O Muzičkoj akademiji
Svaki novi događaj u gradu Zagrebu i u Republici Hrvatskoj, graditeljski ili kulturološki, redovito podijeli mišljenja na pola-pola među građanstvom i stanovništvom, na pobornike koji se afirmativno izjašnjavaju, i na protivnike koji imaju a priori negativan stav. Baš kao i u političkim uvjerenjima. To je vjerojatno stoga što je svaki događaj stvar politike. Svaki novi projekt bod je plus političaru za čijega se mandata nešto ostvari. Bivši ministar kulture Božo Biškupić ostat će zapamćen po tome da je za njegova mandata ipak podignuta zgrada Muzeja suvremene umjetnosti preko Save, u Novom Zagrebu. Politička je odluka dakle bila izgradnja MSU-a, sa zadovoljnima arhitektonskim rješenjem zgrade, i onima nezadovoljnima koji vječno nešto imaju protiv, mršte se i negoduju. No, svi su osjetljivi na financijske malverzacije, jer svaki projekt redovito ispadne preskup u krajnjem saldu. Uvijek do dovršetka treba nadodati još toliko i toliko milijuna nečega (kuna ili eura, svejedno). Ljudi vole znati do u detalje transparentno u što je i koliko njihovih novaca potrošeno, jer to plaćamo svi mi porezni obveznici. Mi nemamo poput Amerikanaca bogate fondacije iz kojih se financiraju kulturni projekti, a u konačnici tamo novac oplođuje novac. Kod nas svi sisaju istu državnu sisu, a plaćamo mi zaposleni visokim porezima i prirezima. Pogotovo je vječno diskutabilna tema interpolacija. Dolazimo do nove zgrade Muzičke akademije. Izrasla je kao suvremena interpolacija na mjestu već ranije diskutabilne interpolacije koja je tu desetljećima stajala. Naime, arhitekt Stanko Fabris 1959. je godine projektirao u duhu punokrvnog soc-realizma zgradu ‘’Željpoha’’, podignutu 1963., koja je kasnije postala zgrada ‘’Ferimporta’’, usred predivnog historicistički zaokruženog trga, koji se nakon ‘45. do danas zove Trg maršala Tita. Zgrade na trgu redom su predstavnici historicističkih neo stilova posljednjega desetljeća 19. stoljeća. Neoromanička je zgrada Pravnog fakulteta i središnje administracije Sveučilišta, neorenesansne su zgrade bivše Obrtne škole (danas Muzej za umjetnost i obrt i Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) i Akademije dramskih umjetnosti i Društva ‘’Sokol’’, i u središtu trga, neobarokna je zgrada HNK iz 1895. godine. Treba biti hrabar, ali i vrlo kreativan da se u takvo tkivo povijesne jezgre Donjega grada interpolira zgrada u kreativnom dosluhu sa suvremenošću. Fabrisov soc-realizam je bio takav kakav je bio, ružan i bezličan, srušen je i na tom mjestu arhitekt Milan Šosterič podigao novu zgradu Muzičke akademije. Napokon! Devedeset i tri duge godine ova je visokoškolska sveučilišna institucija bila podstanarkom u Gundulićevoj ulici te raspršena na još nekoliko lokacija, uvijek stisnuta i bez osnovnih uvjeta za vježbanje. Tako su država i Grad Zagreb ulogom od 210 milijuna kuna riješili stoljetni problem za 150 stalno zaposlenih i 550 studenata, a što tko god od građana mislio o građevini, mišljenje zaposlenika i studenata je najvažnije. Razgovarao sam s nekoliko studenata o tome koliko su zadovoljni, i svi redom su prezadovoljni i presretni s radnim uvjetima, i mogućnostima za vježbanje i razvoj. Razgovarao sam i s nekoliko mojih prijatelja, kolega profesora, i svi su također oduševljeni uvjetima za rad. I doista, svaka soba za vježbanje, svaka učionica za teorijsku nastavu, izvanredno su riješene u smislu zvučne izolacije, a iznutra akustične te opremljene najsuvremenijom reproduktivnom opremom, računalima, svim sofisticiranim auditivnim, ali i vizualnim pomagalima. Kao i svaki student, i svaki profesor ima i svoj kabinet za samostalan rad, vježbanje, ili komponiranje, uvjete bolje nego kod kuće pa im je zadovoljstvo cijele dane boraviti na Akademiji i marljivo raditi. Šosteričev je projekt iz 2004. godine., tek je nedavno svečano otvoren, ali iznutra ima detalja koje treba dovršavati (natpise na vratima, imena, i slično). Rasprostire se na 12 000 m2, na osam katova, i dvije podzemne etaže. 1. Prostorije za nastavu, 2. Individualne vježbaonice, 3. Knjižnica i čitaonica, 4. Dvije koncertne dvorane, 5. Multimedijski studio i jazz koncertna dvorana. Na 6. i 7. katu sobe su za nastavu i vježbanje gudača, pjevača, gitarista i pijanista.
