Robertino Bartolec  

Pokusne životinje na sceni i u publici: drama konclogora

Iako je izbor iz međunarodne kazališne produkcije za recentni Festival svjetskog kazališta naklonjen žanrovskom poniranju u okvir koji sumnjivo tumači slobode i ljudska prava kao globalni fenomen, egzercir predstava morao je biti dovoljno velik da bi mogao izdržati sav onaj ogromni teret uzvišenih emocija, katarzičnih susreta i suznih klimaksa u konkurenciji političkih, diktatorskih, medijskih ili spletkarskih intervencija. Stoga je razumljivo da su predstavljeni stvaratelji faktografsko slikanje predloška ?odreda klasici) zamijenili osobnim umjetničkim transponiranjem. Navlačeći sudačku togu koja će na svoju estetsku vagu sipati kilograme i dekagrame raznovrsnih utisaka, možda takve ambiciozne osobene poetike nisu za svačiji gušt, ali mora im se priznati dosljednost. Umjesto mrtve bare dosadnih glumačkih ekspresija svedenih isključivo na hladne maske posve lišene bilo kakvih egzaltiranosti, dobili smo vitalan, erotičan i neobuzdan teatar koji receptoru namjenjuje aktivnije sudjelovanje u artističkim zamislima, glatkim učitavanjem značenja rasutih u naznake. Bez ičeg što bi simuliralo k?asičnu naraciju, autori se i dalje bave velikom i važnom temom izdaje humanosti, no ona se ne odnosi samo na određene prostore, već danas predstavlja izlučni civilizacijski problem. Tako već prva predstava Okrutan i nježan dislocira antički zaplet u neodređenu, ali korespondentnu sadašnjicu, a pouzdana i uzbudljiva referenca ovakva pristupa kulminira adaptacijom Solženjicinova romana Jedan dan u životu Ivana Denisoviča u režiji Andriya Zholdaka.

Prisutnost raka

Proteklih desetljeća Solženjicinov rad postao je pojam koji u sebe upija najokrutnije stranice još bliskih povijesnih procesa. Postao je prisutnost koja svojom stravičnošću opominje; prisutnost koja poput neizlječivog raka prodire u sve pore ove naše civilizacije i obilno kvasi vrelom ljudskom tragedijom. Zholdak iz tog iskustva dramaturški i scenski ostvaruje dekorativnu orgiju brojnih digresija koje autonomnom snagom sugestivno govore o izopačenosti i kako je živjeti. Pritom nema mnogo narativnih povezni?a, nego su prizori uobličeni tako da u brzim prijelazima logično proizlaze jedan iz drugog. U Zholdaka vlada tvorilačka igra i to ne samo u njegovim artificijelnim maštalačkim rukavcima nego i ondje gdje se čini da nudi sam sirovi život. Mislim da nije potrebno uopće raspravljati je li riječ o simboličnoj uporabi sadržaja romana, iz jednostavnog razloga što je riječ o umjetnosti. Jer svaka je dobra umjetnost ujedno i simbolička. Isto kao i loša, samo s tom razlikom što je loša simbol i autorove nemoći. A Zholdakovo djelo nije odjek egomanskog renegata, nego djelo suptilne i razigrane umjetničke individualnosti. Motivirano je preuzeo odgovornost teatrom ostvariti pritisak za raskidanje lanaca koji okivaju ljuds?i razum koji stremi ka slobodi. Hipnotizirajuće zvukovlje (dobro hvata korak s korištenjem Brechtovskih komentatorskih zborova i songova), inspirativna i poticajna rješenja u segmentima same strukture scene (vjerno odražava arhitektoniku slaughter house koncentracijskog kampa), pretvaraju sudjelovanje u doživljaj koji imponira. Ali potpisnik ovakve “zabave” otkriva daleko ozbiljnije namjere: postaviti pred gledatelja ultimativni test reakcije na sustavno ili parasustavno tretiranje ljudi torturom do eksterminiranja. Sam put od ulaza do dvorane Boćarskog doma ima učinkovitu neposrednost kaotičnosti i grotesknosti logoraškog “podzemlja”, jer mrak, vika i, doslovno, naguravanje “stražara” s prijetećim režanjem nahuškanih psina postaju jamci postojanosti prisilnih sabirnih mjesta. Konačno, upravo u trenutku performansa (pa čak i kad se čitaju ovi reci) Gulag je živ i vitalan u Abu Ghraibu, Umm Qasru, Guantanamou…

