Policija reagira na jedno od 43.274 ubojstva

Policija suočena s tvrdnjama o nesposobnosti i okrutnosti

LIBERTY CITY – Dok se grad nalazi usred rekordnog vala kriminala, zabrinuti građani tvrde da gradska policija nije učinila mnogo kako bi spriječila neprestane jurnjave automobila, pucnjave i opću atmosferu nasilja koja prožima cijelo područje.

“Nekoć sam se osjećala sigurno u Liberty Cityju, ali u posljednje vrijeme vlada totalna ludnica”, rekla je Lola Del Rio, radnica iz noćne smjene u razgovoru s novinarima istovremeno nervozno ližući crvenu lizalicu. “Samo prošlog tjedna dvaput su mi ukrali auto, deset puta me pregazili, a vidjela sam i pet, šest pucnjava koje su završile eksplozijom automobila. Što policija radi kako bi sve to spriječila?”

Od porasta broja zločina, započetog 28. travnja u ponoć, ubijeno je više od 830.000 civila, što je gotovo desetina ukupnog broja stanovnika Liberty Cityja. Nadalje, prijavljeno je 35.000 ukradenih vozila, od kojih su mnoga potom kradljivci protuzakonito vozili po pločnicima i pješačkim zonama prije nego što su ih strmoglavili u obližnju rijeku Humboldt. Prema zapanjujućim podacima koje je objavila lokalna aktivistička grupa Građani za sigurniji grad, i dilanje droge uzelo je maha, a prostitucija je narasla za 800 posto.

“Dok sam danas išao na posao, pucali su na mene 14 puta, a dva puta je to učinila policija”, rekao je stanovnik iz četvrti Algonquin. “To je neprihvatljivo.”

Za porast kriminalnih aktivnosti mnogi izravno optužuju gradsku policiju navodeći kao razlog nemaran postupak pri uhićivanju kriminalaca, a koji uključuje uzimanje 10 posto osumnjičenikova novca, pljenidbu njegova oružja i puštanje iz pritvora nešto kasnije istog dana. Ogorčeni građani kažu da to nije dovoljno, naročito u gradu u kojem se puške mogu pronaći na krovovima tvornica, a zalihe granata smještene su ispod globusa na staroj lokaciji Svjetskog sajma.

“Policija ih jednostavno pušta, a 20 minuta poslije puca iz helikoptera u te iste kriminalce”, rekao je iskusni kriminalni izvjestitelj Mike Whiteley. “To nije valjano provođenje zakona. Moguće je da ćemo doživjeti povratak u loša stara vremena iz 2002. kada su policija, FIB, pa čak i bataljuni vojnih tenkova ostavljali bezbrojna tijela po ulicama pokušavajući uloviti jednog jedinog čovjeka kojeg je zahvatila svojevrsna groznica masovnog uništenja.”

Što još više uznemiruje, gradski spisi upućuju na to da više od 75 posto počinitelja masovnih ubojstava ili krivaca za teške automobilske nesreće uspije pobjeći, i to najčešće jednostavnom metodom – promjenom boje automobila. Kriminalci su čak umaknuli potjeri i tako što su otišli u svoje stanove i spavali šest sati nakon čega bi potraga već bila prekinuta.

Međutim, jedan policajac, koji je želio ostati anoniman, za posljednji val kriminala optužuje manjak prave policijske opreme.

“Opremljeni smo samo za hvatanje osumnjičenika unutar jako malog radijusa i na minijaturnom radarskom displeju”, rekao je policajac. “Kada bi nam se dopustilo da tražimo i kriminalce koji su pobjegli izvan dohvata tog radara, naši bi se rezultati znatno poboljšali.”

“A vi koji kažete da gradska policija prebrzo poseže za vatrenim oružjem upamtite da je gotovo 850.000 policajaca, FIB agenata te članova Nacionalnog ureda za sigurnost poginulo na dužnosti prošlog mjeseca”, dodao je.

Usprkos tome, građani kažu da je njihovo pouzdanje u policijske snage, koje je u najboljem slučaju nisko, sada gotovo sasvim izgubljeno.

“Jučer sam kupovao hot dog kod prodavača na ulici u Hove Beachu kad sam vidio kako je netko prošao kroz crveno, jurnuo niz pločnik, udario u kamion za smeće, izišao iz vozila, ukrao kabriolet parkiran u blizini i odvezao se”, rekao je stanovnik Brokera. “Obližnje policijsko vozilo nije ni reagiralo. Ali kad mu je automobil parkiran iza njega okrznuo blatobran, policajac je upucao vozača kroz vjetrobran i produžio dalje.”

“To nije provođenje zakona kakvo želimo u našoj zajednici”, dodao je.

Većina priznaje da problem ne leži u manjku policajaca jer gradska policija trenutačno uključuje 15 policijskih stanica u četiri gradske općine, a tu je i naoko beskonačan broj policajca na dužnosti koji su u svako vrijeme spremni odgovoriti na prijavljene zločine. Međutim, građani kažu da stajalište policajaca da najprije treba pucati te njihova spremnost da uzimaju mito samo pridonosi široko rasprostranjenom nasilju i korupciji.

“Izgleda da nam je murja u ovom gradu neprijatelj jednako kao i kriminalci”, rekao je javni branitelj Kiki Jenkins, koji je i sam navodno imao ulogu u posljednjim incidentima u kojima se policija povukla iz jurnjave i potjere za kriminalcima. “Naravno, imamo izvrsne radiostanice i bezbroj stvari za vidjeti i učiniti. Ali da sam mlađi, istog bih se trena preselio u svijet Super Marija.”