Na prvoj podzemnoj etaži prostorije su za vježbanje ‘’bučnih’’ puhača i udaraljkaša. Tu u sjajno zvučno izoliranim sobama vježbaonice za trubače, tromboniste, rogove te bubnjare, timpaniste, čineliste i ostale udaraljkaše, i mogu biti glasni koliko hoće, jer nikome izvan vježbaonice ne smetaju, jer se van uopće ne čuju. Zbog bolje izolacije mnogi su zidovi ukošeniji pa su prostorije, posebno na polukružnim gornjim katovima, projektirane ukoso i zaobljeno.
Osim toga, tu su i kafić, apartmani za goste akademije, dvoetažne podzemne garaže, a sve je povezano posebnim terenskim i panoramskim liftovima. Svi obiđeni i iskušani arhitektonski elementi pomno su prostudirani s funkcionalnoga stanovišta, i u tom smislu, besprijekorni, pokazujući da je arhitekt do u detalje profesionalno izvršio projekt. Ljudi ipak najviše reagiraju na ono što se stalno gleda i vidi: na vanjštinu. Zgrada ima jedinstven izgled, sasvim je u dosluhu sa suvremenim arhitektonskim stremljenjima, čak i onda kada na mjestima djeluje kičasto, predekorativno, ili… trivijalno. Činjenica je da daje prepoznatljivu vizuru Zagrebu, da se dobro uklopila, tj. da je kvalitetna interpolacija, svakako puno bolji interpolacijski nadomjestak na mjestu bivšega ‘’Ferimporta’’. Bizarne su interpretacije da su dugine boje na krovnoj ovojnici hommage queer pokretu, ili slične bedastoće. Upravo te ‘’kičaste’’ dugine boje daju snagu prepoznatljivosti vizure, bez obzira što se cijela zgrada s njima i kružnom ovojnicom na vrhu doima poput kakvoga golemog kolača. Međutim, dugine boje skladno se upotpunjuju i korespondiraju crnom stupovnom strukturom koja natkriljuje glavni ulaz te 29 metara visokom nakošenom iglom i kuglom ispred njega. Spekuliralo se što predstavljaju, što simboliziraju, pojavile su se interpretacije poput dirigentskog štapića ili gramofonske igle, a za kuglu je rečeno da će biti replika skulpture Prizemljeno sunce Ivana Kožarića. Upravo oko kugle je izbio mini skandal. Šosterič je izvorno planirao tražiti premještanje ‘’Sunca’’ s njegove sadašnje pozicije u Bogovićevoj ulici na Trg maršala Tita – što je i bila njegova originalna lokacija godine 1970. Umjetnik na to nije pristao. Smatra da je na sadašnjemu mjestu srasla s ulicom i postala odavno njezinim zaštitnim znakom. I građani, pogotovo mlađih generacija, suživjeli su se u šetnji Bogovićevom s Kožarićevom kuglom. To je točno, i u redu je da se ne premješta ponovo. Postavljenu kuglu Kožarić smatra plagijatom njegova Prizemljena sunca. Kugla je postavljena, ali u drugoj boji, narančastoj. Kožarić je navodno tražio od Grada da se ona odande makne. Narančasta, a ne zlatna poput Kožarićeve, kugla postavljena na plato pred zgradom Muzičke akademije, nadahnuta je – kako je upozorio arhitekt Otto Barić – kuglom talijanskog post-konceptualnog kipara Luigija Mainolfija. Šosterič negira da je riječ o replici te ističe kako su i kugla i igla rezultat zamisli koja mu se pojavila u snu. Igla predstavlja san. To je vertikala pomalo dijagonalno ukošena, koja je iskočila iz vertikala kuće u snu. San je fiksira za tlo tako što ju je proširio pri dnu, a zašiljio pri vrhu i tako je postala integralnim dijelom oblikovanja i zgrade i prostora pred njom. Igla se nametnula i kao muški simbol, ima jasnu falusoidnu simboliku. Arhitekt je tada osjetio da ovome simbolu treba kontrastirati formom koja bi simbolizirala ženskost. Taj ženski simbol je kugla koja zajedno s iglom čini ravnotežu kao svi kontrasti ako ih stavite zajedno. Kugla i igla glazbenika podsjećaju na notu, pri čemu je kugla tijelo, a igla vrat note. Ovojnica u duginim bojama na vrhu zgrade njezina je zastavica.