Snižavanje jezika

Taj mučan detalj bode kao igla u džepu još jednom upozoravajući da nije dovoljno osjećati samo fatalnost te stvarnosti kao intimnu i neoperivu sramotu na momenat skrivenu uslijed zadivljenosti nečijim raskošnim talentom. Stoljetna poniženja duha i dalje pred ljude postavljaju inkvizitorske lomače i priznaju one koji su se prihvatili tih lomača. One, pak, koji se nisu prihvatili tih zadataka odstranjuje prezrivo, nemajući ni želje ni strpljivosti zainteresirati se za uzroke zbog kojih je doktrina u izvjesnim slučajevima odbačena. Posljedice takvih koncentracija raspaljenih strasti ljudskom su krvlju neizbrisivo poprskane stranice povijesti. Pretpostavljam da je i to jedan od razloga za inzistiranjem na izostavljanju izgovorenih riječi tijekom predstave (inače, Zholdakov trade mark). Jezik je “snižen” nasušnom potrebom kako bi se elementi okrutnosti manifestirali kao sinteza dugotrajnog, dosljednog i univerzalnog ljudskog iskustva. Za razliku od nekih čitanja klasika koje smo posljednjih godina mogli vidjeti na domaćoj sceni, a koja se poslovično svode na tvrdo respektiranje predloška ili nepopravljivu odsutnost invencije u pseudopostmodernističkom sakaćenju, ukrajinski teatar Teras Ševčenko predstavlja primjer nesputanog dijaloga s klasikom. Glumačka demonstracija želje za bezuvjetnim istraživanjem različitih izvedbenih tehnika ostavlja mogućnost za široku interpretaciju polaznog motiva. Iako o zbivanjima junaci pripovijedaju, naime, samo u općim naznakama, sabirući komentare u kratke prelijetne iskaze, gledamo tjelesnom izdržljivošću zahtjevne neshematizirane koreografske uzorke situacija što se nižu po jakom eliptičnom i naizmjeničnom načelu kako bismo pojačano osjetili krupni hod obilježene sudbine. Takvim potezom prizori moraju biti naglašeni potkrepljujućim aranžmanima koji indiciraju cijelu priču što stoji iza tog rasporeda. U tom svijetu otpadnih elemenata – zamračenog tvorničkog prostora do ispucalosti i oksidiranosti načetih čeličnih žica i šipki – ljudi što ga nastavaju odaju gotovo znake oduhovljenosti. Ali, opet, svaki na svoj neočekivan način, oni od potištenosti do agresivnosti opstaju osobitom i prijetećom logikom pokusnih životinja (neki naglavnim rekvizitom čak naginju zečevima) za nagoviještene, no nerazberive, ali moćne promatrače (scensko rješenje smješta ih u sobu na galeriji gdje nepomično pogledima orvelijanski skeniraju zbivanja apostrofirajući u nekom krajnjem tumačenju čvrstu i neuništivu avet svemoćnog totalitarističkog htijenja). A to je upravo oblast Solženjicinovih spisa. Čovjek u tim okolnostima počinje drukčije misliti, drukčije osjećati, drukčije željeti. Sve ono što je drugim ljudima blisko i drago, za njega postaje tuđe i nepotrebno naplavinama osobnih patnji što počinju bujati sve jače kako se gomilaju zastrašujući izazovi. On je još, istina, vezan u izvjesnoj mjeri za svoj prijašnji život.

