ribljih konzervi i drugih živežnih namirnica, koje smo dalje kanalima slali našim političkim zatvorenicima u Sremsku Mitrovicu i Lepoglavu. U nevezanom razgovoru drugarica Anka Berus mi je rekla kamo su išle te namirnice i neki odjevni predmeti. [...]
Skupine simpatizera bile su vezane uz spomenute pododbore, na primjer: “Lovački rog” s “Quisisanom”, “Varoška pivnica” s hotelom “Kruna”, hotel “Skušić” s “Maticom hrvatskih obrtnika”, gostionica “Mali Ivo” uz hotel “Europa”, gostionica “Splavnica” uz “Gradski podrum”. Zatim, restauracija na Sljemenu “Tomislavov dom”, kao i ostali objekti na Sljemenu, bila je vezana uz hotele “Krunu” i “Balalajku”, a kasnije su postali samostalni pododbori.[...]
Sastanci su se održavali i u mliječnoj restauraciji “Gita” (Preradovićev trg), gostionici Juričev (Vinogradska cesta), Narodnoj kavani (preko puta policije u Đorđićevoj ulici), kao i u stanu našeg člana Ivana Russoa u Petrinjskoj ulici (nasuprot policije).
Sistem veza je bio takav da je svaki drug iz Odbora održavao vezu s jednim pododborom, a drugovi iz pododbora s trojkom simpatizera. Član Odbora je, po potrebi, održavao tri veze s rukovodiocima pododbora. [...]
Potrebno je napomenuti način na koji smo prikupljali pomoć naših aktivista u novcu, sanitetskom materijalu, odjeći i oružju.
Odbor s navedenim pododborima skupio je, prema sjećanju nekih drugoga koji su tada bili aktivisti, u toku zime 1941./1942. godine oko 600 kilograma živežnih namirnica: šećera, masti, suhog mesa, salame,marmelade, tjestenine, kave, itd.
Simpatizeri i aktivisti skupljali su mjesečno više od 1000 komada cigareta, sanitetskog materijala: zavoja, joda, raznih praškova, oko 100 kg odjeće vojne i civilne, čarape, cipele (muške i ženske), majice, košulje itd., prelazile su 500 pari, odnosno komada. Novca se redovito skupljalo svaki mjesec oko 20.000 do 30.000 dinara, odnosno kuna.
Pomoć ugroženima bila je dobro organizirana. Ako su pojedini drugovi i drugarice bili ugroženi u jednom objektu, zaposlili bi se u drugome. Ako im je prijetilo hapšenje, prebacivali su se na slobodni teritorij. [...]
Pokret ugostiteljskih radnika u Zagrebu u početku se vodio pod nazivom “Kelneri” pa sam upozorio druga Gologa da se naziv promijeni i da se dade neko drugo ime. Međutim, do promjene nije došlo sve do polovice 1942. godine, kada je formiran NOO “Dubrovnik”. [...]
Naveo bih još jedan karakterističan moment vezan za skupljanje pomoći. Naime, u restauraciji “Matice hrvatskih obrtnika” naši aktivisti su imali jednu limenu provizornu blagajnu u koju su stavljali dio zaračunanog postotka na promet, kao i napojnice što su ih konobari dobivali od gostiju. U “Gradskom podrumu” i “Esplanadi” uz redoviti doprinos koji su davali radnici simpatizeri, konobari su zaračunavali gostima više. Uzimali su veće iznose Nijemcima, Talijanima i ustašama, i to su sve davali za pomoć NOP-a. U “Esplanadi” i “Kolodvorskoj restauraciji” mijenjali su i preprodavali stranu valutu i svu razliku zarade davali u fond Crvene pomoći. Kada bi došao neki aktivist u Zagreb ili bio bez sredstava, dobivao je u pojedinim restauracijama i gostionicama hranu od naših aktivista. U tome je NOO “Dubrovnik” bio jedan od najjačih NOO-a u Zagrebu. Naši novčani iznosi penjali su se u kasnijim ratnim godinama na više stotina tisuća kuna. To nam je dobro dolazilo za pomoć ugroženima u gradu. Osim toga, preko naših kanala mogli smo na oslobođeni teritorij slati i novac. I u tome je veliku ulogu imao NOO “Dubrovnik”. (Ove podatke sam prikupio konzultirajući neke drugove. Oni meni nisu bili poznati, iako sam u toku 1941-1944. godine, do svog odlaska u NOV, mnogo kontaktirao s nekim drugovima iz NOO “Dubrovnik”.)