Koncentracija bogatstva zarađenog na aluminijskim limenkama

ASHINGTON – Izvješće o rastućoj nejednakosti u koncentraciji bogatstva zarađenog na aluminijskim limenkama koje je u utorak objavilo Ministarstvo trgovine otkrilo je da se 66 posto državne imovine koja se može reciklirati sada nalazi u rukama jedan posto najsiromašnijeg dijela stanovništva.

Prema tom zabrinjavajućem izvješću, neproporcionalna distribucija bogatstva iz limenki veća je nego ikad prije te je postala jedan od najtežih slučajeva ekonomske nejednakosti u povijesti države. Podaci pokazuju da je pretjerano skupljanje limenki što ga provode male i elitne skupine sakupljača stvorilo postojano rastući i potencijalno nepremostiv jaz između bogatih i megasiromašnih.

“Iako većinu pića zapravo konzumira viša klasa, golemi postotak limenki završava u rukama nekolicine”, rekla je ekonomistica Cynthia Pierce, koja je radila kao savjetnica na trogodišnjem vladinom istraživanju vrijednom 14 milijuna američkih dolara. “Taj trend zabrinjava. Jako mali dio stanovništva i dalje čvrsto drži svoje ambalažno bogatstvo, i taj trend ne pokazuje znakove slabljenja.”

Prema mišljenju Pierceove, istraživanje upućuje na jasnu ekonomsku prednost onih koji posjeduju najviše limenki te sredstava potrebnih za njihovo prikupljanje, transport, odvajanje i akumuliranje.

“Članovi te ekskluzivne skupine dolaze iz jako siromašnih obitelji te imaju pristup krajnje niskom stupnju obrazovanja što ih bolje priprema na uživanje u blagodatima kopanja po smeću”, dodaje Pierce.

U izvješću su navedeni ključni čimbenici zaslužni za neproporcionalnu distribuciju ambalažnog bogatstva uključujući agresivno skupljanje koje vodi većem povratku depozita te tendenciju da se profit ponovo ulaže u druge otkupljive artikle kao što je pivo. Nadalje, u izvješću stoji da osobe uključene u industriju sakupljanja povratne ambalaže često smanjuju financijski rizik tako da svoju imovinu dijele na aluminijske limenke i staklene boce.

Dok manje od 1 posto Amerikanaca ima pravo na većinu limenki Coca-Cole i Pepsi, ista je skupina stjerala u kut međunarodno tržište proširivši se na uvoznu ambalažu odnosno Fantu i Perrier.

“Tipični Amerikanac na pića troši u prosjeku 65 dolara na svaki dolar koji  zaradi od povratne ambalaže, a ostatak tog novca odlazi nacionalnim tajkunima boca i limenki”, stoji u izvješću. “Prema tome, Amerikanci koji se nalaze u nepovoljnom položaju zbog prekomjernog zaposlenja i posjedovanja nekretnina imaju ograničen pristup tim odbačenim dobrima zbog čega tržište nepravedno favorizira one s isključivo jednokratnim prihodima.”

Što je još alarmantnije, dalje se navodi, monopol koji uživa jedan posto najsiromašnijih nehotice podupiru milijuni američkih ekologa koji ispred svojih domova ostavljaju plastične vrećice pune ambalaže za recikliranje na koju vrebaju poduzetni sakupljači.

“Obitelji, a često i cijele generacije tih ljudi imaju takav životni stil te svaku limenku koja je ostavljena na ulici smatraju svojim pravom, bilo da su je kupili ili ne”, rekao je stanovnik Houstona Dale Palmer. “Raspolažu znanjem i sposobnostima da zagrabe sve dobre limenke prije nego ih itko uopće i primijeti.”

Golemu nejednakost u raspodjeli ambalažnog bogatstva mnogim je Amerikancima teško shvatiti. Većina ljudi, prema izvješću, ne razumije životni stil supersiromašnih koji nikad ne moraju ići na posao, plaćati hipoteku ili mučiti se sa stanarinom.

Jedna od osoba citiranih u izvješću je tajkun u svijetu limenki Will Dorsey, 33-godišnji stanovnik Detroita, koji je djetinjstvo proveo preživljavajući na sredstvima koje je njegova obitelj stekla bogatom ambalažnom imovinom. U dobi od 16 godina Dorsey je naslijedio pet kolica i desetke vrećica za smeće prepunih ambalaže kada je njegov otac iznenada preminuo jednog hladnog prosinačkog jutra.

Prema ekonomistu i kolumnistu The New York Timesa Paulu Krugmanu, ljudi poput Dorseyja koji održavaju ultrasiromašni životni stil jako različit od stila ostatka stanovništva uopće nisu u doticaju sa svakodnevnom ekonomskom stvarnošću američkog mainstreama.

“Dorsey je jedan od izabrane nekolicine izrasle na starom ambalažnom bogatstvu”, rekao je Krugman. “Oni samo gomilaju svoju imovinu tako da nitko drugi ne može profitirati, a onda paradiraju niz ulicu s kolicima punim ambalaže.”

Nakon objave uznemirujućih otkrića, mnogi građani tvrde da se osjećaju kao da su ih iskoristili oni koji pretvaraju njihovo odbačeno vlasništvo u gotovinu ili sitniš, a da ne dijele s njima tu nevjerojatnu zaradu.

“Nije pošteno”, rekla je Melissa Arnold iz Chicaga. “Nešto se mora poduzeti kako bi se to izjednačilo.”

U pokušaju da umanji nejednakosti u distribuciji ambalažnog bogatstva, američki Kongres trenutačno istražuje brojne mogućnosti uključujući prikupljanje 80 posto poreza na prihod od onih koji posjeduju 100 ili više komada povratne ambalaže, a kao krajnji cilj postavio je ukidanje svih programa do 2010. godine.

S engleskoga prevela Maja Klarić