Crna struktura koja natkriljuje glavni ulaz u akademiju predstavlja neku vrst peristila, tj. zamjenjuje naglašeni ulaz tipičan za antičke vile i palače i pseudostilove istaknutih ulaza ostalih građevina na Trgu maršala Tita. To je iskaz želje da se ispuni potreba da akademijina zgrada korelira s okolnim kućama. Konstrukcija je takova da izgleda poput poslovne zgrade s dodanim dostojanstvom palače kakvo imaju drugi javni kulturni i obrazovni objekti na Trgu maršala Tita, a svi su s naglašenim ulazima. Konstrukcija stupovlja ima isti ritam kao što je unutarnji višeetažni okvir zgrade, s time da je unutar te konstrukcije slika katova povišena, a ritam zadržan. Njegovo se rješenje u tom smislu nadovezuje na duh vremena 60-ih godina prošloga stoljeća – vrijeme kada je originalni ‘’Ferimport’’ projektiran i sagrađen – čime je odana počast tada dominantnom promišljanju umjetnosti kroz geometrijsku apstrakciju. A to je prije svega hommage Ivanu Picelju.
Jedina zamjerka zgradi je hladan, odbojan, distanciran odnos unutarnjega prostora stepeništa, i koncertnih dvorana, popločanih mramornim pločama, bez trunke ljudske topline. Zgrada na Trgu maršala Tita i njezina unutrašnjost, kada bude dovršena, moraju zaživjeti. Kada se ljudi na nju naviknu, postat će u budućnosti integralnim dijelom grada Zagreba, njezina prepoznatljiva vizura.
O klizalištu na Tomislavovom trgu
Klizalište na Tomislavovom trgu izazvalo je dosta bure, ovoga puta najglasniji u protestu bili su članovi Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske (DPUH-a), udruženi s arhitektima, dok nije primijećeno da su se bunili građani Zagreba. Naprotiv. Izgleda da su s guštom posjećivali privremeno klizalište u strogom centru grada, uživali kližući se, posebno mnogobrojna djeca, mladi i njihovi roditelji i obitelji. Ispao je to pravi mali obiteljski praznik za popriličan broj Zagrepčana. Dakako, svima je jasno da si je i ovim populističkim činom (tadašnji) gradonačelnik Milan Bandić skupljao političke bodove, premda je u međuvremenu zbog raznoraznih malverzacija i nepotizama (još nedokazanih) završio u istražnom zatvoru. Dakako, ni ovom, kao ni bilo kojom drugom ranijom prilikom, nitko ništa nije pitao struku. Novoizabrani predsjednik DPUH-a, Zvonko Maković, digao je bunu svojih članova, svi su ga poslušno slijedili u otvorenom protestu izašavši na lice mjesta, no nije pomoglo. Jasno je da se ugledni predsjednik Društva, umirovljeni sveučilišni profesor moderne umjetnosti, digao po tko zna koji put na zadnje noge, jer se oduvijek borio protiv političkih nekorektnosti, malverzacija, podvala i pljački, posebno u kulturi. Nekada je to radio samostalno u medijima u kojima je pisao, danas borbu nastavlja na čelu cehovskog udruženja kao institucionalnog okvira. Istinsku mu je podršku da(va)la povjesničarka umjetnosti koja je cijeli svoj stručni vijek posvetila proučavanju povijesti umjetnosti Zagreba, napisala je knjigu o ‘’Zelenoj potkovi“, i druge mnogobrojne studije i radove o Donjemu gradu, historicističkom i