Ulaskom u l/a kotar Trešnjevke, 1942. godine, imao sam zadatak da formiram neke NOO-e u Zagrebu. Tako sam osnovao NOO “Križ”, koji je obuhvaćao zagrebačke bolnice Sveti Duh, Vinogradsku i Rebro. Najbolji aktivisti bili su u Sv. Duhu. Bili su vrlo aktivni u skupljanju sanitetskog materijala i oružja. Početkom 1943. godine skupili su 20 pušaka, zavoja, joda, injekcijskih igala raznih serija itd. Uz pomoć naših aktivista u bolnici Rebro kupili smo za 20.000 kuna kompletnu poljsku kiruršku aparaturu, koju smo sa 2 kg joda u prahu prebacili, mislim, 34. diviziji NOV-a. Kasnije smo za takav rad dobili pohvalu. U kupnji i otpremi kirurške aparature sudjelovali smo Ivan Russo, Pajo Čondrić, ja i moja tadašnja viša veza Feliks Lukman Stanko. Novac je dan iz sredstava NOO “Dubrovnik”. Dalje, osnovao sam NOO “Šprica”. To su bili stalni vatrogasci u Zagrebu, Savska 1. Uz taj odbor se vezao aktiv kamenorezaca klesarije Bilinić (Ilica) kojim je rukovodio Nikola Račić. Naime, kada je on prešao u vatrogasce, formiran je NOO “Šprica”. Isto tako sam preuzeo NOO “Zrinjevac” i držao ga na vezi neko vrijeme, kao i NOO ZET-a i Tvornice češljeva. U tim NOO-ima bili su rukovodioci: za NOO “Zrinjevac” drug Marko, za NOO ZET-a Milan, za NOO Tvornice češljeva Miro. Kao poseban (izvan sastava kotara l/a Trešnjevka) bio je NOO Istrana (rukovodilac “Ars”), koji je sa svojim simpatizerima okupljao 125 ljudi. To su bili većinom emigranti iz Istre i Slovenskog primorja koji su napustili te krajeve poslije Prvoga svjetskog rata i naselili se u Zagreb. U sastavu kotara l/a Trešnjevke bilo je 36 NOO-a. Navedena imena rukovodilaca NOO-a su ilegalna, jer prava ne znam. [...]
U razdoblju moga zaduženja u rajonu Trešnjevka za prebacivanje ljudi u partizane, pa kasnije kada sam obavljao istu dužnost ali za čitav grad Zagreb, kao glavna veza pri MK KPH (od proljeća do studenoga 1944), prema statistici koju je posjedovao Gradski komitet SKH poslije rata, rečeno mi je da je pod mojim vodstvom prebačeno oko 8500 ljudi u NOV. [...]
Osim našeg dobro organiziranog prebacivanja ljudi u NOV, velik broj simpatizera je samoinicijativno odlazio iz Zagreba, pa su se na poluoslobođenom teritoriju povezivali s našim organizacijama. To je, naravno, za njih bilo rizično, a trebalo ih je i provjeravati. Ponekad je dnevno u prvoj polovici 1944. godine, prema podacima koje smo tada dobivali od naših aktivista, s teritorija svih rajona odlazilo oko 200 ljudi, a u drugoj polovici te godine nekih dana i po više stotina ljudi. [...]
Da bih za kraće vrijeme mogao obaviti više zadataka, dobio sam od naše partijske organizacije bicikl.
Marija Žanić, tvornička radnica
Skupljala sam materijal za partizane i prenosila sam ga s članovima svoje obitelji onamo gdje je bilo potrebno.
Moj suprug je radio u Tvornici papira na Zavrtnici 17. Bio je uhapšen s cijelom partijskom ćelijom, ali su se dobro držali i on je nakon tri tjedna izišao na slobodu. Htjeli smo odmah ići sa sinovima Josipom i Ivicom u partizanske jedinice, ali nas je partijska organizacija zadržala u Zagrebu s objašnjenjem da smo u gradu korisniji. Bez prigovora smo ostali, ali nam je bilo teško. [...]
Kada su se španjolski borci počeli 1941. godine vraćati iz Španjolske u Jugoslaviju, pojedinci su odsjedali kod moje obitelji. Sjećam se njihovih konspirativnih imena: Rudo, Gabro, Vlado, Ivša i Todor. Odlazili su na slobodni teritorij kad bi dobili vezu. Nakon oslobođenja nikada nisam nijednog vidjela ni za njih čula. Očekivala sam da će netko od njih navratiti do moje obitelji nakon oslobođenja. Vjerojatno su poginuli kad to nisu uradili. [...]
