Moglo bi se zaključiti da su zbog složenije forme i duljeg trajanja pjesme i kvalitetnije, a na ovom albumu zaista jest tako, jer se svaka pjesma kao samostalna cjelina doima zaokruženo i dobro osmišljeno
Ovu ćemo godinu, barem što se popularne glazbe tiče, pamtiti po trima velikim albumima. U studenom je Lady Gaga izdala ARTPOP, istog je mjeseca na Britney Spears iTunesu objavila Britney Jean, a Beyoncé je početkom prosinca sasvim nenajavljeno na iTunesu objavila svoj novi album naslovljen jednostavno Beyoncé. Svemu tome pridružuje se i Justin Timberlake, koji je objavio novi album u čak dva dijela. Prvi dio albuma The 20/20 Experience ugledao je svjetlo dana u ožujku, nakon čak šest i pol godina od posljednjeg Timberlakeova albuma FutureSexLoveSounds. Drugi dio, The 20/20 Experience – 2 of 2, objavljen je šest mjeseci nakon prvog.
The 20/20 Experience donosi nešto sasvim novo i Justina Timberlakea prikazuje u potpuno drukčijem svjetlu, koje je gotovo u svakom pogledu različito od prethodnog albuma FutureSexLoveSounds. Dok je na prošlom diskografskom izdanju Timberlake u suradnji s producentima Jawbreakers, Rickom Rubinom, Timbalandom i Nateom “Danja” Hillsom donosio pravi pop uz primjese R&B-ja, The 20/20 Experience donosi pop s potpuno novim utjecajima. Već je u pjesmi koja otvara album, Pusher Lover Girl, moguće uočiti smjer u kojem Timberlake vodi ovaj album – neo soul s elementima starijeg soula.
Orkestrirani eklekticizam Prvi singl albuma, Suit & Tie, nastao u suradnji s Jay Z-jem, dobro je kotirao na top ljestvicama, no ipak je drugi singl, Mirrors, nadmašio očekivanja i postigao puno veći uspjeh. Timberlakeov povratak starijoj glazbi ni ne čudi toliko, s obzirom na to da je očiti trend u posljednje vrijeme upravo eklekticizam, o čemu je bilo govora i u pretprošlom broju Zareza u kritici albuma ARTPOP Lady Gage. Eklekticizam kod Justina Timberlakea ipak je najizraženiji u zvukovima orkestra, koji se pojavljuju već na samom početku albuma. Orkestar se nalazi u nemalom broju pjesama, a neke od njih su i već spomenuta Pusher Love Girl, zatim Suit & Tie (na samom početku kao imitacija jazz big banda), Strawberry Bubblegum, Mirrors i Blue Ocean Floor. Prisutnost orkestra samo potcrtava neo soul smjer u kojem se album kreće, no unatoč tome Justin Timberlake svojim interpretacijama ostavlja pop potpis. I upravo se zbog tog “potpisa” Timberlake odlično snalazi u novome izričaju kojem je u prvome dijelu albuma težio. Ipak, nije mu moguće spočitnuti da je neo soul nešto u čemu se ne snalazi, jer je pokazao upravo suprotno.
Prvi dio albuma (u standardnom izdanju) sastoji se od deset pjesama koje traju u prosjeku sedam-osam minuta, što upućuje na veće forme kojima se Timberlake bavi u tom dijelu albuma. Takva je, na primjer, i pjesma Mirrors, u kojoj se doista i ostvaruje veća forma od uobičajene, na primjer, AABA forme; kod nekih se pjesama, zbog određenih repetitivnosti, forma doima i kraćom. Moglo bi se zaključiti da su zbog složenije forme i duljeg trajanja pjesme i kvalitetnije, a na ovom albumu zaista jest tako, jer se svaka pjesma kao samostalna cjelina doima zaokruženo i dobro osmišljeno. Unatoč tome što su pjesme u prvome dijelu albuma sadržajem tekstova nepovezane, glazbeno se osjeća protok iz pjesme u pjesmu, što ukazuje i na Timberlakeovo osmišljavanje albuma kao (barem) glazbene cjeline, sastavljene od niza pjesama koje i samostalno funkcioniraju sasvim dobro. To je možda i jedan od razloga tekstovne nepovezanosti albuma, jer bi inače pjesme vjerojatno teže funkcionirale samostalno.
Neuspjelo zadovoljavanje fanova Sličan protok pokušan je, ali ne i sasvim ostvaren u drugom dijelu albuma, The 20/20 Experience – 2 of 2, u kojem se Justin Timberlake “vraća” žanru koji jest “njegov” – popu. Tako su pjesme s tog djela albuma produkcijski bliže onima s albuma FutureSexLoveSounds, jer je riječ o nešto “čišćem” popu, za razliku od prvoga dijela albuma, koji egzistira u domeni neo soula.
I u drugom dijelu ima (uspjelih) eklektičnih pokušaja, kao u pjesmi Take Back The Night, u kojoj se evocira zvuk starijeg popa osamdesetih, kad je glavnu riječ u tom žanru, uz Madonnu, vodio Michael Jackson (na čije stvaralaštvo ova pjesma i podsjeća). Iako je u ovom dijelu albuma moguće slušati “starog” Justina Timberlakea, ne baš oduševljena kritička recepcija i ne čudi previše, s obzirom nato da je prvim dijelom sam sebi ljestvicu podigao iznimno visoko. Od “hitova” u drugome dijelu ističu se singlovi Take Back The Night i TKO, donekle i pjesma True Blood, dok su ostale nešto bez čega se i može. Taj se dio zbog svega toga doima poput neuspjelog pokušaja zadovoljavanja fanova koji su navikli na “starog” Justina i kojima se potencijalno nije svidio “novi”, uz dojam da je u ovoj godini izbačeno previše hitova koje bi valjalo smjestiti na zasebno diskografsko izdanje, jer se stilski ne uklapaju na dugo pripremani prvi dio.
Jin i jang Iako je album izdan u dvama dijelovima, ne postoji očit razlog zašto bi imali vrlo sličan cover. Unatoč tome, prva je knjižica (s prevladavajućom bijelom bojom) u nešto razigranijem i ležernijem izdanju, dok je druga (s prevladavajućom crnom bojom) ozbiljnija. Iz vizualnih rješenja, stoga, nije jasno što se željelo sugerirati – da je “razigraniji” omot zamišljen kao protuteža “ozbiljnijoj” glazbi i obrnuto? Ili da albumi funkcioniraju kao protuteža jedan drugome – kako glazbeno tako i vizualno? A možda se i nadopunjuju kao jing i jang... O vizualnom rješenju moguće je, očito, samo nagađati, ali glazbeno se albumi kvalitativno ne poklapaju.
Čini se kako je Justin Timberlake zakoračio u novi žanr dobro i kvalitetno pripremljen, dok se u starijim žanrovima, kojima je i stekao svoj status na pop sceni, više pokazao konfuznim nego sigurnim u ono što želi. Unatoč blagom razočaranju drugim dijelom The 20/20 Experiencea, Timberlakeovi obožavatelji mogu biti sigurni u jedno – da njihov idol ipak nije netko tko živi na staroj slavi, nego i dalje radi na svojem glazbenom izričaju – više ili manje kvalitetno i promišljeno.