Siva traka

U njemu još tinjaju vjerovanja koja je zapamtio iz djetinjstva, u njemu su djelomice žive nade i nekadašnji planovi. Neizbježno se bude mučna saznanja o užasu njegova sadašnjeg položaja uz želju da se unatoč zamjetnim posebnostima odvijaju nekadašnji spokojni dani (slična zapažanja Šuhova kotrljaju se nekoliko puta u njegovim ogorčenim i neobično divljim monolozima). Ali prošlost se ne vraća! Svi putevi natrag su zatvoreni. Mora se ostati na neizvjesnoj i uvijek strašnoj sivoj traci pokorne egzistencije. I čovjek cirkulira “primarnom” situacijom ne razmišljajući više o onome što ga očekuje. Neostvarene nade života prije izgledaju lažne, varljive, neprirodne, jer se kora ljudskog otpora tako lako otopila. Treba samo goniti i požurivati tu preostalu ljudskost sve dotle dok se rastojanje između nje i golih fizioloških poriva ne svede na beskrajno malu veličinu, do nule. Solženjicinov izvornik spada među ona djela koja nas uspijevaju uvjeriti koliko smo krhki pred suočavanjem s iskonski okrutnom koncepcijom. Do metafizičnosti shvaćen pesimizam nije ugodan, ali je posve legitiman s obzirom na neugodna i neskončana iskustva afirmirana žrvnjem realnosti. S ovom potonjom perspektivom Zholdakov odabir okosnica koje stvaraju i ravnaju oblikovanjem predstave o žrtvama zatočenim u klaustrofobični prostor transformiran u teren za torturu, usmjerene su prema oslikavanju zajednice i pojedinaca čije osobne drame dobivaju tragičnu dimenziju u kontekstu kolektivne tragedije. Kao vještom vizualcu, performans mu bukti neobičnim scenskim ?okretima i rezovima koji se ne koriste samo da održavaju napetost nego i svakodnevici rubnih stanja daju suosjećaj s junacima (posebno kod brojnih “opernih” svjatimi upokoji). Takvom sceničnošću redatelja očito zanima ljudska ćud ne samo u prizornom svemiru nego i narav gledalačkog odnosa prema tome: u pravilu će birati kako će povisiti temperaturu gledateljeva praćenja. Postavit će likove u ambijent tako da u ključnim trenucima počivaju kako bismo osjetili raspoloženje prilike (primjerice, petominutna cigaret-pauza), stopili doživljaj osvjetljenja i ambijenta sa saznanjem o duševnom stanju likova (dojmljiva scena kada je uloga rasvjete potpuno prepuštena blicevima foto-aparata).

I petlja i znanje

Oblikovnom igrom svjetla, kaotičnim kretanjem figura u vidnome polju, ekscentričnim glazbeno-vokalnim kvaziinterpretacijama itd. ne kvari se promatračka staloženost i naciljanost; sve je u službi činjenica, jer one su te kojima valja dati riječ, koje treba osmotriti na najbolji način po njihovim obilježavajućim osobinama. Zholdakova tvorevina zato nije posljedica izlagačkog i opisivačkog “blještavljenja” kao granske svrhe, već višeg nagnuća, panteističkog odavanja pošte počasti? viktimiziranima. Dao je priliku vidjeti da se i sve faze agonije dadu osjetljivo i dosjetljivo stiliziranim opremanjem učiniti nepropagandno sućutnima. Snažnim afektacijama, bogatim varijacijama, odiše se artificijelnošću i prenatrpanošću na koju tako lako padaju simbolički nabrušeni artisti. Ali prizornost nije tek uvjetni žanr obavljen prema obrascima “živorodnosti”, nego način istančavanja, pronicanja i poentiranja raspoloženja. Izbistrenim sklonostima i temeljitim pripremama izbjegava se nevolja s atraktivnim dinamizmom parodiranja često kao jedinim razlogom zašto se pokazuje neka scena, a ne prigodna zanimljivost onoga što se pokazuje. Uvijek se unosi zanimljiv detalj, razrađuje anegdota, traži nadahnjujući potez, adekvatan psihološki obrat, naglašena osjećajna nijansa u reakciji, složena podstruja u odnosima, fino bježeći od nemotivirano nakalemljeno? pompozno-simboličkog križanca od poante. Po tom načelu, u žestokom rajmeraju lako se pronalaze najjače atrakcijske točke sposobne odmah privući pažnju svojim intimitetom ili internim mjerilom vlastite osobnosti – bez kompozicijske diskriminacije. Donoseći upravo one doživljajne preljeve koji omogućuju tumačilačko vrednovanje prilika, ima li veće autentičnosti iskustva naznačenog predloškom.

Predstavom koja je očito nastala kao plod kolektivnog rada i predanog razvijanja prvobitne ideje, uspjelo se renomirano prozno djelo o bestijalno obeščašćenim sudbinama umotati u čisti susret sa spektaklom – a za to treba imati petlje i znanja.