Oružje i municiju mi je davao Milan Pražić, domobranski narednik, preko mojeg sina Josipa Žanića, koji je poginuo u NOB-u. Taj narednik je stanovao u Dubašničkoj ulici 24. Poginuo je pred kraj rata. Ne zna se gdje su ga ustaše uhapsile i ubile.
Sav skupljeni materijal nosila sam povremeno u Dubravu kraj Gradeca i predavala ga braći Kajfeš, mlinarima. [...]
Godine 1942. je moj suprug otišao po zadatku u Petrinju, a zatim u Slavonski Brod, gdje je prokazan i uhapšen. Pokušao je pobjeći, ali je pri bijegu ubijen 16. rujna 1942. Policija nas je poslije njegove smrti ispitivala dosta dugo. Ali ja, djeca i moja majka nismo ništa priznali. U to vrijeme je objavljena amnestija za dio muškaraca i žena kojima je bio proces u toku. Tako sam i ja nastavila rad. Drugovi iz Tvornice papira Zagreb, Zavrtnica 17, sa mnom zajedno, zatajili su smrt mojega supruga i uvukli me u posao. Surađivala sam s Božom Sorićem.
Pokojni Ivan Stari mi je davao pisaći pribor i pomagao mi ga je iznositi iz tvornice, a ja sam ga prenosila na oslobođeni teritorij. Sav materijal smo nosili na stanicu Maksimir ili Borongaj. Budući da nismo nikada imali propusnice, vozili smo se na stepenicama vagona, svaki čas pripravni da se bacimo, pa makar i pod vlak, samo da ne padnemo u ruke ustašama. Kad god sam molila da bih ostala u partizanima, uvijek sam dobila odgovor da smo mi sretni i da nam se ništa neće dogoditi u Zagrebu. Ta vožnja kradomice bila je za moj pojam teža nego borba s puškom u ruci. Vječno sam živjela u strahu, živci su mi bili napeti zbog činjenice što sam s okupiranog teritorija dolazila na slobodni. Zimi je za mene, kao ženu, bilo vrlo teško, osobito kad je bila poledica. Materijal sam nosila zajedno s mlađim sinom Ivicom.
Moj stariji sin radio je s nama po zadatku Partije sve do odlaska u partizane 28. studenoga 1944. Prethodno je u rujnu 1943. godine mobiliziran u domobranstvo u pomoćnu bojnu. Bio je tuberkulozan. Više puta je donosio sanitetski materijal, kao i oružje i municiju, što mu je davao Milan Ružić. Jednom je prilikom provalio u ambulantu da uzme sanitetski materijal. Tada je uhvaćen i po vojnom sudu bio osuđen na smrt. Pronašla sam nekog pukovnika Turkalja i on ga je oslobodio, ali je prekomandiran u Križevce. Ja sam ga otpremila u selo Podvinje kraj Slavonskog Broda. Tu je bio vezan s oslobođenim teritorijem. Kad je oslobođen Slavonski Brod, bio je u Prvoj jugoslavenskoj armiji. U travnju 1945. bio je još živ u Pleternici. Kasnije za njega nisam čula. Pao je navodno negdje u Požeškoj kotlini.
Slava Urbančič, stan u Radićevoj 74
U mom stanu u Radićevoj 74, u kojem i sada stanujem, stanovala je sa mnom od 1939. do 1942. godine Marta Kovačić, studentica Ekonomskog fakulteta. Poznavale smo se još iz djetinjstva. Iako u ono vrijeme nisam bila politički aktivna, uz njen politički rad sam i ja polako upoznavala ideje komunizma [...]
Početkom NOB-a Marta i Jelka počele su raditi na prikupljanju raznih stvari za partizane i Crvenu pomoć. Odmah su i mene angažirale. Sabirala sam sve što je bilo potrebno: od novca, obuće, odjeće do lijekova i sanitetskog materijala.
Ja sam bila namještena u židovskoj firmi “Braća Fussmann” Zagreb, Ilica 11. Bili su urari i draguljari. Moji poslodavci, Hilda Krušić, rođena Fussmann, i njezin suprug Dragan Krušić, s kojima sam se u ono doba u nevolji i sprijateljila, bili su kao Židovi, naravno, odmah na udaru. Pomagala sam im, spašavala ih i skrivala. U mome stanu u Radićevoj ulici mnogo su puta noćili. U tome su mi pomagale Marta i Jelka. Kada su Krušićevi bježali iz Zagreba u Ljubljanu, Marta je dala Hildi Krušić svoju propusnicu. [...]