secesijskom tkivu grada 19. i 20. stoljeća. A zapravo, protest je bio uzaludan, premda osobni fizički protest na licu mjestu uvijek dobro dođe kao upozorenje struke na sumnjive radnje, malverzacije i zlouporabe položaja, o čemu je doista ovdje riječ. Umjetni led donesen za građansku klizačku razbibrigu nije ni najmanje oštetio zaštićenu gradsku kulturnu baštinu, malo otkrhnute zemlje dalo se lako zamijeniti. Sve je ostalo netaknuto pa konzervatorsko-restauratorska služba nije u ovom ‘’slučaju’’ imala nikakvoga posla. Ostaje uvijek u zraku lebdjeti vječno pitanje kako struku politika nikada nije slušala niti sluša, niti će slušati, to jest razlog za prosvjede i pobunu, jer je već svima dozlogrdila da je sve, ama baš sve, u ovoj državi, i u ovom gradu, stvar politike i političkih odluka, a to već zadire u pitanja morala, a ne konkretnoga očuvanja povijesno-kulturne baštine. Ni građane nitko ništa u tom smislu ne pita, a ja, ti, Vi, poštovani čitatelji, svi mi to – htjeli/ne htjeli – plaćamo i iz svojega ne baš bogatoga – džepa.
Fontane i redizajn gradske signalizacije
Fontane na Ulici Hrvatske bratske zajednice djeluju izgubljeno, maleno i usamljeno. Ako je gradonačelnik već mislio sebi u političke poene pribrojati naklonost građana za projekte koje radi, a za bolji život građana, novac tih istih građana mogao je iskoristiti da te fontane doista izgledaju impozantno, poput onih koje plešu u bojama na glazbu koja svira u Pragu i Barceloni. Međutim, takva bi fontana nesumnjivo bila preskupa pa smo kao kompromis dobili ovo nešto jada, što kao tobože oplemenjuje praznu plohu grada na potezu iz centra prema Novom Zagrebu. Ako su fontane ovakve kakve jesu promašena investicija, onda su nove oznake kućnih brojeva i ulica u gradu pun pogodak. Rad su vrhunskih dizajnerskih profesionalaca, Nikole Đureka i Damira Bralića, obojice specijalista za tipografiju, umjetnost pisanja slova.
Baština industrijske i komunalne arhitekture
Napušteni i potpuno zapušteni objekti industrijske i komunalne arhitekture, koji se ruše ili urušavaju, poput Gredelja, Paromlina ili tvornice Nada Dimić, pretužna su slika naše nesposobne stvarnosti. Zapadni uljuđeni i civilizirani svijet ulaže u obnovu, prenamjenu ili barem konzervaciju svojih povijesno relevantnih arhitektonskih zdanja industrijske arhitekture (Njemačka, Francuska, Danska, Švedska, itd.). A kod nas su prepuštene propadanju i dalje, umjesto da su se sredstva za fontanice i neke druge nevažnije, ali u političkom smislu lukrativnije projekte, iskoristila za uređenje recimo, Paromlina, Gredelja i Nade Dimić. Močvara na savskom nasipu primjer je kvalitetne prenamjene prostora za mlade, danas je to Pogon i Galerija 90 60 90, a projekt proširenja rekreacijske zone i javnog prostora nasipa Save, rekonstrukcija Tvornice Jedinstvo i pozornice na otvorenom djelo je Mirande Veljačić i Dinka Peračića. Upravo bi takav projekt trebao biti putokaz kako bi se i druge neuralgične točke zagrebačke kulture, povijesti i prostora, mogle i trebale urediti.