U jesen 1942. godine došla je k meni u stan dr. Ana Rotdajč, Slovenka, liječnica iz okolice Murske Sobote. S njom je došao i njezin brat Anton Rotdajč. Bila je puštena iz zatvora. Stanovala je kod mene oko dva mjeseca. [...]
Dr. Ana Rotdajč slala mi je više puta ljude, uglavnom Slovence ilegalce, na noćenje. Prespavali bi noć-dvije pa otišli. Neki od njih su odlazili u partizane, a kod mene su čekali na vezu. Njihova imena nisam znala. Kada je u listopadu 1943. godine Anica bila uhapšena, strahovala sam da će me pod pritiskom i batinama odati, jer je znala i za stan i za moje pravo ime. Međutim, nikoga nije odala. Brinula sam se o njoj koliko je bilo moguće. Slala sam joj hranu, rublje, i lijekove, koje je kao liječnik trebala u logorima Stara Gradiška i Lepoglava. Pokušala sam je izvući iz logora. Pisala sam molbe. Svi pokušaji ostali su bezuspješni. O toj svojoj akciji sačuvala sam nekoliko dokumenata. Originale sam poslala Savezu boraca Murska Sobota za njihov muzej. Prijepise je ovjerio Narodni odbor Centar u Zagrebu. Na žalost, ubijena je u logoru Lepoglava. Njezin brat Anton Rotdajč bio je, mislim, do kraja rata u zatvoru. Koliko se sjećam, spašavalo ga je njemačko prezime Rothdeutsch.
U proljeće 1943. godine povezala sam se s magistrom Borisom Vajdom, Slovencem iz Maribora. Sve lijekove i sav sanitetski materijal dobivala sam preko njega, a bilo ga je mnogo. Nabavljao nam je čak i one lijekove do kojih je vrlo teško bilo doći. Dio lijekova sam predavala dr. Anici, a ostalo Vikici Tučkorić. Sve se to vezama stalno slalo u partizane. Magistar Vajda je dolazio jedanput tjedno k meni u stan s punom aktovkom materijala. Vezu je držao samo sa mnom i samo meni donosio stvari koje je nabavljao. U ilegalnom radu ispoljavao je nevjerojatnu požrtvovnost. Imao je veze u svim zagrebačkim apotekama. Bio je vrlo oprezan. Čim mu je nešto bilo sumnjivo, odmah je mijenjao mjesto. Ako sam ga trebala hitno vidjeti zbog nekih pitanja koja su iskrsavala u radu, obišla bih neke ljekarne i uvijek bih ga našla. S njime sam radila sve do oslobođenja. [...]
[V]eze su mi bile: Mirni (inž. Mohorovičić), “K 28” (Dušan Doder), Danica (Smilja, Zora), Debeli (ime mu ne znam), a drugih se ne sjećam. Od njih sam primala materijal na ulicama ili u crkvama i donosila ga kući. Nastojala sam da mjesta za sastanke budu uvijek mnogo dalje od mog stana, za koji nitko nije znao, kao ni za moje ime. To je od mene zahtijevao Veber. Držala sam i punkt-trafiku (ispod podvožnjaka prema Samoborskom kolodvoru, iza Tehničkog fakulteta). Na taj sam punkt nosila ono što bi Veber pripremio, a ja pakirala i pečatila žigom (brojka 7). Materijal što sam ga dobivala od Mirnog (inž. Mohorovičića) nosila sam uglavnom kući, a nešto izravno na punkt-trafiku. Na punktu sam materijal predavala i primala drugi od drugarice koja je tamo radila. Nekoliko sam se puta susrela s drugom koji je izvana donosio materijal i odnosio onaj što bih ga ja ostavila. Bio je odjeven kao željezničar. Ne znam kako mu je bilo ime. Ni ostalim drugovima nisam znala pravo ime. Ja sam za svih bila Hojka. I za punkt-trafiku imali smo ugovoreni znak za slučaj opasnosti: rešetka na ulazu napola otvorena. Sa “željezničarom” sam se sretala u trafici kada je trebalo nešto odmah odnijeti kući. Jedanput je donio, mislim, tri pištolja. Odmah sam ih preuzela i odnijela u stan. Mislim, da smo za punkt-trafiku znali samo Veber, “željezničar” i ja.
Kada je bila uhapšena Vikica Tučkorić, odmah sam iz stana uklonila sav kompromitirajući materijal. Odnijela sam svu arhivu i sve što bi me moglo kompromitirati. Po naređenju Vebera prešla sam u duboku ilegalnost. [...]
U mome stanu se rješavala povjerljiva pošta. Tome je mnogo pridonio moj pisaći stroj. Veber se njime koristio za pisanje izvještaja i rješavanje ostalih tekućih pitanja. Ja sam na stroju ispisivala šifre i brojke, jer je moj stan bio za to najpogodniji.
U kući ispred mog stana stanovao je folksdojčer Jakob Wagner, koji je bio naš simpatizer. Znao je da u moj stan dolazi neki domobran. To je bio Veber. Oblačio je domobransku uniformu da bi se lakše kretao po gradu. Wagner me je upozoravao na eventualne racije i premetačine koje bi kasnije i uslijedile. Stalno sam skrivala materijal. Svaki dan su vršene racije po gradu. Wagner me je svakodnevno o tome obavještavao. [...]
Razumljivo je da je poslije hapšenja Vikice Tučkorić Veber bio ugrožen. Uskoro se vratio na oslobođeni teritorij. Poslije rata sam saznala da je on bio instruktor Povjerenstva CK KPH za grad Zagreb. Prije njegova odlaska iz Zagreba zamijenila ga je kao instruktor Živka Nemčić – Dora. Naime, u studenome 1944. godine Veber me je povezao s Dorom – Živkom.
Što se rat više približavao kraju, uvjeti za rad bili su sve teži. Dori je bilo teško djelovati jer su aktivisti sve više hapšeni. Vikica je bila obješena. Smilja-Danica u zatvoru. Moj stan nije bio više tako siguran. [...] Potkraj prosinca 1944. godine uhapšen je Mirni. [...] Po Veberovom odlasku na oslobođeni teritorij dolazila je Dora u moj stan i nastavila rad. Vrijeme dolaska i stan ostalo je isto kao i prije. Nismo promijenile ni znakove na prozoru. Dora je rješavala najkonspirativniju poštu. Kada bi se nakupilo više arhive, odnosila sam je Debelom na pohranu, jer je on bio za nju zadužen. Wagner me je jednog dana upozorio da će policija doći u moj stan i izvršiti premetačinu. Nisam točno znala kada će to biti. Arhiva je bila u vreći. Za vrijeme premetačine zaključala sam se u kupaonicu i palila dokumentaciju koja je bila u kući dok su policajci po tavanu tražili kompromitirajući materijal. Iako u žurbi, uspjela sam spaliti Dorine legitimacije, kao i šifre. Oslobodila sam se materijala koji bi me teretio. Nekoliko dana prije premetačine policija je neopazice slikala na ulici Doru i mene. Slike je posjedovao Gestapo i UNS. [...] Uvidjevši koja nam opasnost prijeti, odlučile smo da se sastajemo na dogovorenim mjestima vani, a najviše u mome dućanu. Wagner me uskoro obavijestio da Gestapo pazi cijeli dan na moj stan, odnosno na ženu koja je trebala doći k meni. Odmah sam upozorila Doru da više ne dolazi u moj stan, nego u radnju. [...] Naš dalji rad odvijao se u radnji, kamo je Dora dolazila kao “kupac”. Tom prilikom davala sam joj obavještenja, novac i satove, a od nje primala zadatke za svoju djelatnost. Dana 8. svibnja 1945. Dora je došla automobilom [.]
Bio je utorak. Rekla mi je: “Naši ulaze u Zagreb.”
Odabrao Stefan Treskanica.
Donosimo nastavak Listina iz prošlog broja (v. Zarez br. 405/406) – članovi i članice zagrebačke Narodne pomoći (1924-1940. Crvena pomoć, 1942-1944. NOO, 1944-45. JNOF) govore o aktivnostima organizacije koja je, uz ostale aktivnosti, sakupljala doprinose za logoraše i zatvorenike, spašavala prokazane u ilegalnim stanovima, skladištila i otpremala nužnu pomoć (zdravstvenu, higijensku, tehničku i ostalu) na partizanski teritorij. Upravo je Narodna pomoć – sa svojim sitnim radom i malim prilozima, za koje se također mogla izgubiti glava – indikator širine pokreta otpora u Zagrebu i Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Svjedočanstva su zabilježena u zborniku Zagreb 1941-45. (4 toma, 1982-84.)
(Stefan Treskanica)